Sad se, uz ostalo, postavlja pitanje: kako to da se oko „muških i ženskih štikli“ dvije najjače političke stranke mogu dogovoriti, a ne mogu i ne slažu se o brojim drugim životnim pitanjima građana Hrvatske? Tu u prvom redu mislimo na ovršni zakon, lustraciju, probleme hrvatskih branitelja, pravosuđa, ratne štete, nestalih u Domovinskome ratu, kažnjavanju ratnih i inih profitera, dezertera i izdajica, zdravstva, prosvjete, umirovljenika, „terorizma“ oko pitke vode u Slavonskom Brodu, brojnim podmetnutim požarima na Jadranskoj obali
Napisao: Mladen Pavković
Ili. „Kad se mnogo malih složi /tad se snaga sto put množi/ a to znači da smo jači/ kad se skupimo u zbor./ Mala iskra požar skriva/ kap do kapi rijeka biva/ ajmo zato svi u jato/ kao vrapci“živ, živ, živ“!“ (Drago Britvić).
Eto, tako nam je nekako izgledalo glasovanje u Hrvatskom saboru, kad je 110 zastupnika, (Bože, oprosti im jer ne znaju što su učinili!) na prijedlog Vlade ratificiralo Konvenciju Vijeća Europe o nasilju nad ženama u obitelji, poznatijoj kao Istambulskoj konvenciji, čijoj se ratifikaciji otvoreno usprotivila i Hrvatska biskupska konferencija (HBK), veliki dio javnosti i (časnih) političara.
HDZ i SDP su i ovog puta pokazali da i te kako mogu surađivati, bez obzira što gotovo svakog dana (za javnost!) jedni pljuju po drugima.
Po naputku EU
Sad je otvoreni put onima koje je izabrao narod da i u štiklama ili tajicama dolaze i na zasjedanja ovog najvišeg državnog tijela te da jedan drugoga oslovljavaju s „mama“ ili „tata“, odnosno da žene za sebe kažu da su muško.
U ovoj povijesnoj odluci vjerojatno im je pomogla i dječja slikovnica o „toploj braći“, odnosno o gay obiteljima, koja će tek sada postati pravi hit među školarcima.
Ne bi se začudili da se relativno brzo lijevi i desni opet slože u jato, (inače se „ne mogu podnijeti“) i da Hrvatskom po „naputku“ Europske unije (sic!), protiv volje naroda, zavlada velika koalicija, na čijem bi se čelu zajedno zavijorile dvije zastave: jedna s crvenom kockicama, tj državna i druga s crvenom zvijezdom, tj. Jugoslavenska!
Da SDP i njihovi sateliti nisu podržali ovu sramnu odluku, ona ne bi prošla.
Sad se, uz ostalo, postavlja pitanje: kako to da se oko „muških i ženskih štikli“ dvije najjače političke stranke mogu dogovoriti, a ne mogu i ne slažu se o brojim drugim životnim pitanjima građana Hrvatske? Tu u prvom redu mislimo na ovršni zakon, lustraciju, probleme hrvatskih branitelja, pravosuđa, ratne štete, nestalih u Domovinskome ratu, kažnjavanju ratnih i inih profitera, dezertera i izdajica, zdravstva, prosvjete, umirovljenika, „terorizma“ oko pitke vode u Slavonskom Brodu, brojnim podmetnutim požarima na Jadranskoj obali, sve većeg odlaska mladih i stručnjaka iz Hrvatske, zapuštenoj poljoprivredi itd. i tako redom.
Presuda Šešelju
Kad smo mislili da Haaški sud ne može niže, grdno smo se prevarili. Ovaj sramni politički sud preinačio je prvostupanjsku oslobađajuću presudu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, kojom je lider srpskih radikala u ožujku 2016. bio oslobođen svih optužbi, te ga sada osudio na 10 godina zatvora, od kojih je 12 proveo u pritvoru, što drugim riječima znači – pojeo vuk magare!
Šešelj i dalje ostaje na slobodi, a ova se presuda više ne može „napadati“ nikakvim žalbama.
U vrijeme kad je bio u pritvoru pljuvao je, bljuvao i obavljao „nuždu“ po sucima ovog suda, a oni su ga zbog toga „nagradili“ prijevremenim puštanjem na slobodu zbog „teške“ bolesti. Kad se vratio u Beograd svakodnevno je izvodio predstave, kakve se samo mogu gledati u cirkusu. Napadao je Hrvate, a poglavito hrvatsku predsjednicu. Bio je zaštićen od srpske Vlade, iako su se oni, pred javnošću, „kleli“ kako osuđuju takve njegove poteze, ali ništa više i dalje od toga nisu poduzeli. A kako i bi, kad se većina od sadašnje srpske garniture, na čelu s Vučićem i Nikolićem, hranila s njim iz istog tanjura 1991.
Za „oslobađajuću“ presudu ovom srpskom političkom monstrumu, koji opet izjavljuje da je „ponosan na sve pripisane zločine i da je spreman ponovno da ih izvrši“, jednim dobrim dijelom kriva je i hrvatska politika, koja ništa nije poduzela da se dostojno kazni ovaj zločinac, već je čekala, kao i u slučaju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, na čelu sa hrvatskim generalom Slobodanom Praljkom, što će reći sudac Theodor Meron.
Praljak je izvršio samoubojstvo nakon što je bez dokaza kažnjen, a Šešelj je i na sudu, a poglavito nakon što su ga pustili na slobodu, „plesao četnička kola“, a da mu zbog toga nitko nije mogao ništa.
Ova sramna presuda od 10 godina zatvora, na žalost, više govori o sudu, nego o zločincima ala Šešelj. Oni su ga osudili zbog progona Hrvata u Vojvodini, (sic!), a zaboravili su na njegovu zločinačku ulogu u vrijeme rata diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Zanima nas, što će na ovu presudu sada reći „posljednji lovac na naciste“ Efraim Zuroff, a što Pupovac, Teršelič, Josipović, Mesić, Stanimirović ili Vesna Pusić?
Nu, kakva je to komedija od presude, najbolje govori već, na žalost, zaboravljeni slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina zatvora, ali i osude i proganjanja brojnih drugih hrvatskih branitelja, poglavito od strane državnih odvjetništva i sudova.
Stoga, gospodo i drugovi, kojih se to tiče, vrijeme je da se počnete baviti srpskim zločinima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, a ne osudama i zatvaranjem onih koji su bili prvi kad je trebalo, odnosno onima koji su stvorili hrvatsku državu! T
