Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) štiti privatnost svih živućih osoba. U praksi to dovodi do apsurda. Identiteti onih koji su desetljećima pratili i ucjenjivali ljude zaštićeni su jednako kao i identiteti njihovih žrtava.
Još je gora situacija sa saveznim arhivima u Beogradu. Tamo se nalazi najvažnija dokumentacija savezne Udbe, KOS-a i JNA. Međunarodni ugovor o sukcesiji iz 2001. nalaže povrat te građe državama sljednicama. Službeni Beograd godinama sustavno blokira predaju originala
Napisao: Mladen Pavković
Prošla su više od tri desetljeća od raspada Jugoslavije. Arhivi Udbe, KOS-a i JNA i dalje su pod ključem ili su temeljito očerupani. Zbog toga svatko svakoga može proglasiti doušnikom bez ikakvih dokaza. Pravi dokumenti nisu dostupni javnosti, a mnogi najvažniji u međuvremenu su netragom nestali. Istodobno, imena preostalih operativaca strogo se štite pozivanjem na zaštitu osobnih podataka. S druge strane, iz aktualnih istraga u medije bez kočnica cure najmučnije snimke. Primjer su snimke koje prikazuju smrt pacijenta u zagrebačkoj bolnici.
Lažne etikete
U takvom informacijskom mraku i najčasniji ljudi postaju laka meta kuloarskih kleveta. Najbolje to pokazuje slučaj hrvatskog iseljenika Antona Kikaša, čovjeka koji je 1991. riskirao život dopremajući oružje za obranu Hrvatske i prošao pakao beogradskog vojnog zatvora. Kada su ga pojedinci unatoč svemu počeli optuživati da je radio za Udbu, Kikaš im je javno ponudio nagradu od milijun dolara ako donesu ijedan vjerodostojan dokaz za svoje tvrdnje. Do danas se nitko nije javio po taj novac. U zemlji otvorenih i uređenih arhiva pošten čovjek nikada ne bi morao vlastitim milijunima kupovati zaštitu od lažnih etiketa.
Klevetnici tako nesmetano love u mutnom, a pravi tragovi progona nestaju iz državnih institucija. Koliko je sustav bio temeljit u brisanju prošlosti, svjedoči sudbina dosjea legendarnog Vice Vukova. Nakon Hrvatskog proljeća 1971. bio je izbrisan iz javnog života i prisiljen na progonstvo. Kada se devedesetih godina pokušalo doći do njegova dosjea kako bi se dokumentirala istina o njegovu progonu i boravku u emigraciji, čak je i tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković dobio službeni odgovor da je dosje jednostavno nestao. Bez izvornih dokumenata o tome tko ga je pratio i kakve su mu se zamke postavljale, knjiga o tim opasnim vremenima i ljudima nikada nije napisana.
Takvo sustavno nestajanje dokumenata nije puka birokratska pogreška, već teško kazneno djelo protiv službene dužnosti i kulturne baštine. Državne ustanove dužne su izdati pisanu potvrdu o tome kada je građa preuzeta i gdje je nestala. Državno odvjetništvo dužno je istražiti tko je čistio arhive i uklanjao neugodne tragove. Srećom, tajne službe radile su u više primjeraka, pa se istina često može rekonstruirati iz paralelnih fondova Predsjedništva, Partije ili tužiteljstva.
Javni interes
Povjesničari i novinari u Hrvatskoj i kod sačuvanih fondova Službe državne sigurnosti nailaze na zid zacrnjenih imena. Objašnjenje za cenzuru uvijek je isto. Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) štiti privatnost svih živućih osoba. U praksi to dovodi do apsurda. Identiteti onih koji su desetljećima pratili i ucjenjivali ljude zaštićeni su jednako kao i identiteti njihovih žrtava. Njemačka i Poljska donijele su posebne zakone i razdvojile javni interes od privatnosti suradnika tajnih službi. Hrvatska politika nikada nije donijela takav propis. Europske uredbe o privatnosti pretvorene su u savršen paravan za skrivanje odgovornosti pojedinaca.
Još je gora situacija sa saveznim arhivima u Beogradu. Tamo se nalazi najvažnija dokumentacija savezne Udbe, KOS-a i JNA. Međunarodni ugovor o sukcesiji iz 2001. nalaže povrat te građe državama sljednicama. Službeni Beograd godinama sustavno blokira predaju originala. U tim su trezorima ključni podaci o raspadu države i zapovjednim lancima JNA tijekom agresije. Tamo su i podaci o paravojnim postrojbama te sudbini stotina nestalih osoba. Odbijanje otvaranja arhiva nije samo birokratsko pitanje. To je svjesno održavanje mraka koje priječi utvrđivanje povijesnih i kaznenih činjenica.
Licemjerje sustava vidi se u usporedbi zaštite arhiva i kaosa u aktualnim istragama. Javnosti se uskraćuje uvid u dokumente stare pedeset godina pod izlikom privatnosti. Istodobno, javni prostor preplavljen je najosjetljivijim podacima iz živih kaznenih postupaka. Najbrutalniji primjer jest objava snimki nadzornih kamera iz bolnice u zagrebačkom Jankomiru. Te snimke prikazuju tragičnu smrt bivšeg atletičara Kristiana Josipa Periša pri postupanju medicinskih tehničara. Zapis je trebao biti strogo čuvani dokaz u rukama policije i tužiteljstva. Umjesto toga, završio je u medijima i na društvenim mrežama. Institucije su najavile istragu o odavanju službene tajne, ali šteta je već bila nepovratno učinjena, a dostojanstvo žrtve i njezine obitelji pogaženo.
Zaključani i opljačkani arhivi Udbe te nekontrolirano curenje dokaza dva su lica istog problema. Zakoni o zaštiti podataka i tajnosti ne primjenjuju se radi zaštite građana. Primjenjuju se selektivno, ovisno o interesima moćnika. Kada treba zaštititi mrežu doušnika, prikriti nestanak spisa Vice Vukova ili sakriti ulogu JNA u ratovima, poziva se na europske propise i privatnost. Kada pak nekome odgovara medijski pritisak ili senzacija, dokazi iz sudskih spisa izlaze na naslovnice u nekoliko sati. Država mora prekinuti ovu praksu dvostrukih mjerila. Nužno je zakonski otvoriti arhive, kazniti one koji su uništavali dosjee i strogo sankcionirati trgovce dokazima iz aktualnih istraga. Bez toga javnost ostaje zarobljena između lažnih optužbi iz sjene i medijskog linča. T
