Rusi su, u najljepšem gradu, kažu čak i svijeta, s galerijom, Ermitaž, u Sankt Peterburgu, na Nevi, u samo 45 minuta izigrali (autogol) borbeni Egipat, 3:1, kojem je pomagao i Salah, ne puno, ali častnim golom, s bijele točke
Rusija je najavila, iako nije bila u punoj razigranosti, ovim ‘ubodima,’ da će započeti otkucavanjem, čak i same vele-završnice. Na, koncu, sve je ‘u nas.’ Doma. Šest bodova! Dvije utakmice: osam golova. Harašo.Više od toga. Nisu imali zelenu kartu, spočetka ‘svjetskog, a onda su je, zarabotali, i – zaradili. Čerčesov, koji, očito, uvlači se povijesti pod kožu
Napisao: Zvonimir Magdić
Jedno se zna-Rusija ima svih šest bodova. Ide, dalje. Nogomet koji nije bio baš ‘ visok. Pun srca, to da. Ni domaćinovih prvih 45 minuta nije imalo – ton. Čekalo se da proleti. Tak’ je i bilo.Od autogola do brodoloma! Japan je 2:1 bio bolji od favoriziranih Kolumbijaca, Saranaku. Čak, pomalo i prvi pravi potres ruskog Mundiala, ’18.
Nipon, s kamikazama, pobjednicima! Sayonara!
Ovo je ipak, ‘ bomba.’ Nije ona, od petsto libri, kojima je, za Drugog svjetskog rata, bio obasipan i moj Zagreb, obična je – ‘pasja’. Crveno, papirnato omotana kuglica od ilovače, s crnim barutom. Ali, praskava. Cucki su bežali, na sve strane. Pamtim. Japan je nadigrao Kolumbiju. Istina, žuti iz Maconda (Marquez), preplavili su tribine u Saranaku. A, Japanci, tihi, s naklonom i rukama u kimonima, oni pravi, samo što nisu uzvikivali: banzai! Živio car! Pobjednici. S viškom igrača, od samog početka. I, dosuđenim ‘elverom’.1:0 ! Loptački, bili su povezaniji od Južnoamerikanca (ima li i toga? Ima.) Istina. Kolumbija je došla do traženih i teško nađenih 1:1. Ali je, opet, nezgoda, gle!, u zraku: glavom je mali japones, nadvisio čitavu hrpu plavih i žutih, za 2:1. Kolumbijski vratar je odspavao ovaj tren. Ausente.Odsutan.Nije li takav bio i glavni Kolombijano, James Rodriguez! Zgodnički.Glavni. Najbolji.Ali – sam.Osamljen. Izgubljen. Bez ijedne ideje. Neke, neobjašnjive duge, lopte, puno odbijanaca, malo ‘sitničarenja.’Sjetio sam se, onog nogometa, Rajske ptice, dugih kečkastih vlasi, Carlos Valderrame. Super – nogomet. Umjetnost. Maradona:“ Jedini igrač na svijetu koji može – hodati – nogomet je Valderrama.“I, još: na vratima, ‘škorpion: Higuita. Ovo mu je, često, padalo na pamet. Uz zgranuće, čitavog svijeta. Na gol- crti, visoku loptu ne lovi, izbacuje, škaricama, prek’ glave. A, evo, toliko ljeta kasnije, Kolumbija nema, ova lava dva! Ne! Čekajte! Rampa. Policija. Kolumbija nema – stila! I, gubi. Japanci su se, očito, pomaknuli. Ugravirali su u dosvijest ‘ševu’ brazilskih poučavatelja ( bio im je još, do nedavno, i naš Vaha Halilhodžić ). Bolji protok lopte. Veća gustoća. I, viškom igrača, od samog početka! Njihov je ovo bio megdan. Kamikaze, živi i zdravi, pobjednici. Simpatični. Sve bolji. Nije li jedan od njih, zaboravil sam kak’ se zval, možda Mišura,vojevao i tu. U Maksimiru. Za Dinamo. Pratile su ga, nekoliko tv-stanica, iz dana u dan. Takvi su. Pokupili su, još u prijeratnoj Europi, sve što je stalo u kameru, navodni skrivenu u gumbe od kaputa! I, posnimali sve. Od Eifelova tornja do podmornica. I aviona. I krenuli, na svoj način. U poraću, sve su to – čipirali! Tako su posnimali i nogomet. I, evo, danas,očitali su lekciju, Južnoamerikancima, koji inače, sve znaju.2:1 (Kagawa i Osako). Za 1:1 Kolumbijac Quintero. Tako!. I – otvorena radost Rase Izlazećeg sunca. Sayonara!
Moskva. ‘Otkrije arena’. Pet, poslije podne. Poljaci i Senegal. Uz, jasno, očekivanje Lewandowskog. U silini pucanja na gol. Da vidim, i to.
