ŽENU KOJA JE VIDJELA UBOJICU PROGLASILI SU LUDOM

ŽENU KOJA JE VIDJELA UBOJICU PROGLASILI SU LUDOM

4. siječnja, 2015.

 

e219ba7e174db9bad432ca3e99f3d2f8 slideshow bg

Ulomci iz knjige Tuđmanovog agenta “Vrana oko istine” 3.dio

Priredio: Dražen Stjepandić

GENERAL BU

Najveći general hrvatske vojske danas je zaboravljen. Predsjednik ga je imenovao, na Vranino inzistiranje, zapovjednikom Južnog bojišta, makar to nije bilo po volji Broju Jedan a niti ostalim protivnicima hrvatske vlasti.

General BU bio je stari partizan, antifašist, koji se usudio kao oficir JNA pokazati neslaganje sa nekim njihovim stavovima. Partizani ga zbog toga nisu voljeli. Malo prijatelja je imao među sudionicima NOR-a.

Kada je general BU preuzeo Južno bojište, Vrana je morao tajnootići uBiH kako bi nadzirao njegovu sigurnost. Međutim, „Ere“ su bili svojeglavi i nepodložni disciplini. Izdali su ga, pa je samo srećom izbjegao raketiranje ureda u kojem je radio. Vrana je morao „neutralizirati“ izdajnike. General je kasnije uz pomoć hrvatskih časnika uspostavioredidisciplinuinatajnačin,već1992.obranio Hercegovinu od JNA i četnika.

Stigavši u Dubrovnik, Vrana se nije mogao načuditi tamošnjem stanovništvu. Kada im je brodovima stigla pomoć u hrani, gorivu i drugim potrepštinama, nisu je htjeli iskrcati, jer su se bojali da će Srbi ući u Dubrovnik i pohapsiti ih jer su uzimali robu „ustaške vlasti“. Vjerovali su da će Srbi osvojiti Dubrovnik. Tako su Vrana i ostali čitavu noć iskrcavali robu na obalu. Malo je bilo onih koji subranili Dubrovnik.Samo čudesna hrabrost malobrojnih spasila je Grad.

Na takvo stanje u gradu došao je general BU. Odmah je uspostavio disciplinu, doveo svježe snage i spremio se za deblokadu grada te oslobađanje okupiranih područja.

Oslobodivš I zaleđe Dubrovnika,Cavtat I ostalapodručja, pozvao je Predsjednika da izvrši smotru jedinica HV-a.

Predsjednik je došao, ali nije bio nasmijan i oduševljen pobjeda.To se može vidjetii na snimkama, ako još postoje. Tko zna kakvi su se tajni pregovori vodili? Izgleda da je general BU pomrsio planove pregovaračima.

Prije početka oslobađanja zaposjednutog područja JNA se povlačila, a na njene položaje trebali su doći srpski i crnogorskičetnici. U slučaju dolaska četnika, početi pregovori o Konavlima, Cavtatu i drugim područjima, što je Predsjednik i imao u planu. Zato je, unatoč lošim vremenskim uvjetima, pokrenuo akciju. Visoki valovi i jak vjetar nisu bili dobar znak za uspješno iskrcavanje HV-a. Isto su mislili i četnici. Kako četničke snage nisu bile potpune, nemilo su se iznenadili iznenadnim napadom. Za tri dana, sve je bilo slobodno. Predsjednik time nije bio zadovoljan.

Tijekom rata general BU je bio zaslužan za većinu briljantno odrađenih vojnih operacija. Srbi su ratovali po udžbenicima Vojne Akademije Beograd. General BU ratovao je suprotno tim udžbenicima, pa je neprijatelja dovodiouzabluduitakogapobjeđivao,točnopredviđajući neprijateljev slijedeći korak. Samo ih je trebalo čitati. Kako je sve bilo puno bivših KOS-ovaca koji su zdušno obavještavali Srbe o radu HV-a, Predsjednik je rekao generalu BU da samostalno planira ratne operacije a da ga obavijesti tek kada sa istima i započne.

