GLAVNE TEME

NA SNAZI JE KINESKA KULTURNA REVOLUCIJA

25. srpnja, 2011.

Jasenko Houra, ekskluzivno za portal “Tjedno”

Razgovarao: Dražen Stjepandić

 “Knjiga tajni” naziv je novog trinaestog po redu studijskog albuma Prljavog kazališta. Singl “Iza mojih prozora“ otvorio je album, koji će kao i prethodni “Tajno ime” objaviti Croatia records.

S Jajom, kako zovu Jasenka Houru, tekstopisca i skladatelja velike hrvatske rock atrakcije najčešće zvane “Prljavci”, sastao sam se u Lavici, pizzeriji preko puta CBS-a u staroj Vlaškoj. Crno-bijeli svijet ili skraćeno CBS je naziv diskografske etikete koju je Jajo pokrenuo zajedno s dečkima iz benda još tamo devedesetih.

Diskografija je samo jedno od područja kojim se Jajo još bavi. Po struci je novinski izvjestitelj, polagao je ispite za košarkaškog trenera, odnedavno ima agenciju za sportski menadžment, u Švicarskoj ima poduzeće koje se bavi posredništvom u trgovini umjetninama, zanimao se i za privatnu televizijsku produkciju, ponovno želi studirati politologiju. Ima i diplomu plesača latinoameričkih plesova. Dodamo li svemu tome rock, područje na kojem je zasad najpoznatiji, a gdje je kompletan autor, svira gitaru, a često i pjeva, imamo osobu renesansne svestranosti.

U razgovoru za portal ”Tjedno” svega toga smo se pomalo dotakli, a počeli smo od  trinaestog albuma koji bi trebao izaći u rujnu ili listopadu.

Predstavite nam novi, još neobjavljeni i dugo pripremani album “Knjiga tajni”.

–       U principu ga nismo dugo pripremali. Računajte da smo dvije godine proveli na putu. Nekada su se albumi godinu dana pripremali, pa godinu dana promovirali i onda opet godinu dana pripremali, pa godinu promovirali. Sada je došla era singlova i albumi više nikoga ne zanimaju. Naš prošli album bio je gotovo dvostruki, ali koga to zanima, osam pjesama kao da nitko nikad nije čuo. Jednostavnije je napraviti jednu pjesmu, pa zavrtjeti spot, pa opet tako, i onda si stalno u igri. S albumima se danas praktično samo gubi vrijeme, jer za njima  gotovo više nema potrebe. Sve se promijenilo, diskografija, nakladništvo, novinarstvo, došla su potpuno druga vremena. Albumi se više nemaju gdje ni promovirati, nema prostora za domaću glazbu osim na CMC-u i u radijskim programima, a radio traži pjesmu, hit jedan, hit dva, nema tu živaca za cijeli album.

 Ovoga puta jako dugo razmišljate o novom albumu.

– Ne, uopće ne razmišljam. Poslije probe ili obilaska diskografske kuće dođem doma i legnem. Ako sam raspoložen, skuham neko jelo. Kad se probudim, a često je to u neko doba noću, uzmem gitaru i samo sviram, uopće ne razmišljam. U pisanju pjesama nema svjesnih elemenata, samo svjesno svaki dan vježbam.

Ima li neka pjesma koja će postati hit kao “Ruža” ili “Uzalud vam trud, svirači”?

–       To ne mogu reći, imam dosta pjesama u igri i ne znam što bi moglo biti. Kad bi to glazbenici znali, onda bi svi bili milijarderi.

 Kako bi to produkcijski trebalo zvučati?

– Produkciju još nisam započeo. Vjerojatno ću produkciju obaviti u Torontu.

 MOJA DJECA NE ZNAJU ŠTO JE GRAMOFON

 Što Vi osobno poslije svega želite postići s novim albumom?

– Moj život je pisanje i snimanje pjesama. Određene godine nose svoje, ne razmišljam na isti način kao prije. Pokušavaš se igrati sa samim sobom, želiš snimati u nekom drugom studiju, surađivati s glazbenicima s kojim prije nisi surađivao. Tražiš nove izazove i tko zna što će od svega ispasti.  Još uvijek svaki dan vježbam po nekoliko sati

Gdje u Dubravi vježbate?