Ni poloneza ni Lewandowski. Zelene pume Senegala
Uvijek sam volio predstave, u slikokazima, u – pet. Ovog puta – u pet – nagledao sam se nogometa žive prirode, u Moskvi. Senegal. Zelen pume. I sjetio se filma ‘Kako je bila zelena moja dolina’,s Walter Pidgeom, pod vodstvom velikog John Forda. Život, velških rudara. Ovo, popodne je bila zelena dolina, Senegala. Njihov nogomet. Lak, mek, rafiniran, fin. Loptački, savršen. Uvjerljiv, pravi. Svjetski. Grane su im bile pune – igre!Poljaka, u većini – nigdje. Ni poloneze. Ni Lewandowskog. Izgubljen slučaj. Lost game. I kontra-mlin:najprije – autogol,a onda, onaj počasni, za 1.2, zakasnio. Ni više ni dalje se nije dalo. Oduševio me je senegalski golman. Toliko mek u koraku, iskoraku! Siguran. Poput, Gyule Grosicsa, Mađara, iz Puskasovih vremena. Poskočica. Od njih, Senegalaca, nije s dalo. Nikam’. Pa, ni do lopte. Do metra prostora. A svaka praznina je bila – zelena. Od glave do pete. Čini mi se, bijele kopačke. Egzotika. Mislim: navlačimo se s tim našim nogo-školama. Nisu jeftine. Jeftinije je otići dole, u Afriku, jednostavno, zgrabiti hrpu dječurlije, sutra, priča za sebe. Svaki od njih, Senegalaca se naplesao. Nogometa. Do mile volje. Bio sam, nogometno, sretan. Tak’ se to dela. Igra. Srcem. Dušom. Znanjem. A, bogami, Senegalci, znaju. Bili su krik, ovog dana. Utorak. Na rubu podmoskovskih večeri. Ovaj dojam ne mijenja ni statistika:1:0. Na dugi udarac, lopta pogađa nogu Cioneka i okreće prvi diskač. Senegal. Autogol. Kako je istrčao, kojom boltovštinom, Niag, obranu i nadvisio izlet Poljaka na golu, 2:0. Spektakl! Mreža, puna praznine. I – plača. Poljaka. I, kad su u završnici, Senegalci, malo stali, centar i skok glavom Krychowiaka. 2:1. Ne, i više od toga. Za ‘partijsku’ raspru, doma.
Rusi su, u najljepšem gradu, kažu čak i svijeta, s galerijom, Ermitaž, u Sankt Peterburgu, na Nevi, u samo 45 minuta izigrali (autogol) borbeni Egipat, 3:1, kojem je pomagao i Salah, ne puno, ali častnim golom, s bijele točke.
Golčina Džjube i gol Salaha
Zašto ne! Zgodnički slogan jednog od reklama, koje prate, dalekovidnički, Mundial ’18. A to se, baš i događalo, na nepresušnoj Nevi. No, da bi se zavijorilo barjacima ‘rodjine’, trebalo je Čerčesovim ribjonkima, progutati gorčinu prvog poluvremena. I, onda, u nastavak ući – golovima. I donjeli su ih: u nastavku. U odlučnom trenu. Na samom početku nastavka. Jer prvi dio i nije bio pun mjeseca ni sjaja. Klimav. Više borbenosti Cooperovih Egipćana. Žustrih, odlučnih, temperamentnih. Uglavnom, bez velikih arija. Bez konačnice. Čak i u riječi. Da, jedan od ‘faraona’ je skrenuo loptu, padom u noge, u vlastitu mrežu. Fathi! 1:0. Četrdeset šesta minuta. Kad sve, ponovno – sviće. I, otvorilo se. Rusija je mirnija. Široka. Do Vladivostoka, duboka. Evo, još jednog. Onak,’ kak’ u knjigama piše. Ja o tome tulim, čitav vijek. Kojem fali još malo, pravih godina. Onih u finišu. Povratna lopta, između nekoliko Egipćana, koji, htjeli ili ne, mirišu na Piramide, stare pet tisuća godina! I – pogodak. 2:0. Čerišev. Točan. A, onda komedija ide do kraja. Del Arte. Umjetnost. Snažni se Džujba probio prsima, uletio i pogodio. Akcija personale – rekli bi Talijani. 3:0. Egipat je spasio špice piramida, iz elvera. Salah 3:1. I, tako, svemu dođe kraj. Rusija je najavila, iako nije bila u punoj razigranosti, ovim ‘ubodima,’ da će započeti otkucavanjem, čak i same vele-završnice. Na, koncu, sve je ‘u nas.’ Doma. Šest bodova! Dvije utakmice: osam golova. Harašo. Više od toga. Nisu imali zelenu kartu, spočetka ‘svjetskog, a onda su je, zarabotali, i – zaradili. Čerčesov, koji, očito, uvlači se povijesti pod kožu, dirigirao je, ispijao’ janicu’, predpostavljam, rusku, barem okusom, i odveo ruskije ljudjei, u veliku nadu. Možda, i zlata. Da su djelotvorni – jesu. Raspoloženi za realizaciju – jesu. Nekima su potrebne – debele – minute za toliko golova. Rusima, pa čini se, desetak grunutih topova. Ne više. T
