Za ulaska dojučerašnjih četnika što su se kod Kraljeva 1944. prometnuli u navodne komunističke partizane, pripadnika 45. srpske udarne divizije u Sisak, 5. svibnja 1945., smrtno je stradao gimnazijski profesor u domobranskoj odori Mladen Žepić. Razvojačeni je lojalni hrvatski vojnik pozdravljao “oslobodioce” s istoka, koji su ga s roditeljskoga salaša kraj ciglane Miška Popovića odvukli na željezničarsku grabu (danas Komunalna zona – op.a.) i ondje ga izmrcvarena batinama ubili
Napisao: Josip Frković
Ma koliko sada već poznati doktori novije povijesti, Tvrtko Jakovina i Siščanin Hrvoje Klasić, odbijali svaku pomisao na to da je Šapajevljev alter ego maršala JBT-a, jedan od najvećih dokazanih ratnih zločinaca 20. stoljeća, činjenice su vrlo razvidne i okrutne. Bar u slučaju Hrvata, kojima je od 15. svibnja 1945. i koruško-austrijske klaonice osigurao masovna genocidna smaknuća. “Svaki hrvatski smrad može živjeti samo toliko koliko mu je potrebno do jame smaknuća…”. Velika misao velikoga ratno-poratnoga zločinca, poslana od Informbiroa i Josifa Visarionoviča Staljina da mu (sa)čuva velikosrpsku Jugoslaviju i sovjetsko-ruski utjecaj u njoj. Za njegovim je pisanim i usmenim naredbama, na žalost, ostalo 940 masovnih jama sa stotinama tisuća pogubljenih Hrvata. Samo u Hudoj Jami kod Laškoga, u najvećoj prešućivanoj grobnici Hrvata, u Sloveniji, preko dvije tisuće ratnih uniformiranih i civilnih ratnih gubitnika, staraca, žena i djece. Njihove kosti i danas počivaju u tko zna kojoj etaži i na kojoj dubini Barbarina rova što je potrajao od 1902. godine, velikim grijehom opterećena, a prokazana četiri desetljeća kasnije odlučnim istraživanjima Romana Leljaka. Velikoga čuvara ljudskih prava i žrtava svakovrsnih zločina jugokomunista. Lijepo je sada već bivši biskup u miru gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogovorić sa slovenskim i austrijskim biskupima lanjskoga lipnja predlagao pokop hrvatskih mučenika u domovini, u Udbini i svehrvatskom grobu. I dok slovenska slobodnomisleća javnost oko Janeza Janše i parlamentarnoga SDS-a, koji za mnogo toga okrivljuje bivšega šefa države Milana Kučana, ne prestaje s prozivkama jugo-udbaša i drugih verbalnim bratstvom i jedinstvom indoktriniranih, zaluđenih elemenata koji u svibnju orgijaju u Kumrovcu ljubičice plave, bivša (kuku)rikajuća vlast Hrvatske nije ni prstom maknula da zemne ostatke nesretnih i pretežito nevinih sunarodnjaka dopremi na sveto hrvatsko tlo.
Prva žrtva profesor gimnazije Mladen Žepić
Onih čija su mučilišta i posljednja počivališta zašikarena i predugo prešućivana. Bez obzira u koji dio ratovima i ustrajnom velikosrpsko-pravoslavnom i žandarsko-četničkom pljačkom uništenih dijelova stare katoličke i europske zemlje Hrvatske. U svim dijelovima gdje je ostalo 940 jama nesretnika kojima je jedina mana to što su bili Hrvati katolici i što su iz dubine srca voljeli svoju domovinu. A njoj je, opet, najveći grijeh bio i učinio zloćudni ustaški režim, među prijetvorno-lažljivim pravoslavnima do izmišljene genocidnosti uvećavan poredak poslušnosti Trećem Reichu i Adolfu Hitleru. A što se za rata i poraća nove jugokomunističke partizanske vlasti zbiva u našem zavičajnom kraju? Kao i u nizu drugih područja, na poslovično ratnoj vjetrometini, zbivala se doslovna klaonica. Podjednako onih poraženih kao i novih, obećavajućih vlasti koji su se rado kitili verbalnim humanizmom i demokratičnošću. Već rekosmo, za ulaska dojučerašnjih četnika što su se kod Kraljeva 1944. prometnuli u navodne komunističke partizane, pripadnika 45. srpske udarne divizije u Sisak, 5. svibnja 1945., smrtno je stradao gimnazijski profesor u domobranskoj odori Mladen Žepić. Razvojačeni je lojalni hrvatski vojnik pozdravljao “oslobodioce” s istoka, koji su ga s roditeljskoga salaša kraj ciglane Miška Popovića odvukli na željezničarsku grabu (danas Komunalna zona – op.a.) i ondje ga izmrcvarena batinama ubili. Na improviziranim ručnim kolicima, njegovo je tijelo kući iz kandži “čarapana” prevezao 16-godišnji sin Miloš, kasniji radnik Rafinerije nafte. Žepić, bratić unuka istoimenoga veleindustrijalca Petra Teslića, koji je osam godina prije tragičnoga atentata Puniše Račića na hrvatske zastupnike Radiće u beogradskoj Skupštini u Galdovu pokušao isto, teško je podnosio otimačinu pradjedovske i roditeljske imovine. Na salašu i negdašnjoj obali prisavskoga jezera i danas obitavaju Žepićevi potomci.