–       Prvo smo godinama vježbali u Kulturnom centru Dubrava, nekada je tamo bila kuća mojih roditelja. Kad sjedim u kafiću Miss, otvorenom u sklopu Kulturnog centra Dubrava, praktično sjedim u svojoj sobi. Nekada je u našoj kući tu bila moja soba. Vježbali smo u prostorijama HVIDRE, a tu je nekada u našoj kući bila kuhinja. Dok sam u Kulturnom centru Dubrava, krećem se po našoj kući. Tamo smo vježbali par godina, a sad smo se zavukli u Banatsku ulicu preko puta stare Name.

Usporedite Dubravu iz Vaših mladih dana i danas.

– Kad sam bio mlad, Dubrava je bila siromašna, agresivna i divlja. Sad je to krasan  kvart za živjeti. Nama je Dubrava bila samo do benzinske pumpe, nismo priznavali ostale dijelove iako je Dubrava mnogo veća. Jezgra stanovništva stare Dubrave nije se raselila, ljudi su ostali u svojim kućama, ali vidi se da su svašta prošli u životu, nikom više nije do budalaština. U Dubravi još živi Mladen, ima stan na Poljanicama, Tihomir je u Osječkoj, a mi ostali u bendu smo u drugim dijelovima grada.

 Što bi se trebalo dogoditi da diskografija u budućnosti opet postane unosan posao?

–       Nikad to više neće biti posao kao što je bio prije. Razni aparati će postojati, ali što to znači ako ih nečim ne napunite? Zato će cijena autorskih prava stalno rasti i ogromno će porasti. Moja djeca ne znaju što je ploča i što je gramofon. Glazba će postojati, ali tko zna u kakvom će se mediju emitirati.

 U Švicarskoj imate poduzeće za trgovinu umjetninama.

–       Da, firma se bavi posredovanjem i savjetima pri prodaji umjetnina. Posredovali smo pri prodaji mnogih velikih imena kao što su Marc Schagal ili Van Gogh. Incijator tog posla u Zurichu bio je moj pokojni rođak Žarko Dolinar. Spojio me s ljudima u Švicarskoj koji su bitni da nešto tako uopće započnem. Naš posao je priprema papira i dokumenata prije nego što umjetnine završe na aukcijama. Dosta radimo s bankama.

 Od nedavno bavite se i sportskim menadžmentom.

–       Za sada pratimo mlađe kadetske i juniorske uzraste u nogometu, košarci i tenisu.

Veliki sam zaljubljenik u sport, posebice u košarku.

Polagao sam za košarkaškog trenera, diplomski rad još nisam obranio, ali mogu se smatrati pomoćnim trenerom. Odavno pratim mlađe uzraste i kad sam vidio kadetsku reprezentaciju, pomislio sam da će biti prvaci svijeta i to su postali. Za Šarića, premda mu je tek sedamnaest godina, mogu reći da će biti NBA igrač. Zagreb je doveo do neslužbenih klupskih prvaka svijeta.

 Ima li nešto što rockeri u sportu primjećuju bolje od sportaša?

–       Bend i tim imaju dosta sličnosti. Netko nemoralan, tko kvari atmosferu, ima podjednako negativnu ulogu u ekipi kao i u bendu. Dok je taj prisutan, ne možeš ništa napraviti. O košarci sam posebno mnogo naučio od pokojnog Davorina Popovića Pimpeka. Imao sam dobru školu, nekada sam se družio s pokojnim Srebrenkom Despotom, a posljednjih godina pijem kavu s Nikolom Plečašem. Nikola mi je rekao, kad sam mu pričao kako moj mali igra košarku, da ga samo pustim jer dijete mora sve u igri probati. Samo neka se igra i zabavlja! U Dinamu nisam bio godinama, ali u Cibonu odem kad god imam vremena. Uglavnom sam  oko dvorane, u samoj dvorani nisam bio od Cikatićeva meča, a tada sam bio jer smo prije toga svirali. Poznavao sam Krešu, Dražena i Srebrenka i zato mi se ne ide u dvoranu.

SRETNO DIJETE

 Prije nekoliko godina najavljivali ste i nekoliko televizijskih projekata u privatnoj produkciji. Gdje je zapelo?

