Imena onih, pak, koji se nikad nisu vratitli s križnih putova i prokletoga Bleiburga su Josip (Mijo) Črnko, Mato (Tomo) Jezdec, Stjepan (Janko) Krasulja, Mato (Đuro) Jakopović, Joso (Đuro) Jakopović, Ivica (Ivo) Jakopović, Stjepan (Ivan Šoštarić, Mato (Ivan) Hubelić, Stjepan (Franjo) Pavlenić. Vojnici NDH koje su doma bez suđenja pogubili partizani:Stjepan (Đuro) Črnko, Mato (Ivan) Jezdec i Stjepan (Ivan) Jezdec
Napisao i snimio: Josip Frković
Nadomak desne savske obale i u neposrednoj blizini zapuštenih termalnih vrela sisačkoga veleindustrijalca Petra Teslića iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, u Boku Palanječkom, dom je umirovljenoga vrsnoga strojara, kolekcionara staroga oružja, kroničara sisačkoga kraja i ratnoga veterana Domovinskoga rata, Ivana Korena (74) i supruge mu Marice rođ. Prelog (70). Do kuće Korenovih, kao do poluotoka, stiže se preko visokoga nasipa i prirodne naplavne depresije što se u jesenskim danima pretvara u umjetno jezero, a za ostalih godišnjih doba je livada „općenarodne imovine“ koja pripada svim Bočanima ili pak služi kao nogometno igralište. U bivše posavsko selo s drvenom kapelom sv. Petra i Pavla što ga lokalni povjesničari spominju po navodnom skloništu braniteljskih četa utvrde bana Tome Bakača Erdoedyja protiv Turaka u 16. stoljeću, na ušću Kupe u Savu, ondašnji je mladić iz sisačke Kontrobe/Rimskoga prokopa ili Četvrte ulice doselio zbog životne odabranice. Prolazeći životne Scile i Haribde, domoljubni su Korenovi mijenjali prebivališta i obiteljske prilike, te postali roditelji dvojice sinova, Ivana i Merlina, te djed i baka četvero unuka. Kad je riječ o našem sugovorniku, koji zadnjih godina iz zdravstvenih razloga češće izostaje s hodočašća „Hrvatskoga domobrana“ u povijesna mjesta naše domovine i u inozemstvu, Ivan Koren intenzivno radi na skupljanju izvornih dokumenata i fotografija, te istraživanjima i bilježenju događaju iz prošlosti svoga, hrvatskoga i katoličkog puka.
Bleiburg bez povratka
I dok se u jednoj uporabnoj sobi na policama mogu pronaći tisuće ispisanih čaša i pokala, druga, ona s pogledom na ulicu i kuću rođaka Malovićevih, zapravo je radni kabinet najstarijega u kući. Onoga koji s dugogodišnjom tugom i osjećajem nepraštanja engleskim i partizanskim zločincima – jer bilo mu je tada tek nepunih godinu dana – pamti materina sjećanja o tužnu rastanku s mužem kod Hrvatima krvavoga Dravograda i najvećega hrvatskoga groblja diljem Slovenije. O svome i tegobnim životima Posavaca, Koren ispisuje i slaže knjižni blok stotina stranica, odnosno skripte pod naslovom „Sad vam bum to povedal“. Velik je to i odgovoran autorski i knjigovežački zalogaj, jer se vlasnik tiskare „Domigraf“, susjed Mato Domitrović, mora snalaziti u šivanju i spajanju stranica A-4 formata.
“Bil sem teška sirotinja, pa mi i danas pred zgradom Gimnazije navru suze na oči kad se sjetim ondašnjih želja. Počel sem u željezari, ali i želju postati pilot. Motal sam se po petrinjskom uzletištu. Nis’ poput tisuća Hrvatov uspel u nakani, zbog zdravstvenih problemov, pa sam strojarski posel do 1969. obavljal u „Gavriloviću“, a onda u „Radonji“ i u stambenom poduzeću kao predstojnik triju zibelskih nebodera”, priča načitani, druželjubivi i glagoljivi Ivan. Godine 1975. natječajem je dobio posao u INA-Rafineriji nafte, u kojoj je, ali i u odori HV-a, dočekao i mirovinu. Nakon 35 godina rada na rafinerijskim aromatima, umirovljen je kao strojarski nadzornik i 1603 dana u logistici 134. biogradske brigade HV-a, primio je 1.680 kuna. Bio je razočaran, ali nije klonuo. Pokazuje nam pri tome veliki zidni izložbeni okvir, nešto poput obiteljskoga stabla i korijena: “pokojni ded’ je bil u Boki, jadranskoj „Kriegsmarini“ k.u.k. Franza Josefa austrijanskoga, otac Ivan sa Srebrićem i Milom Butkovićem služio je u stranačkoj ustaškoj postrojbi NDH poznatoga Petrinjca Štajcera (bojnik Hajdinović zapovijedao je ondje domobranima – nap.a.), stric Drago bil je legionar njemačkoga Wehrmachta, a ja sam postal vojnik dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika i oca domovine RH. I sinovi Korenovi, Ivan i Merlino, nisu sjedili doma prekriženih ruku, bili su policijsko-vojni branitelji. Pa, Koreni su oduvijek bili ratnički raspoloženi!”