Čim bi se oslobodio i najmanji pedalj hrvatskog teritorija, odmah bi bjesomučno zvonili telefoni iz EU, kako bi zaustavili oslobađanje države, da se spase „jadni Srbi“.

Operaciju „Bljesak“ general BU vodio je iz kreveta u bolnici u Zagrebu. Znalo se da su četiri generala iz bivše JNA, HV-u veći problem nego čitava četnička i srpska vojska. Kasnije je te iste generale Bradonja odlikovao najvišim hrvatskim odličjima.

Broj Jedan organizirao je niz atentata na generala BU, srećom neuspješnih. General BU je to znao i u lice rekao Broju Jedan.Predsjednik nikada na to nije reagirao. Akteri tih neuspjelih pokušaja atentata, ako bi bili otkriveni, bili bi umirovljeni i ništa više. Zbog toga je general BU osnovao vlastitu obavještajnu službu kako bi doznao i preduhitrio poteze vanjskih, ali i unutarnjih neprijatelja.

Hrvatska vojska je, prema planu generala BU već 1993. godine započela s vježbama i pripremama za akcije „Bljesak“ i „Oluja“. Postrojbe su vježbale na konfiguraciji terena sličnom onome gdje ih očekuje borba protiv neprijatelja. Tako pripremljeni, imali su minimalne gubitke, a oni koji su nastali, bili su plod samovoljnih zapovjednika koji su izvodili ratne operacije „na svoju ruku“. Da nije bilo generala BU, pala bi Hercegovina, prvenstveno zbog samovolje i neposluha hercegovačkih zapovjednika. Pojedinci su zapovijedali i radili ono što su mislili da je dobro za njihovo selo, ne misleći o drugima. Uvođenje reda u postrojbe rezultiralo je izdajom

– raketiranjem ureda generala BU, koji je u tom trenutku slučajno, bez znanja ostalih časnika bio na terenu. On je to kasnije Hercegovcima javno obznanio, ali ništa se po tom pitanju nije dogodilo.

Zadnji puta su ga htjeli likvidirati kada je putovao u Bosnu, ali im je poremetio planove jer se nije nalazio u vozilu koje je bilo predviđeno za atentat. Kako je bila snježna oluja, iz Tomislavgrada mu nisu htjeli poslati vozila za čišćenje cesta, već su rekli da to mogu tek idući dan u 9 sati. Na kraju mu je UNPROFOR poslao vozila za čišćenjesnijega.Generaljeinačeodličnogovoriofrancuski. U konvoju je bio i hercegovački general Blaškić, koji je u vrijeme čekanja vozila sve mirno promatrao i pravio se „lud“.

General Blaškić može samo Bogu zahvaliti što je pušten iz Haaga. Naime, za vrijeme hodočašća u Lourdes, visoki crkveni dostojanstvenik iz Hrvatske Franjo, u razgovoru s francuskim generalom M. doznao je da Blaškić nije kriv za zločine u Ahmićima, jer su ih počinili Englezi. Za to je žrtvovan general Kordić koji izdržava kaznu strogog zatvora u Austriji. Nakon toga razgovora, francuski general zaprijetio je crkvenom dostojanstveniku Franji da će ga, ako to ikome spomene, tužiti za laž i klevetu i da će sve demantirati. Franjo je kasnije ispričao Vrani da mu je došlo da razbije nos francuskom generalu, ali se suzdržao i otišao u svoju hotelsku sobu, moleći se dva sata kako bi se smirio. Nakon toga, zatražio je razgovor s francuskim kardinalom. Dogovorili su da kardinal pokuša udobrovoljiti generala da u Haagu kaže istinu.

Naposlijetku jefrancuskigeneralsvjedočiou Haagukao tajni zaštićeni svjedok, posljedica čega je bio Blaškićev izlazak na slobodu.