–       Osjetio sam da bi se mogao dobro utopiti i odustao sam. Vrhunski sport i show bussines namijenjeni su bogatim društvima. Mi smo presiromašno društvo s mnogo ljudi koji bi htjeli svašta, a domaća privreda to ne može pratiti. Mi previše toga imamo s obzirom da nismo bogato društvo. Koga iz Münchena znate osim Bayerna i Zehcigeria? Znate li neke vaterpoliste ili rukometaše iz Bavarske? U kanadskom Vancouveru imate hokejaše i onda cijela baza radi za njih. Ne znam ni za koga drugog iz Vancouvera. A kod nas stalno  imate tri-četiri momčadi koje kotiraju u Europi.

 Evocirajmo malo uspomene na vrijeme novog vala. Išli ste u Zvečku, Kakvkaz, pa onda cijelu noć u Brno u Frankopanskoj. U biografiji Branimira Štulića ”Fantom slobode” piše da ste s Đonijem ispred Brna često čekali noćni tramvaj. Čega se još sjećate iz tih godina?

–       Nismo čekali noćni tramvaj nego autobus za Trst. Srebrenko Despot je tada igrao u ljubljanskoj Olimpiji, zajedno smo pili cijelu noć u Brnu, a onda je autobusom za Trst ujutro išao u Ljubljanu. U Brnu je mnoge noći provodio i Đoni Štulić, nagovarao me je da pređem u Azru. “Šta ti, mali, trkeljaš s tim svojim bendom, dođi i sviraj kod mene, to ti je mnogo bolje”, govorio mi je Đoni. Priča je obično počinjala oko dvanaest ili jedan u Zvečki ili Kavkazu. Onda smo išli tamo gdje netko svira, pa u Saloon ili Brno. Osim Patrole, Filma, Valjka i nas bila je tu i ekipa iz Poleta, Sven Semenčić i Vlatko Frass, pa pokojni menadžer Škrga. On je uvijek imao posla i dolazio oko tri popiti campari. Otac je uvijek bio na vratima. Ocem smo zvali Juru Stublića. Otac je krasan čovjek i uvijek mi je drago kada ga sretnem.

 U Zvečki ste upoznali i pokojnog Veselka Tenžeru, poslije ste s njim često išli na utakmice Dinama.

– Upoznao nas je pokojni Darko Glavan. Zbližili smo se i išli smo na tribinu istok, sjeli bismo i mogao sam se non-stop smijati njegovim dobacivanjima.

 Imponira li Vam što je film o Zvečki u vrijeme novog vala nazvan “Sretno dijete” po vašoj pjesmi?

–       O toj Zvečki se puno mistificira i bilo je krajnje vrijeme da se stavi točka na i, pa da i tu priču zatvorimo.

 Po gradu se priča da je Đoni Štulić tužio Croatia records zbog dugogodišnje  neisplate honorara za brojne albume koji se od raspada Jugoslavije uredno prodaju. Navodno njegovi odvjetnici traže 12 milijuna eura, a to je više nego što nekada ugledna diskografska kuća vrijedi. Što ako dobije parnicu i možete li se zamisliti kako idete u Croatia records i kucate Đoniju na vrata noseći nove  snimke na preslušavanje?

– Velika problematika ovog društva je što stalno razgovaramo “kad ja dođem, onda ću vam jebati mater”. Stalno neki revanšizmi, a ja nemam vremena za zlu krv i svađu. Jedino mogu sam sa sobom razgovarati o svojoj savjesti. Snimali smo za Suzy, za Dallas i u više navrata za Croatia records. Tko zna za koga ću još snimati. Najmanje nam je bitno tko je vlasnik, je li Đoni ili Frenki. Osim toga, ja nikome ne nosim snimke na preslušavanje. To umjesto mene rade Tihomir i naš menadžment, a o onome što radim dok to ne završim ni s kim ne razgovaram. Demo snimke nikome ne nosim, ne želim pritiske i to je moj princip. Previše mi je godina da bih se mijenjao.

 BORA ČORBA – VELIKI TEKSTOPISAC

Jednom ste mi izjavili da vam Goran Bregović “nikad nije bio neka furka”.

– Ma ne, Bregović je stvarno veliki autor. Posebno je maestralan u baladama, a prvi je na ovim prostorima pokazao da rock’n’roll nije nešto za vrijeme prije vojske i da se poslije moraš oženiti i primiti se drugog posla. On je prvi dokazao da se s rock’n’rollom može biti bogat čovjek. Uz nas rockere uvijek su se lijepili obrtnici, oni su imali lovu, a mi ne.

