GLAVNE TEME

GLAZBA JE OBLIKOVANJE TIŠINE

14. travnja, 2012.

Edin Karamazov u ekskluzivnom razgovoru za portal Tjedno

Razgovarala: Janja Franko

Edin Karamozov kaže da se osjeća sigurnim sa gitarom i lutnjom i da je zahvaljujući glazbi ostao ponizan. Rođen je Zenici iz koje je sa šesnaest godina otišao u Zagreb, da bi kasnije živio, studirao i svorao gitaru i lutnju po cijelome svijetu.
„Živio sam u Barceloni, Londonu, New Yorku, Baselu, Hamburgu, pola života po cijeloj Francuskoj, od Marseillea, na moru kod Tulona u Alzaceu. U jednom sam preiodu svirao u njemačkom cirkusu Roncalli i sa njime gostovao po mnogim gradovima Njemačke i svijeta.  London, New York, Milano… Posljednjih deset godina, sa suprugom Tanjom, sam živio od Makedonije, Minchena da bi ponovo došao u Zagreb gdje trenutno živim. I danas su turneje nebrojene i razbacane po cijelom svijetu. Samo u tri godine što sam koncertirao sa Stingom, prošao sam sve kontinente.“
Edin kaže da je zbog čuvenog gitariste Paca de Lucije počeo svirati gitaru. U najranijem djetinjstvu naišao na njegovu ploču. „Paco je za mene jedini pravi gitarist na svijetu“.
Za sebe kaže da je odabran da svira ono što je napisano. „Razmišljam o tome što je bilo u Mocartovom srcu dok je komponirao djelo koje sviram. Odabran sam da budem amater, a amateur je prema francuskom – zaljubljenik. Moj je posao čisti amaterizam. Sviram instrumente koji su bez karijere. Gitara i lutnja su intimni instrumenti za malo ljudi i tu, pojam karijera – zvuči nešto preveliko i uvijek mi je bio odbojan već u samoga početka bavljenja glazbom.  U ovom trenutku svoga života sam shvatio, da mi se uopće više na da nastupati, što ne znači da sam baš sve koncerte otkazao. Postalo mi je nekako bijedno da sam 2008. znao što ću raditi u sedmom mejsecu 2010. Mnogo radim i imam projekata više nego ikada. Više mi nije zadovoljstvo putovati u Berlin ili New York da bi svirao već rutinski unaprijed dogovoren program. Za mene, to prestaje biti umjetnost.“

Kada uđete u rutinu i idete iz koncerta u koncert, da li se nešto izgubi od vlastitog doživljaja?
-Umjetnik svira na festivalima, čuvenim koncertnim prostorima gdje dolazi publika koja je već zasićena. Kroz ove sam godine zapazio, da publici postaje svejedno da li ću sutra navečer svirati ja ili da li će Johann Sebastian Bach ustati iz groba i svirati. Mislim da je danas svega previše. Stalno su neki umjetnici u avionima koji negdje idu. Na koncertima, važno mi je da svakome u publici dadem nešto od sebe, no zbog svega ovoga teško je doći do ljudi, jer oni danas čekaju nekakvu senzaciju. S druge strane, za mene, pozornica uvijek ostaje jedini pravi dom. Bilo gdje. U Zagrebu Londonu ili New Yorku. Odmalena, odrastao sam u kazalištu gdje je tata radio i miris te pozornice, stvara mi osjećaj kao da sam kod kuće.  
Volim svirati i u zagrebačkom i u splitskom Muzeju Meštrović. To su predivni i inspirativni prostori u koji stane najviše stotinu ljudi, a meni trebaju njihove duše da bi opstao kao umjetnik. Svirati u takvom prostoru, za mene je veći doživljaj od koncerata kojima na brzinu obilazim svijet i sviram u velikim koncertnim dvoranama. Nekada davno, kao klinac, izradio sam od komada drveta gitaru sa jednom žicom po kojom sam tamburao, jer sam imao poriv za svirnjem. Kasnije sam sviranjem želio „izbariti“ cure. Nakon toga, želite zaraditi novac, pa biti slavan.