Nakon „Oluje“ generala BU su umirovili. Presudno je bilo to što je general napisao i objavio knjigu o svojim bitkama. Predsjednik mu to nikada nije oprostio. Što zbog taštine, što zbog ucjene Broja Jedan. General BU se od tada više nigdje ne spominje. Najstarijem, tada živućem antifašistu i genijalnom vojskovođi, nikada nije podignut spomenik, niti se njegovim imenom nazvala neka ulica ili trg.

Jednom je prilikom pričao Vrani kako su Srbi unaprijed znali za vojne akcije HV-a, osim za akciju „Medački džep“, zbog koje su bili jako bijesni. Navodno je Sloba zvao Mozga u Zagreb i psovao mu majku, jer mu nije javio za „Medački džep“. Mozak se opravdavao da za tu akciju nije mogao saznati. Genijalnost generala BU omogućila je uspješnost akcija HV-a, unatoč tome što je neprijatelj znao za njih.

Kada je već bio teško bolestan, htjeli su ga izručiti Haagu. Dok je ležao u KB „Dubrava“, napravljen je plan da SAS postrojbe dolete helikopterima iz BiH, spuste se na krov bolnice, kidnapiraju bolesnog generala i odvezu ga direktno za Haag. Bitno je bilo da završi u Haagu. To što bi tamo i umro, nije bilo bitno. Ostalo bi zapisano da je bio haaški zatvorenik. Vrana je za to saznao od starog suradnika iz BiH. Uspio je naći čovjeka u jednoj velikoj stranci koji se potrudio taj plan osujetiti. Kasnije je bio izbačen iz stranke. Vrana je bio spreman popeti se na krov bolnice i dočekati u zasjedi britanske SAS-ovce.

Očito je da mnogima u vrhu vlasti pobjede generala BU nisu išle na ruku. Generalu koji je sve dao za Hrvatsku, Hrvatska nikada nije rekla ni hvala. Zahvalan mu je ostao jedino napaćeni hrvatski narod. A to je jedino važno.

***

Hrvatske vlasti su se silno trudile, na uštrb vlastitog naroda, „obeštetiti“ Srbe koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, a bili njezini državljani. Isplaćene su im sve plaće kao da su u vrijeme rata bili na svojim radnim mjestima i ostali lojalni Hrvatskoj. Onima koji su „samo“ pobjegli iz Hrvatske da bi se poslije vratili, osim zaostalih plaća, dana je i mirovina bez obzira da li su prije rata radili u civilnom sektoru, policiji ili JNA. To je Hrvatsku, zajedno sa obnovljenim srpskim kućama koštalo 7,5 milijardi EUR-a, za toliko je kasnije porastao i vanjski dug Hrvatske. Nigdje u svijetu i nikada u povijesti pobjednica u ratu nije tako postupala prema agresoru koji je činio stravične ratne zločine. Samo u RH poginulo je 300 djece, preko 14.000 branitelja. Srbi su imali puno veće gubitke, a većina ih je stradala u Bosni.

 

STARI UDBAŠI

Za veliku većinu koja je ostala u Službi, može se reći da su profesionalno obavljali svoje zadaće. Manji dio njih, koji se nisu mogli pomiriti sa dolaskom hrvatske države, bio je umirovljen. Mnogi su u MUP-u pristali i na niže rangirana radna mjesta, kako bi mogli špijunirati za protivničku stranu.

Jednom je prilikom, 1991. godine, ministar MUP-a, i sam bivši suradnik UDB-e, kodnog imena Srećko, sišao u dvorišteMUP-aiosobnočuojednogradnika- vulkanizera, kako razgovara s Beogradom i prenosi nedopuštene informacije. Vulkanizer je nakon toga bio otpušten.