Posavci pamte svoje žrtve
„Događajnica iz 1945., koja nije zaobišla ni mnoge Bočane, koji su izgubili mlade živote bez ikakve istrage i suđenja, rječito kazuje da se u to vrijeme ratno-poratnoga kaosa, ništa nije trebalo dokazivati…“, zapisao je na 237. stranici svoje memoarske knjige Ivan Koren. I doista, šest desetljeća kasnije, Ivek je u slobodnoj Hrvatskoj zabilježio imena onih kojima je najveći grijeh bio to što su bili Hrvati. Ponosan je pri tome što je i njegov otac Ivan Koren iz Siska u vrijeme grčevite borbe za opstanak NDH bio časnik Hrvatske vojske. Imena onih, pak, koji se nikad nisu vratitli s križnih putova i prokletoga Bleiburga su Josip (Mijo) Črnko, Mato (Tomo) Jezdec, Stjepan (Janko) Krasulja, Mato (Đuro) Jakopović, Joso (Đuro) Jakopović, Ivica (Ivo) Jakopović, Stjepan (Ivan Šoštarić, Mato (Ivan) Hubelić, Stjepan (Franjo) Pavlenić. Vojnici NDH koje su doma bez suđenja pogubili partizani:Stjepan (Đuro) Črnko, Mato (Ivan) Jezdec i Stjepan (Ivan) Jezdec. Neki od ovih podataka, doduše, bitno se razlikuju od onih u „Sisačkom žrtvoslovu“ pok. Adama Zahirovića, ali je najbitnije da se sumještani sjećaju žrtve svojih domoljubnih susjeda. Zadovoljan što su članovi sisačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ potaknuli ideju i prihvatili zadaću obilježavanja stratišta i grobišta žrtava zločinačkoga komunističkog režima (119 lokaliteta u županiji – op.a.), Ivan Koren nam je nabrojio i žrtve na području općine Martinske Vesi. U Desnoj Martinskoj Vesi bilo ih je 39, u Lijevoj 38, Desnom Dubrovčaku 13, Desnom Trebarjevu 22, desnom Željeznom 7, Desnom Jezeru Posavskom 4, Lijevoj Luci 22, Lijevom Željeznom 2, Lijevom Trebarjevu 6, Ljubljanici 8, Mahovu 54, Palanjku 25 i Setušu 11. Po svemu, veli, Mahovo s 54 žrtve također zaslužuje bijeli „Križ istine“.
Pučka škola u Podjarku i Tišini
Prije četiri godine naš je domaćin započeo opsežan posao, pa mu u kronologiji preostaje obrada još dviju godina Posavine i Boka Palanječkoga. Bit će tu puno riječi o nesretnom i siromašnom djetinjstvu, u kojem, i uz bake i djedove, nije bilo prave, pouzdane potpore. Jedni su, puka sirotinja, bili na Viktorovcu, a drugi u Tišini Kaptolskoj.
“Moj je mogući izbor bio veoma tanak.Izgledniji je bio ona tišinski, s teškom tlakom, kravama i konjima, sa skromnim obrocima. Stričevi su pomagali koliko su mogli, ali s vječitim osjećajem da ću im uzeti nešto od jadnoga grunta. Prva kraj šume, stara djedova kuća u Tišini i danas stoji, a meni pri tome naviru sjećanja. I suze, jer sam uvijek zagledao gdje pronaći koru kruha i ublažiti glad. Na žalost, iza očeva nestanka majka se udala za gospona Franju Bajsića, koji me mnogo puta nahranio, oblačio i pomagao u svim situacijama. Živjeli su u capraškom stanu, a moja polusestra zove se Zdenka, do danas održava sa mnom dobre odnose. Ponekad sam, međutim, dospijevao i u Staru Drenčinu kod babe Krovinčeve, sestre mojega djeda Josipa. Bil sem dakle svačiji i ničiji, pa i danas pri pomisli na te dane osjetim gorčinu. Od najranijega djetinjstva živio sam trezvenjački, bez ijedne kapi alkohola. Prvo polugodište pučke škole završio sam u Podjarku, kod babe i dede Korenovih, a drugo u Tišini. U osmogodišnjoj sam pak postao đak Gradske pučke učionice u Trećoj ulici. Ipak, usprkos svim nevoljama, završio sam zanat kvalificirana strojobravara. Od tri razreda s 94 učenika, bio sam jedan od 24 završena majstora. O mom teškom životu i životu posavskih sumještana sve ostaje zapisano za mlade naraštaje. Morti dragi Bog pomore, pa završimo i selski muzej, veli pričuvni stožerni narednik HV-a. O Boku i martinskoj Posavini neka se zna, čita i čuje…” T