KAD UMJETNOST POSJETI LJUDE

Osvojili ste cure, zaradili novac, postali ste slavni. Što sada?
– Sada, kada sam sve to ostvario, vježbam više nego ikada, jer želim u sviranju biti najčišći i najbolji što mogu. Ipak, tvrdim da nikada u životu nisam ništa komercijalno napravio u smislu da sam radio nešto što mi se ne sviđa, a da bi to činio za novac. Danas, sasvim mi je svejedno sviram li za dvoje, dvije stotine ili dvije tisuće ljudi. No, želim da oni i ja dijelimo zajedno taj doživljaj kada umjetnost posjeti ljude.

Put dječaka rođenog u Zenici, gradiću koji je u percepciji kao mračan industrijski grad sa poznatim zatvorom, pomalo je neobičan. Niste krenuli u osnivanje benda,  već ste se u samome početku okrenuli Bachu. Otkuda, u startu, takvo usmjerenje?
– Ne znam, zapravo. Nitko se u mojoj obitelji nije bavio glazbom. Mama je bila konobarica i sestra i ja smo doslovno odrastali u kazalištu, gdje su nas često čuvali glumci. Još nešto, u  vrijeme bivše države bilo je svugdje isto. Dok sam tek počeo kao samouk, imao sam veliki broj nastupa. Dolazi Tito, treba svirati. Proslave, dan ovaj ili onaj, nastupaš, bila mi je to u startu velika škola. Kada sam kao sasvim mali čuo Bacha na ploči sarajevskog gitariste Ivana Kalcine, odmah sam to želio svirati na gitari. Do danas mi je Bach ostao kao nešto nejnepoznatije i kao najveći izazov. On je srž same glazbe. Jedino je razlika, što se između mojih početaka i danas, u međuvremenu, odvalilo mnogo kilometara po svijetu i mnogo škola i školovanja. Kada sam odrastao, sjećam se, jednom sam, pred koncert u Leipzigu, naišao na jedini vjerodostojni portret Bacha, a naslikao ga je Elias Gottlob Haussmann. Kada sam pogledao Bacha u oči, bila je to moja najveća škola u životu. Zatvorio sam oči i uplašio se ponovno ih otvoriti, jer mi se činio kao živ. Preko beskrajnog proučavanja Bacha, došao sam do lutnje. Svirao sam ga na klasičnoj i na električnoj gitari, i sada, iz njegovih vokalnih djela  rekonstruiram instrumentalne koncerte.

Svugdje ste živjeli i u mnogim gradovima studirali glazbu. Pošto nite potekli iz imučne obitelji, kako ste uspjeli od najranije mladosti živjeti samostalno?
– Sve dok nedavno nisam postao otac, nisam razmišljao o novcu i o tome što ću sutra jesti, već sam samo imao poriv ići dalje i dalje učiti. U Zenici sam, bez prethodne niže, odmah upisao  srednju muzičku školu, a potom se prebacio u Zagreb, gdje sam ju završio. Upisao sam Muzičku akademiju, koju sam nakon prvog semestra napustio, pa sam otišao odmah dalje u Italiju, Švicarsku. U Zagreb sam, u treći srednje došao sa šesnaest godina. Istina, otac nije želio da odem tako mlad od kuće. Ja ga nisam „čuo“. Nije mi, doduše, branio, a niti mi ikada nešto nametao. Ipak, kada sam iz Zenice putovao prema Zagrebu, u vlaku sam, sjećam se, gledao u staklo prozora vlaka, svirao gitaru i plakao, jer sam shvatio da se zauvijek odvajam od kuće. Osjetio sam, da se to moje presretno, slobodno djetinjstvo uz rijeku, završilo. Pamtio sam svaki miris, svaki kamen u rijeci, druženja sa prijateljima. U životu imate nekoliko prekretnica. Za mene je to bila prva. U Zagrebu sam, u početku, spavao kod prijatelja, no ubrzo sam si sam nešto iznajmio. Sretna je okolnost bila što sam se odmah uposlio u školi, a uvečer svirao u jednoj konobi i tako sam imao brdo love. Ubrzo sam počeo svirati na ulici. Nikada nisam imao strah od budućnosti. U umjetnosti se ne smijete plašiti. U to dvogodišnje vrijeme moga boravka u Zagrebu sreo sam slikara Ivana Lesjaka. Čuo me negdje kako sviram i zvao me je – gitaraš – i često sam svirao kod njega u atelieru. Kada sam odlučio napustiti Zagreb da bi studirao u Ženevi on me pitao – jel’ bi ti htio skočiti u vatru sa svojom gitarom?  Tada sam počeo razmišljati o tome. Da, naravno da bi skočio. Ne mogu razumjeti mlade umjetnike koji završe Akademiju i po pet godina čekaju da dobiju stipendiju da bi otišli negdje u svijet na sigurno.

