Davor Bernardić koji je također oduševljen prikazanom svinjarijom i koji je izjavio da na ovakav način „satira i smijeh guraju svijet naprijed“ i da se moramo „boriti protiv svake cenzure“! Inače, o samoj predstavi kao „umjetničkom djelu“ ne može se ništa reći, jer je ona odigrana isključivo u propagandne svrhe, kao „odmazda“ prema svima koji su stvarali i stvorili hrvatsku državu
Napisao: Mladen Pavković
Nakon odgledane nove predstave kontraverznog redatelja Olivera Frljića „Šest likova traži autora“, koja je na oduševljenje ekstremnih ljevičara i „boraca protiv mržnje“ prikazana usred Zagreba, u kazalištu „Kerempuh“, možemo tek još jednom ustvrditi da se u hrvatskoj državi sve može, pa čak i pojedine poznate i cijenjene ličnosti, bez problema, prikazivati kao svinje ili drogeraše! S obzirom da je riječ o „umjetničkoj predstavi“ (sic!) onda to nije kazneno djelo, već „smijeh i satira“, zbog koje se, kako kaže jedan odvjetnik, redatelja ne može ni tužiti. A redatelj u toj malograđanskoj predstavi bez problema može biskupa Mile Bogovića predstavljati kao „šatoraša“ koji se „kotura“ s plinskom bocom, uglednog hrvatskog branitelja i predsjednika Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Josipa Klemma kao svinju, urednika i voditelja Velimira Bujanca kao drogeraša itd. i tome slično. Ništa bolje nisu prošli ni bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson ili Željka Markić. Svima njima je očito zajedničko da je to ta „država za koju smo se borili“ u kojoj svinje i drogeraši predstavljaju domoljublje! Redatelj još poručuje da se radi o čistim fašistima i ustašama! Pa, ako je to tako, onda onaj koji mu je omogućio da ovu umjetničku svinjariju postavi na kazališne daske u centru Zagreba pozove na gledanje i što više mlađe publike kako bi se i oni uvjerili tko su današnji idoli ovoga društva.
Jedan list piše da je s predstavom poglavito bio oduševljen saborski zastupnik i najgori bivši ministar branitelja Predrag Matić – Fred koji je navodno izjavio da se „hrvatska javnost mora priviknuti na provokacije u umjetnosti“.
Kakav bezobrazluk!
Matić se nije mogao priviknuti na provokacije
Naime, u vrijeme kad je taj i takav obavljao dužnost ministra i kad su ispred njegova ureda mjesecima protestirali hrvatski branitelji i stradalnici nitko mu nije smio dobaciti ni jednu ružnu riječ, a kad su se neki i to usudili dobio je policijsku zaštitu kao „Gaddafi“.
Tada se Matić i neki njegovi suradnici nisu mogli priviknuti na provokacije, iako je ono što je on radio u vrijeme mandata ministra bilo čak i puno gore nego ova jadna predstava, jadnoga redatelja.
Sada nas zanima i to što će na sve to reći oni koji se bore protiv mržnje? Neće li i Hrvatski sabor proglasiti za „satiru“?
S Matićem se složio i njegov aktualni šef Davor Bernardić koji je također oduševljen prikazanom svinjarijom i koji je izjavio da na ovakav način „satira i smijeh guraju svijet naprijed“ i da se moramo „boriti protiv svake cenzure“!
Inače, o samoj predstavi kao „umjetničkom djelu“ ne može se ništa reći, jer je ona odigrana isključivo u propagandne svrhe, kao „odmazda“ prema svima koji su stvarali i stvorili hrvatsku državu.
Oliver Frljić, poznatiji kao bivši dečko Daniele Trbović, još je jednom pokazao i dokazao da i „ljudi mogu biti svinje“. A ako je to tako, a po njemu i njegovima jeste, onda se on kao „umjetnička svinja“ neka odseli u Beograd ili Banja Luku i neka tamo prodaje svoja svinjska „umjetnička djela“!
Prvi apostolski nuncij
U Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata, još uvijek ne postoji ulica ili trg s nazivom velikog, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, bez obzira što postoji iznimna mogućnost da ga proglase i svetim.
Međutim, nitko se nije sjetio da, barem u ovom gradu, jedan trg nazove imenom i po Islandu, maloj državi (otoku) u sjevernom dijelu Atlantskog oceana, koja ima jedva 300 tisuća stanovnika, a koja je 19. prosinca 1991. prva priznala Republiku Hrvatsku!
Istina, toga dana našu je državu priznala i Njemačka, ali njihova odluka tek je nastupila na snagu 15. siječnja 1992.
Mnogi se na žalost više i ne sjećaju tih datuma, a niti se baš nešto naročito i ne spominju, čak ni prigodom raznih obljetnica.
Hrvati, prema svemu sudeći, slabo pamte, poglavito one koji su im u svojoj povijesti učinili velike usluge.
Ne „pamte“ čak ni tko su bili agresori na Republiku Hrvatsku, jer da pamte vjerojatno se ne bi sramili to i javno reći. Naime, kad se danas govori ili piše o agresorima, onda se obično kaže da su nas napali „agresori“ ili „neprijatelji“, a ne zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA), srpski četnici, Crnogorci, domaće izdajice ili pak tzv. Teritorijalna obrana.
Inače, još jedan veliki čovjek je među ostalima zaslužio da ima svoj trg ili ulicu u glavnom gradu – Giulio Einaudi! Bio je prvi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, a svoju je službu obavljao u našoj državi punih 11 godina, od 1992 do 2003., što će reći i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, kad je iznimno mnogo surađivao i s hrvatskim kardinalom Franjom Kuharićem. Po riječima prof. dr. Damira Eljuge, predsjednika Lige za borbu protiv raka RH, početkom dolaska nadbiskupa Einaudija u Hrvatsku i kod nas se počeo obilježavati Svjetski dan bolesnika, kojeg je utemelji papa Ivan Pavao II., a u toj akciji je zajedno s prvim nuncijem u Hrvatskoj i sam sudjelovao.
Giulio Einaudi je umro 28. prosinca prošle godine. U Hrvatskoj je i to prošlo gotovo nezapaženo. Pa, kako će onda takvi i drugi velikani imati barem malo zahvalnosti od države koju su, zajedno s hrvatskim braniteljima, i – stvarali? T