”Čarapani” smaknuli 116 ranjenika
Nije, međutim, profesor Žepić bio jedina žrtva novopridošlih Srbijanaca, koji su “ionako svoji na svom” po nepisanu pravilu naoružanih gerilaca koristili pravo na jednomjesečna divljačka puškaranja i smaknuća golorukih zatečenih građana. Prema sjećanjima Siščana, dva ili tri dana iza dolaska partizana naoružani vojnici upadaju u Gradsku bolnicu, tražeći navodno ranjene ustaše. Verbalno su se sukobili s anđelom čuvarom svih bolesnika, dr. Ivom Pedišićem, koji je s osobljem osigurao podjednaku skrb za sve ranjene vojnike. Toga trenutka u bolničkim je sobama tada bilo stotinjak ranjenih domobrana i desetak ustaša. Pred bolnicom se zaustavilo više zaprežnih kola, prostranih platona i kamiona. Polugole vojnike, od kojih su dvojica bačeni s katnih prozora, utrpali su uza zapomaganja i vrisku na prometala i poveli ih Petrinjskom ulicom prema Capragu. Na put bez povratka. Tjeskobna je i za žrtve i za građane Novoga Siska bila ta svibanjska noć. Pošto je partizanski postupak proglasio očiglednim zločinom prema ranjenicima, dr. Pedišiću je zaprijećeno repetiranim pištoljem. Odveden je u sjedište sisačke Ozne u Ulici kralja Tomislava i ondje saslušan. Nesretnih 116 ranjenih domobrana i ustaša otpremljeno je po mrklu mraku nizvodno od sela Crnca. Svučeni su do gola i s metkom u zatiljak bezdušno ubijeni. Tijela su im potom bačena u Savu. Pod okriljem noći najtragičniji kraj izbjegli su poznati sisački krojač iz Školske ulice u Capragu Alojz Knežević i Stjepan Rupčić iz Novoga Sela (za druge Jugoslavije bio je dugogodišnji zapovjednik lokalnoga DVD-a i regionalne vatrogasne zajednice – nap.a.). Takve metode masovnih ubojstava Hrvata primijenili su Titovi partizani i u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu, a Miloševićevi komunistički fašisti za Domovinskoga rata od 1991. do 1995.
Križni put Siščanina Ive Poljanca
U potrazi za mnogim ljudskim nesretnim sudbinama i njihovim sačuvanim tragovima, svjedočenjima, fotografijama i dokumentima, objavili smo posljednja pisma pred smrt obitelji Nijemca podrijetlom Vladimira Wolfa iz capraške Školske ulice. Zvonimir Laktašić, Siščanin sa Zelenoga Brijega, ispričao je novinaru o Bleiburgu, krvavim križnim putovima i nestancima Hrvata iza 1945. godine 89 Bobovčana. Njegov je otac komisijama za jugokomunističke zločine predočio mnogo biografskih pojedinosti bivših hrvatskih domobrana stradalih na cijelom području bivše NDH. Podjednako teška bila je i poratna sudbina Siščanina Ive Poljanca (1923.). On je bio učenik zagrebačke sjemenišne i Klasične gimnazije. Sa 20 godina unovačen je u hrvatsko domobranstvo, u kojem završava dočasničku i časničku školu ( Ilica 242, Zastavnička domobranska akademija – op.a.), stekavši prvi časnički čin zastavnika. Službovao je u Čapljini i Zagrebu, dok se u uzmaku hrvatskih snaga prema Sloveniji i Austriji cijela njegova postrojba predala partizanima u Oroslavju. S ostalima je bio zatočen u Bedekovčini, a potom krenuo na križni put kroz Podravinu, Slavoniju, Srijem, Bačku i Banat. U logoru ratnih zarobljenika u Kovinu je dočekao otpust na slobodu i vraća se doma. Željan znanja upisao je studij ekonomije, ali je Udba ubrzo, listopada 1946., namontirala njegovu “križarsku”, mirnodopsku sudbinu. Postao je jedan od 16 optuženika na najpoznatijem sudskom politički montiranom procesu u Sisku koji je potrajao pet dana veljače 1947. godine. Za susreta sa članovima komisije za evidentiranje žrtava jugokomunizma, kazao je kako optužnicu u tančine zna napamet, a posebno je upečatljiva konstatacija priučenih istražitelja i tužitelja JA kako je kao domobranski časnik sudjelovao u izviđanjima i borbama protiv partizana oko Čazme. Za izmišljene i udbaški namontirane optužbe dobio je pet godina robije s prisilnim radom. Uvijek je, pa i za posljedica narušena zdravlja, ponavljao kako ne zna što je zapravo bio kriv tom troličnom komunističkom režimu. I u ratu i u miru… T