STUDIRANJE U ITALIJI I ŠVICARSKOJ

Zbog čega ste se odlučili otići upravo u Ženevu? Osim toga, znači, uspjeli ste uštedjeti nešto novca.
– Prije Ženeve bilo je i drugih studiranja. U Italiji itd. Uvijek su mi bili presudni atraktivni profesori od kojih sam mislio da ću nešto naučiti. Tako  sam putovao od škole do škole po svijetu. Nikada nisam imao ušteđenog novca. U Ženevi bi  svirao na ulici dok ne zaradim 13,70 franaka. Točno toliko je trebalo za pizzu i pivo. I to mi je bilo dovoljno, jer kao dobrog studenta, uvijek su me oslobađali plaćanja školarine. Onda se dese neke sretne okolnosti. Nakon sedam mjeseci studiranja u Ženevi imao sam ispit kod Claudea Viala, direktora konzervatorija. Ispit se sastojao od sviranja „prima vista“. Dođem na ispit kod njega i shvatim da sam zabunom došao dan kasnije. Profesor Vial me ipak primio i kada je poslušao moje sviranje, zvao je moju profesoricu i sredio mi stipendiju švicarske vlade. Najednom sam imao brdo love u džepu, jer sam dobio unatrag plaćenih sedam mjeseci.
Potom su me na jedan koncert u Koln pozvala moja dva prijatelja koji su tamo svirali na ulici. Otišao sam i više se nikada nisam vratio u Ženevu iako su mi tamo ostale neke moje stvari. Tada smo, naime, dobili posao u njemačkom cirkusu Roncalli. Život sa cirkusom koji je trajao godinama, bio je nešto veoma posebno i to mi je bio velika škola života. U vrijeme moga rada u cirkusu, studirao sam paralelno na više mjesta po svijetu. Predstave su bile navečer, imali smo svoju točku i tako sam mogao cijeli dan biti slobodan. U nekom smo gradu, a sve su to bili veliki gradovi, znali boraviti sedam, jedanaest mjeseci. Prvo u Njemačkoj, pa dalje. U Berlinu, gdje smo proveli 11 mjeseci i gdje imate jednu od najvećih knjižnica za glazbu na svijetu, najviše sam radio. Tako sam došao i do sviranja lutnje.

Koje iskustvo vam je donio cirkus?
-U početku, živjeli smo u cirkuskim kolima, a onda u hotelu. i počeo sam razmišljati o onome što radim. Bio sam sretan da me cirkus odvojio od svijeta klasične glazbe i taj odmak mi je pojačao percepciju prema njoj. Kao student glazbe, morate ići na natjecanja, gdje morate biti najbolji da bi počeli sa zadanom karijerom, što mislim da je potpuno pogrešno. U glazbi ne postoji ono najbolje. Tada, bio sam presretan da se to završilo i tek sam onda, onako neopterećen, počeo učiti. Kada ste u cirkusu i imate tri stotine nastupa godišnje pred „ludom“ publikom, dobro naučite psihologiju ljudi, publike. Osim toga, živjeti sa akrobatima, sa klaunovima svjetske klase, sa Rusima, Amerikancima, Kinezima, to je najbolja škola na svijetu. Klasični muzičari imaju ogroman ego, kada ti se na takav način prošire horizonti, ubrzo shvatiš da si nitko i ništa i da ćeš to uvijek i ostati. To se ne može samo pročitati. Morate to osjetiti na svojoj koži da biste shvatili i razumjeli.

