Koliko je samo od općinskih do republičkih sekretara bivše komunističke partije na važnim funkcijama, a koliko je njih u vrijeme Broza obavljalo prljave poslove za Udbu? Zašto se to danas ne smije znati? Tim prije što takvi ljudi neprestano rade protiv, (svaka čast iznimkama), a ne za Hrvatsku, bez obzira što u nadi i želji da ih se ne prepozna sada na skupovima prvi drže ruku na srcu. (I tu svaka čast iznimkama). Oni su i te kako svjesni krilatice – jednom udbaš, uvijek udbaš! Ti bivši udbaši u velikoj su prednosti pred onima koje je na nekim od izbora izabrao narod, jer imaju informacije do kojih pošteni i naivni čovjek nikako ne može doći
Napisao: Mladen Pavković
Već pomalo zaboravljen, slučaj Josipa Perkovića, bivšeg udbaša i navodnog ubojice, koji je osuđen na doživotni zatvor, mnogima je otvorio oči. Ono što se godinama nastojalo stavljati pod tepih, s ovim je čovjekom, ali i Mustačem, isplivalo na površinu. Udba je, uistinu, bila naša – sudba! Međutim, kad se klupko počelo odmotavati, trebalo se odmotati do kraja. Bez milosti. Kao što je nekada žalosni ministar branitelja Matić objavio Registar hrvatskih branitelja, tako bi sada kao “najljepši Božični poklon” predsjednik Vlade mogao objaviti Registar svih udbaša i doušnika. Ali, to se očito još dugo ne će dogoditi. Jedan od razloga što se ne želi odijeliti dobro od zla je i taj što u našem sustavu ima priličan broj bivših agenata, ali i hrpa “dragovoljaca” koji su radili kao suradnici Udbe i koji nigdje nisu evidentirani pod svojim pravim imenima, nego samo pod pseudonimima. Oni koji su dobro poznavali ovaj zločinački sustav tvrde da danas bivših Udbaša ima od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru, te u relativno velikom broju tvrtki gdje rade kao direktori ili visokopozicionirani menageri. Koliko je samo od općinskih do republičkih sekretara bivše komunističke partije na važnim funkcijama, a koliko je njih u vrijeme Broza obavljalo prljave poslove za Udbu? Zašto se to danas ne smije znati? Tim prije što takvi ljudi neprestano rade protiv, (svaka čast iznimkama), a ne za Hrvatsku, bez obzira što u nadi i želji da ih se ne prepozna sada na skupovima prvi drže ruku na srcu. (I tu svaka čast iznimkama). Oni su i te kako svjesni krilatice – jednom udbaš, uvijek udbaš! Ti bivši udbaši u velikoj su prednosti pred onima koje je na nekim od izbora izabrao narod, jer imaju informacije do kojih pošteni i naivni čovjek nikako ne može doći. I stoga nam se neprestano događa jedno te isto: kad se otvori neki problem, kao što su primjerice masovne grobnice iz Brozova režima, kad ljudi ukazuju i dokazuju da su bivši udbaši zajedno sa svojim suradnicima pospremili u grobove veliki broj nevinih Hrvata, onda se brzinom munje, (jeste li primijetili?), okrene ploča, pa se počne govoriti da je bilo zločina i na drugoj strani, tako da je uvijek krajnji rezultat – nula.
Znaju sve o svakome
To nam se događalo i događa i nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Umjesto da se prvo istraži tko je kome prvi “ušao u dvorište”, tko je na koga prvi zapucao, ili tko je kome prvi postavio balvane, malo se istražuje agresora, a malo one koji su bili na braniku Domovine. Je li tako bilo i u vrijeme kad su perkovići, manolići i mustači bili šefovi Udbe? Tada se točno znalo tko jeste, a tko nije “državni neprijatelj”, i nikada stvari nisu bile, kao danas, crno-bijele. Trebalo bi pitati sve te (ostale) perkoviće ili kako se sve ne zovu: bi li u vrijeme kad su oni bili “glavni” sin nekog tko je bio u vojsci koja se borila protiv partizana mogao raditi u Udbi ili na nekom državničkom poslu? Takav sigurno ne bi mogao ni čistiti toalete, (pa čak ni čuvati ovce!), a ne biti visokorangiran u obavještajnoj zajednici, ali i drugdje. I eto nam onda odgovora zašto se neki, poput Mesića, Manolića i niza drugih, i danas tako bahato