Dolazi 1995. i taj isti vulkanizer se nakon „Oluje“ vraća u Zagreb. Vraćaju ga na staro radno mjesto, a dobiva i sve zaostale plaće od 1991. – 1995. Vrana ga je susreo godinu dana kasnije kako se s jednim svojim kolegom istomišljenikom smije i priča o događajima iz Mirkovaca. On je bio samo jedan od brojnih primjera onih koje je hrvatska vlast vraćala na radna mjesta i isplaćivala im zaostale plaće, unatoč tome što su se aktivno borili protiv Hrvatske. Neki su odmah dobivali i mirovinu. Vrana je često razmišljao kako je Bog ipak bio milostiv prema Hrvatima, unatoč svim izdajama i apsurdima. Valjda zato jer su se Hrvati borili sa oružjem u rukama ali i s krunicom oko vrata.

Vrana nije nikada gledao i procjenjivao ljude prema nacionalnostiilibojikože.Dijelioihjenadobreiloše.Usvom su radu stari UDB-aši, srpske i drugih nacionalnosti, bili poštenijiiprofesionalnijiodnovopridošlih„velikihHrvata“, od kojih su mnogi zapravo bili moralni talog izbačen na

površinu. Pod okrilje Službe došli su prvenstveno zbog straha od odlaska na bojišnicu, a kasnije zbog stjecanja vlastite materijalne koristi. Služba im je služila kao alat za bogaćenje. Malo je bilo onih koji su došli u Službu kao istinski domoljubi. Isto je bilo i u policiji. Da je stari, dobro obučeni kadar ostao na strani Hrvatske, u Zagrebu se ne bi razvio takav kriminal, u kojem policija i kriminalci usko surađuju, pogotovo u trgovini drogom.

Vrana nikada nije bio na strani tih novih Hrvata u Službi. I šef kadrovske slovio je za „nacionalistu“, a zapravo je bio suradnik UDB-e iz bivše Jugoslavije.

Od smrti prvog Predsjednika, vlast je na sve moguće načine uništavala SZUP, kasnije POA-u i naposlijetkuSOA-u, kako bi dokrajčila jedinu službu koja je trebala postojati kao Služba za zaštitu nacionalne sigurnosti.

Sadašnja Služba, pod patronatom Engleza, domaćih i stranih interesa, ne može čuvati nacionalnu sigurnost. Vrani se sve zgadilo. Tolike godine rada…. Srećom da je većina zaboravila na „malog arhivara“ ispod drvenih stepenica.

***

UDB-a je svojevremeno odlično organizirala nadzor nad građanima. Svaka stambena zgrada imala je jednog ili više „domara“ koji su znali sve što se događa, ne samo u zgradi, nego i u stanovima te zgrade. Znali su tko koga posjećuje, političku orijentaciju pojedinih stanara, čiji muževi varaju žene i obratno, i još mnoštvo drugih privatnih podataka.

Kada bi pripadnici UDB-e, kasnije SDS-a dolazili po neke informacije u zgradu, točno bi znali kod koga idu i gdje će dobiti najviše podataka.

Još više podataka nalazilo se u dosjeima radnika u poduzećima. Svako je poduzeće tada imalo svoje službe za ONO i DSZ (općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu) koji su skupljali podatke o svakom radniku, njegovoj obitelji, obitelji bračnog partnera. Ostale podatke dobivali su na općinama gdje je prebivala osoba za koju se vršila provjera. Tamo su se mogli naći i podaci, da li je osoba odslužila vojni rok, kako se ponašala za vrijeme boravka u JNA, je li moralno-politički podobna, da li se bavila kriminalom i za to bila osuđivana.

Na taj se način u vrlo kratko vrijeme mogla sakupiti većina podataka o životu jedne osobe.

Vrana je svemu tome svjedočio kada je sa starim djelatnicima UDB-e vršio brze provjere za određene osobe.