 A što mislite o Bori Čorbi, svojedobno ste mu u pjesmi “Zaustavite zemlju” posvetili stih.

–       Nekad smo bili dobri, jednom kad se napio u Kavkazu s pokojnim Darkom Glavanom pomogao sam ga staviti u taxi. Osobno nikad nismo bili u anatagonizmu. Bora je veliki tekstopisac i bio je ogromna zvijezda. Možemo mi nekoga voljeti ili ne voljeti, ali ne možemo se ne priznavati.

 Jeste li ga sreli na putovanjima i kada bi se sreli, kako bi izgledao susret njega kao najsrpskijeg i Vas kao najhrvatskijeg rockera?

–       A kako bi trebao izgledati? S ljudima sam uvijek isto funkcionirao, a tako ću i nastaviti. Da smo se sreli, popričali bismo deset-petnaest minuta i bok.

Postoji li za Prljavce interes u Beogradu, bi li mogli napuniti neku veću dvoranu kao Parni valjak?

–       Uopće ne sumnjam. E sad, ne bih kalkulirao bi li napunili Arenu ili neku drugi dvoranu! Jer te su kalkulacije uvijek upitne. Mi, kad razgovaramo o koncertima, uvijek imamo iste uvjete, odnosno preduvjete da budemo Kazalište. Mi nismo zajebancija, ne dolazimo na tuđu opremu i na falš priču. Uz to ide određena finacijska konstrukcija.

Spominjali smo veliku produkciju, kako Vi kažete, koja prati Vaše koncerte. Po čemu se, glazbenički gledano, razlikuju klupski, dvoranski i stadionski koncerti?

– Jedno je svirati pred petsto-šesto ljudi,  nešto sasvim drugo pred pet-šest tisuća ljudi, a posebna priča su koncert pred dvdesetak tisuća ljudi. Toliku masu treba zadržati u dvorani, tu nije dovoljno samo svirati, to treba biti kompletan doživljaj.

 Mnogo ste putovali i još putujete. Gdje Vam je na svijetu bilo najbolje?

–       U burekdžinici Marki Noa u Dubravi. Šalim se, ali gdje god odem, prate me slike katedrale i  Dubrave, onaj dio od okretišta pa do nove bolnice. Ima mnogo meni dragih gradova, ali Pariz je nešto posebno. Posebno pamtim kad sam bio mlad pa sam s Pikom Stančićem klošario po Parizu. Kasnije su mi se počele sviđati Njemačka i Švicarska. Volim i Sjevernu Italiju, Sydney, Toronto, Chicago, San Francisco…

 Jednom ste izjavili da je globalizacija ljepši izraz za imperijalizam.

–       Amerika je rimsko carstvo današnjih dana.

 Pa, ne znam, oni se vole tako uspoređivati, ali Rimljani su u ratovima često pobjeđivali, dok Amerikancima to baš ne uspijeva osim u njihovim filmovima.

–       Ali doktrina im je slična.

 Što mislite o Obami?

-Obama navija na Chicago Bulls, a ja na Boston Celtics. Šalim se, moj zadnji doživljaj New Yorka je bio veliki pad u odnosu na ranije doživljaje. Devet dana sam ležao u krevetu u hotelu, nije mi se ni izlazilo van. Jedva sam čekao da dođemo kući.

 TRIPUT SAM VIDIO FRANJU

Dolaze novi izbori, zna li se za koga ćete svirati?

-Ne.

Svirali ste za više stranaka, prisjetite se malo druženja s političarima.

–       Svašta se pisalo, ali zapravo s političarima se nisam mnogo družio. Svojedobno se moglo pročitati da me je Franjo Tuđman primao kao englesku kraljicu, a pokojnog Franju Tuđmana sam vidio tri puta u životu. Prvi puta na utakmici Dinama u Maksimiru, kad je bio u društvu sa Srećkom Jurdanom, ali tada nisam znao tko je on. Dva puta za Dan državnosti, kad sam bio pozvan na službeni prijem. Jednom sam bio sa suprugom, a drugi put s ostalim glazbenicima. S pokojnim Francom nikad u životu nisam razgovarao nasamo. Nas glazbenike u politici ne treba precjenjivati. Mi smo dobar suport, idealna ikebana, tako da mnoge političare poznajem, ali površno, kurtoazno, u određenim trenucima im zatrebate i to je to.