Kroz lutnju, otkrili ste i druge kompozitore…
-Lutnja ima svoj prebogati repertoar jer ima pozamašnu povijest i bila je omniprezentna četiri stotine godina. To je instrument koji je jako kompliciran za sviranje, držanje, održavanje, jako je poseban i danas veoma rjedak. Kada sam počeo svirati lutnju, meni je dan postajao sve kraći, jer sam sve više i više toga otkrivao. Pet sam godina studirao lutnju u Baselu na školi za staru glazbu koja je najbolja na svijetu. Kako smo 1995. otišli sa cirkusom u New York  gdje smo bili godinu dana, jednom mjesečno  sam letio kod mojega profesora u Basel. Potom sam se tamo i preselio. Sva literatura je tamo dostupna, stare knjige, a sa kolegama bilo je mnogo zajedničkog sviranja i koncerata. Tamo sam upoznao Katalonca violistu, dirigenta i kompozitora Jordi Savalla, koji je bio moj muzički idol i koji me pozvao da sviram sa njegovim ansamblom sa kojime sam putovao po svijetu. Sve sam više nastupao sa “gorostasima“ glazbe u najboljim koncernim prostorima, a onda sam prestao svirati sa drugima i odlučio svirati sam na lutnji. Nakon toga dolazi suradnja sa Stingom i, nije me sram reći, bogaćenje. Danas me isto tako veseli svirati Bacha na električnoj gitari. Gitara savršenstvo, a lutnja je istraživanje.

TRI GODINE SA STINGOM

U kojoj su mjeri vaša suradnja i nastupi sa Stingom koristili da kroz njegovu slavu  promovirate i svoje ime. Je li to možda i frustrirajuće za vas? S druge strane, što ste vi Stingu donijeli novoga mimo njegove svjetske estradne priče?
-Normalno da je uz njegovo „veliko ime“ moje „malo ime“ dobilo na širem značaju. Kada sviram u Poljskoj, Istambulu ili Buenos Airesu, dio publike koji dolazi na moje solističke koncerte, čulo je za mene preko njega. Meni ništa nije frustrirajuće, jer Sting je zaista sjajan muzičar, a osim toga, vremenom smo postali nabliži prijatelji. Obojica znamo – on je dobio nešto novo kroz sve ono što sam ja osmislio. Od mene je dobio gotov projekt i dok smo radili zajedno, to je dobro shvatio. Nije malo, tri godine intenzivnog življenja kroz turneje, pripremanja i promoviranja našeg CD-a „Songs From the Labyrinth“ po svijetu, čovjek jako mnogo nauči. Zainteresirao se naučiti svirati lutnju i pjevati stare elizabetinske pjesme. S druge strane, ti koncerti po svim kontinentima organizirani su najbolje što se danas može učiniti. Sa njime je divno, jer je sve najluksuznije i najkomotnije u smislu organizacije. Dođete privatnim super avionom, čeka vas limuzina, odete u najbolji hotel i bez čekiranja odvedu vas u najbolju sobu. Instrumenti vas već čekaju naštimani u dvorani, jer za to je zadužem poseban čovjek, koji mi nakon koncerta spakira note, instrumente, a limuzina vas vozi natrag u hotel. Lagao bi kad bi rekao da to nije lijepa pogodnost.