ponašaju, zaobilaze grob prvog hrvatskog predsjednika, pljuju po hrvatskim braniteljima, uzdižu Broza i njegovu partiju, prijete da “sve znaju”, nitko im ništa ne može, a što je ipak najvažnije – među „prvima“ su se početkom devedesetih uključili u stvaranje hrvatske države, znajući dobro da ih jedino to može spasiti kako ih nitko kasnije ne bi pitao: Što si radio u Udbi, tata? Ali, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju kao da su barem po tom pitanju (ostalo se gotovo i nije pomaklo s mrtve točke) zapuhali drugačiji vjetrovi, kojima se očito ni članovi Vlade ne mogu oduprijeti. Jednog dana vjerojatno ćemo saznati i to zbog čega se u nas toliko nastoji štititi udbaše ala Perković koji su bili optuženi i za teška ubojstva? Čak se išlo i za tim da se navodne Brozove ubojice zaštite i najvišim zakonima, pa i pod cijenu “rata” sa Europskom unijom! Sad kad polako propada mogućnost za štićenjem čak i navodnih udbaških ubojica, opet se okreće ploča, pa se govori da smo “pogriješili” i tome slično. Ne, nije tu bilo nikakve pogreške, namjerno se željelo zaštititi navodne ubojice! Razlog, kako rekosmo, saznat ćemo kad-tad, ali ako je i bilo pogreške u slučaju Perković i slični, onda oni koji su tu pogrešku napravili trebaju snositi i odgovornost, a ne da sve prođe kao da se ništa dogodilo nije. Možda su baš i neki od tri tisuće hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid to uradili i zbog “igri” nekih udbaša ala Manolić, Perković, Mustač i drugi. (Zanimljivo je i to da kad se danas govori i piše o bivšim udbašima, onda se manje-više uvijek spominju samo neka imena, kao da tisuće drugih zločinačkih agenta nisu ni postojali, odnosno kao da i sada mnogi od njih nisu aktivni i ne djeluju.) U vrijeme Broza udbaši su namjerno i odlučno “paradirali” u dugim crnim kožnim ogrtačima i bilo ih je lako prepoznati (ali ne i njihove doušnike), a danas…, danas su druge, suvremenije metode, pa je i to možebitno jedan od razloga što neki ne vjeruju da se po tom pitanju “ne radi kao prije”. Ali, ono bitno ipak je ostalo isto ili slično. Neke od tih bivših agenata možete sresti nedjeljom i blagdanom na trgovima, robim kućama ili na tržnicama gdje se okuplja najviše ljudi najčešće u – trenirkama, kao “rekreativce”. Ne izgledaju nimalo čudno, baš su “pitomi, mili i dragi” kao i razni perkovići na fotografijama, ali njihovo najjače oružje i dalje su – informacije. Znaju sve o svakome. Oni koji su dali svoje živote na oltar Domovine sada bi se upitali-zar smo se i za to borili? A mi bismo na to tek dodali riječi jednog bivšeg udbaša, koji se pokajao i početkom devedesetih također došao na “Tuđmanovu stranu”:
„Apsurdno je da danas Njemačka provodi lustraciju i sudi za zločine nad Hrvatima, a da to Hrvatska ne čini. I mi to moramo – istine radi!“
Gdje su ubojice
Nakon suđenja balkanskim krvnicima, bivšim Udbašima Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj (osuđeni na doživotnu robiju) naivno smo vjerovali da će se tom prigodom razotkriti i mnogi drugi koji su bili u službi zloglasne Udbe, ali to se nije dogodilo. I dalje je ostao nerazjašnjen slučaj niza ubojstva hrvatskih domoljuba, poglavito u Njemačkoj, pa se pretpostavlja da je, kako navode i pojedini njemački mediji, Jugoslavenska tajna služba mogla nesmetano ubijati. Naime, Udba je uspješno stvarala dojam da se protivnici Titova režima međusobno ubijaju, a to je u to vrijeme očito odgovaralo i nekim tamošnjim istražiteljima.
Ali, kako bilo da bilo, s obzirom da svaki zločin ima svoga zločinca, nije na odmet ponovno postaviti pitanje: tko je i zašto ubio sve te ljude, od Njemačke, Italije, Španjolske, Argentine, Francuske, Austrije, pa do Kanade?
Ovo je popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje Udba nije uspjela ubiti ili oteti, a koji nam je dostavila Marija Dubravac iz Australije.
Da se ne zaboravi!