 Zar baš nikoga od političara ne znate malo bolje?

–       S gradonačelnikom Milanom Bandićem imao sam duljih razgovora i češćih susreta. Sjedio sam i sa gradonačelnicima Zlatkom Kramarićem i Ivanom Čehokom.

 Kako biste opisali ono što je gradonačelnik Bandić napravio u Zagrebu?

–       On je neimar, kad po ljeti nikog nema u Zagrebu, Bandić s radnicima kopa i gradi. I to je činjenica, a sve drugo je kineska kulturna revolucija. Svi vide ono što se ne vidi, a ne vide ono što se vidi. Zagreb je ljepši, bolji, uredniji. Na Bundeku je nekada bila prašuma i šupa s narodnjacima. Takvih primjera ima više. U smještanje i namještanje, te razne predizborne finte se ne bih miješao. Svatko želi imati svog igrača u određenoj kućici i to je poanta te političke priče.

 Je li istina da ste ponovno počeli studirati politologiju?

– Da, žena mi je kupila knjige i s dekanom političkih nauka Nano Ružijem u Skoplju sam dogovorio da tamo završim fakultet. Diplomu ne želim kupiti, jer osim tečaja plesa s potvrdom kako znam latinoameričke plesove, ništa nisam kupio. Nešto znaš ili ne znaš. Život je škola, stalno treba učiti i ako budem imao vremena, ići ću u Skoplje na fakultet.

 Ako završite politologiju, namjeravate li postati političar?

– Politika je vizija kao i slikarstvo. Mene politika s vremena na vrijeme izaziva, dođe i razdoblje kad me ne zanima, pa opet kad me jako interesira. Dobro znam što je pritisak javnih nastupa, za razliku od ljudi koji uđu u politiku, a da to prije nisu prošli.

 Mnogi Vam, posebice izrazita rockerska publika, zamjeraju politički angažman, premda je  pjesma “Ruža” u vrijeme famozne hrvatske šutnje apsolutno bila protiv tadašnjeg sustava, odnosno s druge strane oficijelne politike, ali bila je najava predstojeće nacionalne revolucije i svega što će donijeti početak devedesetih. A kako je izrazito rockerska publika manje hrvatski raspoložena, to Vaš ukupni doprinos domaćem rocku umanjuje.

–       Jadna ta moja pjesma! Što sam se svega o njoj naslušao! Čim je netko spomene, odmah sam žalostan. Koje su sve konstrukcije nastale, a toliko sam puta rekao da tu pjesmu nisam pisao s nekom namjerom i ne znam kako to ljudi ne shvaćaju. Dok pričaju o konstrukcijama, zapravo pričaju o sebi. To je aksiom u psihijatriji i psihologiji. Opisao sam svoju najintimniju situaciju i pustite me više!

 NEMA NIŠTA OD HGU-a

 Sada, dok razgovaramo, nalazimo se jako blizu Trgu na kojem ste održali namasovniji kocert u hrvatskoj povijesti. Kad prolazite Trgom, prisjetite li se tog koncerta iz 1989. godine pred 200. 000 ljudi?

–       Ne, odnosno rijetko. Čuvam jednu fotografiju svog pokojnog oca i pokojnog Žarka Dolinara koju je na tom koncertu snimio pokojni Puki.

 Na tom koncertu nosili ste spitfajericu izokrenutu na narančastu stranu. Čuvate li tako neke stvari s važnih događaja u svojoj karijeri?

-Ne, ali tu spitfajericu još imam u ormaru. Prije koncerta poklonio mi ju je neki mladić. Navečer je bilo hladnije, bio je 17. 10., a on je skinuo jaknu i dao mi ju je. Imao sam album fotografija, ali posudio sam ga za snimanje jedne televizijske emisije i nisu mi ga vratili. Gitare sam davao za aukcije priređene u dobrotvorne svrhe. U bendu je za arhivu zadužen Nino Hrastek, on je o bendu imao uvijek sve uredno posloženo.

 Je li Vas sadašnji predsjednik Ivo Josipović zvao na prijeme za Dan državnosti?

–       Nije.

 Što mislite o skladateljskom opusu Ive Josipovića?

–       Ne poznajem njegove skladbe. Ne znam što je komponirao i što komponira.