Kako ste došli na ideju zajedničke suradnje?
– O tom sam projektu dugo razmišljao. Upoznali smo se tako što me prije dvadeset godina čuo kad sam svirao  u varijeteu u Hamburgu, gdje smo u malom šatoru svirali ljudima koji su uz našeg Mozarta jeli patku. Pristupio mi je i pitao da li bi svirali na rođendanu njegove žene. Rekao sam mu da mi ne ne sviramo po rođendanima. Nikada nisam svirao po zabavama bogataša. Nakon dosta godina 2003. kliknula mi je ideja, kada sam završio svoj prvi solistički CD na lutnji u Parizu da bilo bi lijepo da sa Stingom napraviti album. Smatrao sam da ima divan glas za pjevanje stare glazbe uz lutnju. Izgledali su to čisti snovi, no onda se on 2005., preko njegova gitariste, koji je čuo taj moj CD, izrazio želju da se upoznamo. Susreli smo se u  Frankfurtu i dogovorili suradnju, da bi godinu dana kasnije snimili CD. Radili smo, u njegovom dvorcu u Engleskoj ili u Italiji gdje ima kuću. Donio sam note i počeo ga podučavati notu po notu i on je za nekoliko mjeseci znao cijeli repertoar.

Je li između vas dolazilo i do neslaganja?
-Naravno. On je iskusniji od mene, a ja sam sigurniji od njega u ono što radim. Svojstveno mi je da volim nametnuti svoj pristup, a ljudi koji imaju karakter poput Stingovog imaju pak svoje čvrste vizije. U početku došao mi je sa svojim idejama, koje nisam želio prihvatiti. Pokazalo se, doduše, da je u nekim stvarima imao pravo i to sam mu priznao. No, znalo je biti i obrnuto. To je dobro. Nije dobro kada je uvijek sve u redu.

Zbog čega Sting nakon planetarne karijere i zarađenog novca, teži nekoj drugoj kvaliteti i, još uvijek, odobravanju publike?
– On je mogao davno stati i dobro živjeti dalje. Neki umjetnici ne idu u nova istraživanja i cijeli život rade isto. Stingu je potrebno beskrajno odobravanje publike, mnogo više nego, primjerice, meni, jer naša su djetinjstva bila različita. On je odrastao u siromaštvu i u djetinjstvu nije dobivao dovoljno ljubavi. Iako svira već decenijima, njemu svaki dan treba mnogo uvažavanja i toga je gladan. Treba mu da ga ljudi vole, i najsretniji je kada dobije aplauz. Inače, iznimno je povučen. Što se mene tiče, bio sam tipično dijete normalne radničke obitelji i imali smo svega dovoljno. Dovoljno ljubavi i prijatelja, onoga što u tom razdoblju treba. Znam da je Sting kroz cijelo djetinjstvo jeo samo grašak iz konzerve, a ja sam jeo ćevape. Ne izgleda na prvi pogled, no to je ogromna razlika.

Operna pjevačica Renee Fleming, Kaliopi, Stefan Milenković … Surađujete s glazbenicima potpuno različitog glazbenog izraza, repertoara.
-Neopisivo mi je žao da nisam poznavao Mozarta i Johna Coltranea, američkog saksofinistu i skladatelja. Danas, kada mi je netko zanimljiv, odem  ga slušati i upoznati se s njime bilo gdje po svijetu, bilo to u Guči ili New Yorku. Isto je bilo s amojim studiranjem. Otišao bi negdje i pokucao na vrata profesoru i rekao – ja bih kad vas učio. Ali, zato sam čuo najveću opernu pjevačicu Renee Fleming kako pjeva. Onda sam ju jednostavno zamolio da mi gostuje na mojem CD-u, a imati ćemo zajedno i koncert sa španjolskim pjesmama De Falle i Granadosa. Isto tako, mislim da je grijeh ne surađivati sa Kaliopi. Violiniste koje volim su Vladimir Rjepin i Stefan Milenković i sviram s njima, kao i s čelistom Stjepanom Hauserom. Novi CD koji spremam „Pjesme o ljubavi“ biti će sa pjevačima koje volim poput sjajne sicilijanske pjevačice Lucille Galeazzi, Renee Flaming, Kaliopi,a  želim pitati i Olivera da mi otpjeva jednu pjesmu. Surađujem također sa kvartetom Krakovske filharmonije sa kojima imam veliku turneju u ožujku. Razgovarao sam sa Pacom de Luciom da zajedno sviramo Scarlattija sa dvije gitare u mojem aranžmanu. Svaki genijalac poput Scarlattija govori jezikom svoga vremena. Isto kao i Edo Maajka, sa kojime bi isto želio nešto napraviti.
Novo mi je i da sada surađujem sa kompozitorima koji pišu repertoar za mene. U veljači sam bio na Kubi. Leo Brouwer, legenda i najveći živući kompozitor za klasičnu gitaru, napisao je novo djelo za mene i pozvao me na svoj festival. Onda je tu Australijanac Shaon Rigney, zatim Welšanin Stephen Goss, zatim Dragan Jovanović iz Beograda. Oni pišu za lutnju, električnu ili za klasičnu gitaru.