U tvrtkama se danas jedva dobije na uvid i radna knjižica. Susjedi više nisu razgovorljivi. Nema diskrecije, kriminalci sve odmah doznaju. Ako netko i ima kakvu spoznaju o mogućem počinitelju krivičnog djela, nema šanse da to prijavi, jer mu se ovaj sutra može pojaviti na kućnom pragu. Nitko ga neće zaštiti, kao ni članove njegove obitelji. Zato mnogi žale za „onim sistemom“, jer je ipak bila veća sigurnost građana, učinkovitija policija i tajne službe. Danas u novinama i portalima možete pročitati sve o nekom „zaštićenom svjedoku“. Na sve moguće načine se diskreditira rad policije. Stječe se dojam da je uglavnom neučinkovita i korumpirana. Tako se kriminalcima ostavlja slobodan prostor za djelovanje, a za neke Hercegovce, to je pravo carstvo u kojem oni vladaju.

Takvim zaključcima, Vrana nije bio jugonostalgičar, samo je uočavao razlike. Milicajci su mogli biti svakakvi: polupismeni, glupi, debeli, brkati. Ali su ipak dobro radili svoj posao. Jugoslavenska milicija bila je druga na svijetu po broju riješenih kaznenih slučajeva. Hrvatska policija je, tko zna na kojem mjestu. Tajne službe su imale puno više novca i mogućnosti za djelovanje.

Godine 1998. čak su zabranili vanjske telefonske linije agentima SZUP-a, pa su mogli zvati jedino mobitelima ili iz javne govornice. Telefonima se moglo komunicirati jedino unutar Službe. Vanjsku liniju za službene razgovore moglo se tražiti jedino preko tajnice odjela. Tako se sve kontroliralo da ne bi, ne daj Bože, netko nešto doznao a da Služba to ne čuje.

Kontrolirali su rad djelatnika na računalima, znali su koje se tipke koriste na tastaturi. Štedjelo se na papiru za kopiranje, gorivu za automobile, sve je išlo ka tome da se Službi „podrežu krila“, a da se Hrvatsku i njezine građane servira „na tanjuru“ svima koji to mogu platiti. Takva Služba danas nikome ni za što ne služi. Sramota je najblaža riječ.

To je počelo 1998. s ravnateljem Brzim, a njegovim stopama nastavili su i drugi. Međutim, Tupi ih je sve pretekao. Najgori ikada u Službi. Dolaskom Tupog moralo se pisati i kada se misli ići na teren, a kada je predviđen povratak. Ne daj Bože da se pogriješilo u vremenskoj procjeni. Nisu se plaćali ni štitili suradnici Službe, nije ih se nikako nagrađivalo za informacije koje bi dostavljali Službi. Totalni raspad sistema.

Vranu je oduvijek zanimalo, kako bi situaciju u Hrvatskoj komentirali pripadnici stranih službi. Uskoro je dobio priliku saznati. U Njemačkoj su se na jednom tajnom skupu, kojem je prisustvovao i Vrana, sastali pripadnici tajnih službi iz mnogih svjetskih zemalja. Kada je Vrana završio svoje izlaganje, u dvorani je nastao tajac. Svi su bili šokirani.

Tako je Hrvatska definitivno bila izbrisana sa popisa zemalja koje imaju tajnu službu.

 

BRAĆA SALADIN

Braća Saladin su bili među najvećim trgovcima heroinom u EU. Nitko ih nije smio „dirati“. Čak su u Njemačkoj isposlovali da nitko bez valjanih dokaza ne smije o njima negativno pisati. To je na svojoj koži osjetio jedan zagrebački novinar, koji je dosta pisao o njihovom kriminalnom djelovanju. Ubrzo su ga nepoznati prebili metalnim šipkama. Imao je sreće da je ostao živ. Kasnije su braća radila sa visokim hrvatskim diplomatom kojeg su upoznali u Turskoj. On im je bio kurir, prenoseći drogu u diplomatskoj pošti.