 Što milite o njegovu najpoznatijem glazbenom djelu – Zakonu o ZAMP-u za koji sve stranke prijete da će ga ukinuti?

–       To nije jednostavno pitanje. Zakon o autorskim pravima nije bitno drugačiji u drugim zemljama na Zapadu. Možda se razlikuje samo u postocima.

Kako komentirate predsjednikovanje Huseina Hasanefendića-Husa u HGU-u?

–       Nisam član HGU-a, ali mislim da su socijalna pitanja osnova funkcioniranja nekog sindikata i dok je on tamo, ne znam da je nešto po tom pitanju bolje. Mislio sam da će HGU kao glazbenički sindikat, kad već kolektivira neki novac, bolje paziti na svoje članstvo, pa da članstvo ima na raspolaganju liječnika internistu ili zubara 24 sata. Zašto se to ne može sprovesti? HGU služi za isplate jednom godišnje, a od toga tko je zaradio, zaradio. Nema od HGU ništa. I nije to stvar antagonizama s ovom ili onom osobom, nego ne znam čemu služi taj sindikat ako ne pazi na svoje članstvo.

Pozdravite li se s Husom kad se sretnete?

-Ne, s drugim članovima Valjka da, ali s njim ne.

 Što se dogodilo pa Vam se tako zamjerio?

–       Duga je povijest nesporazuma dvojice autora kod jednog menadžera. On sve najbolje zna. Svaki od nas ima svoj život, dao mu dragi Bog sve najbolje, nadam se da će i HGU usmjeriti prema onome što bi trebao biti.

 GODINA STAŽA

Kakav je Vaš građanski status?

– Nemam nikakav status. Imam samo godinu dana radnog staža. Svega toliko su mi priznali. Nekada ste u bivšoj Jugoslaviji morali imati 100 minuta komponirane glazbe i podnio sam 1988. godine zahtjev u Zajednicu umjetnika Hrvatske. Zahtjev je primio Marin Marušić, našli smo se u Klubu filmskih radnika, ali nisu me primili. Onda je došla država Hrvatska i svi oni koji sad pričaju kako me pokojni Franc primao kao englesku kraljicu, razdijelili su se, rastalili i uvalili, a ja sam ostao vani bez staža i socijalnog. Nisam član ničega.

 Prljavo kazalište je dobilo ime po jednoj priči iz Alan Forda. Čitate li još te stripove?

–       Još uvijek čitam stare epizode Alan Forda, imam ih dosta, ali nemam sve brojeve. Inače dosta čitam i knjige, zadnje sam čitao “Krivotvoritelje”, koje mi je poklonila žena. Fascinantno je kako krivotvoritelji, da bi uspjeli u krivotvorenju, ulaze u tuđe živote.

 Nalazite li s krivotvoriteljima nešto zajedničko?

-Kako mislite ‘zajedničko’?

 Pa u smislu glazbenih obrada.

-Ne. Znate, kad su Dostojevskom rekli: ”Gospodine Dostojevski, nije li ovo malo slično Schillerovim “Razbojnicima?”, on je uzvratio: ”A čemu bi trebalo biti slično?” U rock’n’rollu stalno kružiš unutar jedne te iste zadane forme. Praktično kao u šahu, dođete do svih mogućih kombinacija, povučete potez, a već netko viče da je to partija iz te i te godine. Toliko je već kombinacija izigrano da niste ni sigurni jeste li to negdje već čuli ili je to vaše.

Citirat ću Gorana Bregovića koji je u jednom našem intervjuu na slično pitanje odgovorio: “ I drugi su prepisivali pa nisu Goran Bregović.”

– Na nesvjesnoj razini čovjek mnogo toga čuje u životu. Preslušate mnogo toga i onda idete raditi. Sad ne govorim o produkciji kad nešto namjerno gađate da bude kao nešto.

Još malo pa će tri godine kako je ubijen Vaš kum Ivo Pukanić. Imate li neke spoznaje tko je mogao naručiti atentat na njega?

– Ne, kad mi netko počne pričati o tome kažem mu : ”Evo ti mobitel i zovi 92, javi im to…” Imam jednu sliku kako mu vežem kravatu prije njegovog prvog spoja i ne želim je kvariti. Imam i sliku izlaska prvog broja Nacionala, došao je i donio mi ga je.

Ne želim da mi kvare te slike raznim pričama koje kruže.