UBIJENI
1.) dr. Ivan Protulipac, 1946. u Italiji
2.) Ilija Abramović, 1948. u Austriji
3.) Dinka Domančinović, 1960. u Argentini
4.) Mate Miličević, 1966. u Kanadi
5.) Marijan Šimundić, 1967. u SR Njemačkoj
6.) Jozo Jelić, 1967. u SR Njemačkoj
7.) Mile Jelić, 1967. u SR Njemačkoj
8.) Petar Tominac, 1967. u SR Njemačkoj
9.) Vlado Murat, 1967. u SR Njemačkoj
10.) Anđelko Pernar, 1967. u SR Njemačkoj
11.) Hrvoje Ursa, 1968. u SR Njemačkoj
12.) Đuro Kokić, 1968. u SR Njemačkoj
13.) Mile Rukavina, 1968. u SR Njemačkoj
14.) Krešimir Tolj, 1968. u SR Njemačkoj
15.) Vid Maričić, 1968. u SR Njemačkoj
16.) Ante Znaor, 1968. u Italiji
17.) Josip Krtalić, 1968. u Italiji
18.) Nedjeljko Mrkonjić, 1968. u Francuskoj
19.) Pere Čović, 1968. u Australiji
20.) Mirko Ćurić, 1969. u SR Njemačkoj
21.) Nahid Kulenović, 1969. u SR Njemačkoj
22.) Vjekoslav Luburić, 1969. u Španjolskoj
23.) Mijo Lijić, 1970. u Švedskoj
24.) Mirko Šimić, 1971. u SR Njemačkoj
25.) Ivo Bogdan, 1971. u Argentini
26.) Maksim Krstulović, 1971. u Engleskoj
27.) Drago Mihalić, 1972. u SR Njemačkoj
28.) Josip Senić, 1972. u SR Njemačkoj
29.) dr. Branko Jelić, 1972. u SR Njemačkoj
30.) Stjepan Ševo, 1972. u Italiji
31.) Tatjana Ševo, 1972. u Italiji
32.) Rosemarie Bahrić, 1972. u Italiji
33.) Josip Buljan-Mikulić, 1973. u SR Njemačkoj
34.) Mate Jozak, 1974. u SR Njemačkoj
35.) Ilija Vučić, 1975. u SR Njemačkoj
36.) Ivica Milošević, 1975. u SR Njemačkoj
37.) Nikola Martinović, 1975. u Austriji
38.) Matko Bradarić, 1975. u Belgiji
39.) Vinko Eljuga, 1975. u Danskoj
40.) Stipe Mikulić, 1975. u Švedskoj
41.) Nikola Penava, 1975. u SR Njemačkoj
42.) Ivan Tuksor, 1976. u Francuskoj
43.) Ivan Vučić, 1977. u SR Njemačkoj
44.) Jozo Oreč, 1977. u JAR
45.) Bruno Bušić, 1978. u Francuskoj
46.) Križan Brkić, 1978. u SAD
47.) Marijan Rudela, 1979. u SAD
48.) Zvonko Štimac, 1979. u SAD
49.) Goran Šećer, 1979. u Kanadi
50.) Cvitko Cicvarić ,1979. u Kanadi
51.) Nikola Miličević, 1980. u SR Njemačkoj
52.) Mirko Desker, 1980. u SR Njemačkoj
53.) Ante Kostić, 1981. u SR Njemačkoj
54.) Mate Kolić, 1981. u Francuskoj
55.) Petar Bilandžić, 1981. u SR Njemačkoj
56.) lvan Jurišić, 1981. u SR Njemačkoj
57.) Mladen Jurišić, 1981. u SR Njemačkoj
58.) Stanko Nižić, 1981. u Švicarskoj
59.) Ivo Furlić, 1981. u SR Njemačkoj
60.) Đuro Zagajski, 1983. u SR Njemačkoj
61.) Franjo Mikulić, 1983. u SR Njemačkoj
62.) Milan Župan, 1983. u SR Njemačkoj
63.) Stjepan Đureković, 1983. u SR Njemačkoj
64.) Slavko Logarić, 1984. u SR Njemačkoj
65.) Franjo Mašić, 1986. u SAD
66.) Damir Đureković, 1987. u Kanadi
67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj
NEUSPJELI POKUŠAJI UBOJSTVA
1.) Mate Frković, 1948. u Austriji
2.) dr. Ante Pavelić, 1957. u Argentini
3.) dr. Branko Jelić, 1957. u SR Njemačkoj
4.) Obitelj Deželić, 1965. u SR Njemačkoj
5.) Ante Vukić, 1968. u SR Njemačkoj
6.) Mirko Grabovac, 1969. u SR Njemačkoj
7.) dr. Branko Jelić, 1970. u SR Njemačkoj
8.) Vlado Damjanović, 1970. u SR Njemačkoj
9.) dr. Branko Jelić, 1971. u SR Njemačkoj
10.) Gojko Bošnjak, 1972. u SR Njemačkoj
11.) Nikola Vidović, 1972. u Francuskoj
12.) Dane Šarac, 1973. u SR Njemačkoj
13.) Gojko Bošnjak, 1973. u SR Njemačkoj
14.) Dane Šarac, 1974. u Francuskoj
15.) Stipe Bilandžić, 1975. u SR Njemačkoj
16.) Stipe Bilandžić, 1977. u SR Njemačkoj
17.) Franjo Goreta, 1980. u SR Njemačkoj
18.) Luka Kraljević, 1982. u SR Njemačkoj
19.) Luka Kraliević, 1983. u SR Njemačkoj
20.) Danica Glava,š 1986. u SAD
21.) Ante Tokić, 1988. u Australiji
22.) Tomislav Naletilić, 1988. u SR Njemačkoj
23.) Nikola Štedul, 1988. u Škotskoj
OTMICE
1.) Drago Jelik, 1949. iz Italije
2.) Krunoslav Draganović, 1967. iz Italije
3.) Vjenceslav Čižek, 1977. iz Italije
4.) Ivica Novaković, 1987. iz SR Njemačke
NEUSPJELE OTMICE
1.) dr. Branko Jelić, 1950. iz SR Njemačke
2.) Franjo Mikulić, 1979. iz Francuske
NESTALI
1.) Zlatko Milković, 1949. u Francuskoj
2.) Zvonimir Kučar, 1963. u Francuskoj
3.) Geza Pašti, 1965. u Francuskoj
4.) Stjepan Crnogorac, 1972. u Austriji T