Vrana je to saznao od jednog svog prijatelja koji je nekada radio za američku DEA. On je živio u Zagrebu, pa je u dogovoru s Vranom poslao svog rođaka u SAD. Taj je stupio u kontakt s nekim osobama u SAD-u, koje su o svemu obavijestile američke vlasti.Nakon što je FBI obavio istragu, visoki diplomat se morao vratiti u Hrvatsku. Po povratku je dobio visoko mjesto u uredu Bradonje, koje se ugasilo odlaskom Bradonje u mirovinu.

Vrana je uživao čitajući novine u svom uredu. Napisali su sve suprotno stvarnim događajima. Ipak, zvijezda protjeranoghrvatskogdiplomatajenepovratnopotamnila.

U tom krugu ljudi bio je i Badžo, Albanac koji je morao otići iz Švicarske, nakon što je Carla del Ponte, tada država tužiteljica Švicarske, otkrila da „pere“ novac sa kćerkom ruskog predsjednika Jeljcina. On je radio na obnovi Kremlja, koju je završio na Jeljcinov rođendan.

Badžo je htio u Svetom Ivanu Zelini graditi hotele i golf igrališta, ali to mu nije uspjelo. O tome je pisao i hrvatski tisak.Namjera mu je bila naseljavanje Muslimana i gradnja džamije u Svetom Ivanu Zelini. Htio je stvoriti centar za daljnji transport heroina u EU. Poslije je osnovao stranku na Kosovu, ali pokazalo se da su Amerikanci ipak jači na Kosovu od jednog Badže. Njemu i njegovom bratu Selimu Bradonja je poklonio hrvatske putovnice.

Badžo je surađivao i sa Ramadanijem, vlasnikom tvrtke za trgovinu naftom „Salbatring“ u Sloveniji. Svrha suradnje je bilo financiranje naseljavanja Muslimana u Sloveniju, što im je i uspjelo u mjestu Jesenice.

Muslimani u Jesenicama, financirani od Badže i „Salbatringa“, nastojali su stvoriti čvrstu bazu za svoje širenje. A plan je bio daleko veći – naseljavanje Muslimana od srpske do austrijske državne granice. To se srećom nije dogodilo, jer Badžo nije uspio sa bazom u Svetom Ivanu Zelini.

Velikom i braći Saladin smetao je Vjekin brat, kojeg su dali ubiti ispred njegovog hotela u blizini Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Prišla su mu dvojica u civilu i pokazali mu policijske značke. Kada ih je pitao što žele, jedan je izvadio oružje s prigušivačem i likvidirao ga. Tako je Veliki imao slobodne ruke za daljnje djelovanje. Kupovao je zemljišta na Markuševcu, gradio vile na Svetom Duhu u Zagrebu. Vlast je sve znala, ali ništa nije poduzela. Jedan od ubojica je 2012. završio u Remetincu. Preko svojih prijatelja upozorio je određene ljude iz vlasti, da će progovoriti o svemu ako ga ne puste iz zatvora. Nije prošlo mjesec dana, a sud je donio odluku o njegovom puštanju. Toliko o neovisnom sudstvu.

Istra je bila raj za gangstere, perače novca. „Poslu“ se uskoro priključio i Andrija, šef albanske mafije u Londonu. Gradili su kuće, vile za odmor, hotele, kupovali poljoprivredna zemljišta, koja bi ubrzo nakon kupovine postajala građevinska. Zarade milijunske, u EUR-ima.

Za jednog od svojih rijetkih posjeta Centru u Gruškoj, Vrana na centrali spazi od nekud poznato lice. Saznavši da je riječ o Albancu koji je radio kao inspektor u Istri, u Poreču, malo se raspitao o njemu. Saznao je da je Albanac, zvan Bumbar, bio suradnik jednom od braće Saladin. Davao mu je sve podatke do kojih je mogao doći, radeći u policiji u Poreču. Netko ga je preporučio za djelatnika SOA-e, i on je već raspoređen u Pratnju.