ULICA NAJBOLJA ŠKOLA

Kroz vaša putovanja, mijenjanja bezbrojnih mjesta boravaka, mnogih koncerata, kako se provlačio vaš privatni život? Oženili ste se i dobili dijete tek prije nekoliko godina.
-Već sam 12 godina u braku i kroz to razdoblje, moja supruga Tanja živjela sa mnom svugdje.  Prije toga bio je jedan drugi brak. Kako sam godinama živio čergarski život ne mogu reći da sam imao neku ozbiljniju vezu. Kada ste mlađi, i žene su mlađe i neobaveznije. Donedavno, nisam znao što znači imati svoj jastuk. Kada sam intenzivno putovao, imao sam fobiju buđenja u hotelima. Probudiš se noću, ne znaš u kojem si gradu, ne znaš gdje su prozor i vrata. Tada mi je rekla jedna prijateljica- trebaš kupiti svoj jastuk i putovati s njime. – To mi nije pomoglo. Najbolje pomaže imati svoj dom, i to mi je jedno potpuno novo iskustvo.

Zbog čega ste, od svih gradova na svijetu izabrali upravo Zagreb kao mjesto svojeg stalnog boravka.
-Sasvim slučajno i ne znam koliko će dugo tako biti, jer zapravo je svejedno, pošto putujući okolo zaista shvatite da je svijet mali. Važni su ljudi, a tu sam i zbog tog mirisa koji me podsjeća na moje početke. Tu sam u doba svoje mladosti imao i curu i u vrijeme studiranja u Ženevi, često sam ju posjećivao. Supruga Tanja i ja, sasvim smo slučajno ostali ovdje. Vratio sam se sa turneje po Koreji i potom sam spavao 14 dana bez prestanka. Prije toga živjeli smo svugdje, od Munchena do Makedonije, Basela, cijeloga svijeta. Onda smo kao u studenskim danima, iznajmili stan u Palmotićevoj i bilo nam je lijepo. Sreo sam prijatelje koje dugo nisam vidio, a tu je i rijeka Sava, a moja je strast ribolov. Ne znam hoću li ovdje ostati, jer sam se navikao seliti i osjećam da me nešto u posljednje vrijeme vuče da odem u neko manje mjesto.  Možda u Istra, a zovu me u Srbiju u Vranjsku Banju gdje većina ljudi svira, i tamo bi možda želio da mi odrasta dijete.  

Sviranje na ulici je još jedna vaša ekstravagancija.
-Mnogo je bilo sastava kroz moj život sa kojima sam svirao na ulici i to je najbolja škola glazbe. Fiori Musicali je zagrebački sastav, ali svirali smo samo u Dubrovniku. Sviranje na ulici uveo bi kao obavezni predmet kod studija gitare. Ne možeš sanjati o tome da obučeš bijelu leptir kravatu i da samo sviraš na koncertnom podiju. Lutnja i gitara su instrunenti koji dolaze s ulice i ona je pravo mjesto za sviranje. Tu morate biti veliki majstor da „ukradete“  tišinu, jer glazba je oblikovanje tišine. U koncertnoj dvorani, tišina je već spremna.