Piše: Igor Koruga
Na drugom koncertu ovosezonskog Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (SO HRT-a) u četvrtak su, 12. studenog 2026. od 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, nastupili gostujući glazbenici mlađe generacije. Oboje hrvatskih korijena, došli su u Zagreb s različitih inozemnih adresa: violončelistica i jedna od najistaknutijih i najsvestranijih glazbenica svoje generacije, Kajana Pačko (1985), iz njemačkog grada Leipziga, a dirigent i donedavni stipendist magistarskog studija dirigiranja u švedskoj Kraljevskoj glazbenoj akademiji, Mateo Narančić (1996), iz Stockholma. Pačko se umjetnički usavršavala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Visokoj školi za glazbu Hanns Eisler u Berlinu i Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu u klasama Valtera Dešpalja, Troelsa Svanea, Clemensa Hagena i Fransa Helmersona i više je godina sudjelovala u radu uglednih svjetskih akademija i seminara, dok je Narančić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao teoriju glazbe (2019) i dirigiranje (2024), a na Kraljevskoj švedskoj akademiji orkestralno dirigiranje (2026). U Zagrebu su započeli svoju prvu suradnju unutar ukusno odabranog koncertnog programa sastavljenog od Uvertire operi Strijelac vilenjak, Carla Marie von Webera (1786-1826), Koncerta za violončelo i orkestar br. 1 u C-duru, Hob. VIIb:1, Josepha Haydna (1732-1809), i Četvrte simfonije u d-molu, op. 120 (1851), Roberta Schumanna (1810-1856).
Simfonija bez prekida
Weberova Uvertira obuhvatila je po skladateljevu mišljenju dva osnovna polazišta opere: lovački život i vladavinu demonskih sila. Započelo se stoga lirski, sa slikom šume u kojoj su rogovi u skladno fraziranom kvartetu predstavili mladoga lovca Maxa, no ubrzo su dolaskom đavoljeg izaslanika nastupili i mračni orkestralni tonovi. Čarobne metke nudilo se za lovačke duše, bujale su glavne operne melodije preuzete iz budućih arija Maxa i Agathe, a teme dobra i zla sukobljavale su se sve do kraja uvertire i ponovljene Agathine teme koja je simbolizirala njezino ljubavno sjedinjenje s Maxom. Narančić je odlučio poštedjeti HRT-ov orkestar vulkanskih erupcija i enormnih dinamičkih amplituda, pa je svoje tumačenje sveo na suptilnije, ali nipošto nerazgovjetnije pripovijedanje. Minucioznom i filigranskom metodom koristio se dakle i u opisima preostalih djela, pa je, primjerice, sva četiri stavka Schumannove simfonije izveo bez prekida, kako je to bilo i zamišljeno u revidiranoj inačici iz 1851. godine, odnosno s attaccama između stavaka, zbog čvršćeg dojma glazbenog narativa. Kontinuirani tijek Schumannovih glazbenih misli, tema i motiva preobražavao se otpočetka do kraja simfonije, nažalost i kao snažan odraz skladateljevih borbi s vlastitim mentalnim zdravljem i složenim emocijama, ponajprije u povezanim sa suprugom, njemačkom pijanisticom i skladateljicom Clarom Wieck Schumann. Vrhunac je očekivano nastupio u uzbudljivom finalu u kojem je Schumannovo majstorstvo orkestracije, ali i Narančićevo dirigiranja, došlo do punog izražaja.
Poput improvizirane glazbe
No ipak, posebna radost bila je otkrivati sve raspjevane finese i detalje dviju kadenci Valtera Dešpalja u općenito ponajboljem koncertu za violončelo i orkestar u kojem se Haydn iskazao i kao majstor instrumentalnog pisanja, a Kajana Pačko kao neizmjerno slojevita, muzikalna i moćna solistica. Također uzbudljivo bilo je pratiti istovremeno preciznu i poletnu, izvornu i osobnu violončelističku izvedbu koja je djelovala neobično svježe, poput improvizirane glazbe koja je nastajala tijekom samoga iznošenja pred ozarenom publikom. Prekrasne melodije bile su poduprte složenim harmonijama i lepršavom orkestracijom, pa je stoga i violončelistički glas mogao biti pokretan, pun boja i tekstura, besprijekorno čistih i u visokom registru. A to nije bilo jednostavno, naročito u najvišim dijelovima u kojima je valjalo zadržati cjelovit potez gudala, nepogrešivu koordinaciju te posljedično i savršenu intonaciju. Publici na nogama Pačko je morala osmisliti i dodatak koji je prigodno bio u vezi s tradicionalnom katalonskom Božićnom uspavankom, Ptičjim pjevom, Casalsovim aranžmanom za violončelo solo, ali i svima onima koji su se našli u potrebi za zdravom i iscjeljujućom, pozitivnom energijom. T