Za početak je neko vrijeme trebao raditi na centrali u Centru. Netko je očito primio novac da se Bumbarova provjera uljepša. Tako je, uz preporuku koja se nije mogla odbiti, Bumbar već sjedio u Centru.

Vrana je svoju zabilješku o Bumbaru poslao načelniku Milenom, koji je vjerovatno poludio kada je Bumbara morao vratiti u Poreč.

Vrana je puno toga napisao,ali su mnoga takva pismena završavala u rezalici za papir.

***

Vranu je jako pogodilo Ivanino ubojstvo. Prekrasna mlada odvjetnica spetljala se s odvjetnikom suprotne strane u sudskom postupku. Kako se suprotna strana pobojala da bi ona mogla nešto doznati od njihovog odvjetnika, donijeli su odluku o njezinoj likvidaciji.

Kada je prelazila cestu na „zelenom valu“, ubojica je krenuo za njom. Bio je to mlađi čovjek tridesetih godina, bivši policajac zaposlen u poznatoj zaštitarskoj tvrtki. Ivana je ušla u zgradu i počela se penjati stepenicama.

Ubojica je tiho ušao za njom. Na odmorištu između katova je zastala i okrenula se, a potom nastavila s penjenjem. Ubojica je ubrzao. Na katu na kojem se nalazi njezin stan ponovo se okrenula, i u tom trenutku on je pucao. Dva metka. Ona je pala, a on potrčao niz stepenice i izašao iz zgrade. Vidjela ga je jedna stanarka, čiji je iskaz policija proglasila nevjerodostojnim a nju ludom. Ubojica je na sebi imao svjetlu jaknu. Viđen je da bježi prema Trgu bana Jelačića. Policija koja je stigla, na prvom očevidu nije vidjela nikakve čahure, da bi, kada su ponovo došli, našli dvije čahure na daski od prozora na stubištu, jednu pored druge.

Kasnije je za to ubojstvo uhićen beskućnik iz Zaprešića. Tajna je, kako je pristao da bude optužen za ubojstvo koje nije počinio. Suđenje je bilo čista farsa. Mafija je ponovno pobijedila.

„Mali arhivar“ je svoja izvješća predavao pod šiframa, kako ne bi i on stradao. U krajnjem slučaju, uvijek je mogao napustiti Hrvatsku.T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. banijac
    #1 banijac 5 siječnja, 2015, 08:49

    [quote name=”RASPUĆIN”]E pa baš ste nisko pali s ovakvim novinarstvom! Pa to je tako jadan pamflet da vam čini samo medvjeđu uslugu: ovakvim tekstovima gubite i ono što još niste zapravo niti stekli – UGLED![/quote]
    Da bi kritizirali novinarstvo prvo morate znati što je novinarstvo, a što su objavljeni ulomci iz knjige. Dakle to nije novinarstvo nego ukoričeno štivo s nekim kontraverznim podacima

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. RASPUĆIN
    #2 RASPUĆIN 5 siječnja, 2015, 07:49

    E pa baš ste nisko pali s ovakvim novinarstvom! Pa to je tako jadan pamflet da vam čini samo medvjeđu uslugu: ovakvim tekstovima gubite i ono što još niste zapravo niti stekli – UGLED!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Marsalski
    #3 Marsalski 4 siječnja, 2015, 17:10

    Ovih zadnjih dana uoci drugog kruga glasanja za sefa hrvatske drzave, odjednom se pojavise kao ‘deus ex machina’ protivnici Engleza (i o u vezi s oslobodjenjem Dubrovnika!), a koji da su bili te tu te tamo pa sutke otisli u zaborav. Kad se o ovim ozbiljnim stvarima iznose na javnost price, one mogu biti kredibilne samo ako se podkrijepe tocnim podacima: tko, kada, gdje, kako i zasto. Bez toga prica od u oblake i time nitko nista ne dobiva, a svi oni koji to uzimaju ozbiljno sami sebe dovode u slijepu ulicu ‘poviestne zbiljnosti’.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code