U globalnom sustavu opskrbe hranom, tjesnac Hormuz, prolaz Bab al-Mandeb i Crveno more trenutno su najugroženije pomorske ključne točke (chokepoints). Geopolitički sukobi, širenje utjecaja hutista te krize na afričkoj obali Crvenog mora izravno ugrožavaju tranzit žitarica, ali i ključnih energetskih sirovina te minerala za gnojiva.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. sustav nadzora nad hranom i sjemenom postao je malo stroži, seljaci kao proizvođači morali su prijaviti prinose i koliko hrane zadržavaju za svoju obitelj (djeca su dobivala manje količine), a višak predati državi. Država je uvela monopol na žitarice, krumpir, mahunarke i mast. Vlasti su brinule o hrani i prehrani stanovništva, naročito o onima koji su proizvodili hranu čak i za izvoz. Vlasti su nametnule potrošačke iskaznice i karte za živežne namirnice kao obvezne. Dnevne količine kruha ili brašna kretale su se od 150 do 300 grama po osobi, ovisno o težini posla
Napisao: Franjo Dobrović
U ratovanju i geopolitici sadašnjice, hrana se namjerno upotrebljava za postizanje vojnih i političkih ciljeva na nekoliko načina:
Blokade i uništavanje infrastrukture: Namjerno se gađaju i zagađuju poljoprivredna zemljišta, silosi sa žitom, sustavi za navodnjavanje i luke (poput ruskih napada na ukrajinsku agro-infrastrukturu na Crnom moru).
Prekid opskrbnih pravaca: Sukobi na ključnim pomorskim točkama (chokepoints) kao što su Crveno more, tjesnac Hormuz i Crno more dramatično podižu cijene prijevoza, energenata i umjetnog gnojiva, što posredno izgladnjuje uvozno ovisne države.
Uskraćivanje humanitarne pomoći: Sukobljene strane (poput situacija u Sudanu i Pojasu Gaze, u kojima je službeno proglašena glad) upotrebljavaju administrativne blokade i fizičke zapljene kamiona kako bi kontrolirale populaciju.
Prehrambeni suverenitet
Iako u razvijenom zapadnom svijetu još nema klasičnog ratnog racioniranja (na kartice ili markice), ono se u svijetu provodi u dva oblika:
Prisilno i krizno racioniranje – Države pogođene teškim ekonomskim sankcijama i kolapsom proizvodnje, poput Kube, godinama provode restriktivno racioniranje osnovnih namirnica poput mlijeka i pšenice.
Racioniranje humanitarne pomoći: Zbog dramatičnog pada međunarodnog financiranja za hranu čak 59 posto organizacija poput Svjetskog programa za hranu (WFP) prisiljene su drastično smanjiti porcije i racionirati pomoć u kriznim žarištima u Afganistanu, Haitiju i Kongu.
Hrana je služila kao oružje tijekom pojedinih razdoblja prošlosti te je tako mjestimično i danas. Pojave racioniranja hrane bilo je ne samo u kriznim razdobljima kad ključna razlika u odnosu na prošlost nije u tome što bi država u teškoj krizi mogla učiniti, nego s kojim tehničkim sredstvima to danas može učiniti.
Nakon polustoljetne bezbrižne ovodobnice koja je počela 1970-ih, najednom je nastalo razdoblje od 2020. – 2030. programirane sadašnjice, kada više nema politike, niti medijskog doba, i kad većina čovječanstva i država članica EU bezglavo provode nametnute projekte i programe preuzete od UN-a i njegovih agencija, poput UN-ove Agende 2030 iz koje izviru smjernice ograničenja za narode država članica, kao i UN-ovu Agendu 30 iz koje proizlaze mjere kojima se hrana, vode i pića namjerno truju i uništavaju kako ih uopće ne bi bilo, ili kako bi ih manjkalo.
Evo koje su pojedine ključne točke (chokepoints) na moru i na kopnu s hranom trenutno najugroženije, ili koji trenutni prehrambeni suverenitet i robne zalihe?
U globalnom sustavu opskrbe hranom, tjesnac Hormuz, prolaz Bab al-Mandeb i Crveno more trenutno su najugroženije pomorske ključne točke (chokepoints). Geopolitički sukobi, širenje utjecaja hutista te krize na afričkoj obali Crvenog mora izravno ugrožavaju tranzit žitarica, ali i ključnih energetskih sirovina te minerala za gnojiva.
Ove ranjivosti stvaraju lančane šokove koji potkopavaju prehrambeni suverenitet mnogih država, dok se robne zalihe suočavaju s pojačanim pritiscima zbog energetske krize i smanjenja međunarodne humanitarne pomoći.
Najugroženije ključne točke
1. Pomorske točke pod najvećim rizikom
Tjesnac Hormuz: Blokade i napadi na tankere u ovom tjesnacu ugrozili su oko 30 posto svjetskog izvoza gnojiva i sumpora nužnog za fosfatna gnojiva. Ovaj poremećaj ne uzrokuje samo trenutnu nestašicu hrane, već drastično smanjuje buduće prinose usjeva na globalnoj razini.
Bab al-Mandeb i Crveno more: Vojno jačanje hutista duž jemenske obale (zauzimanje luke Mocha i otoka Mayyun) izravno ugrožava prolaz kroz koji prolazi oko 12% globalne trgovine. Brodovi su prisiljeni ploviti oko Afrike, što produžuje putovanje za dva tjedna, smanjuje globalne brodske kapacitete i dramatično podiže cijene vozarina.
Turski tjesnaci (Bospor i Dardaneli): I dalje su pod stalnim pritiskom i rizikom zbog dinamike sukoba u Crnom moru, što izravno utječe na izvoz pšenice i kukuruza iz Ukrajine i Rusije.
2. Kopnene i unutrašnje točke pod rizikom
Unutrašnji plovni putevi i željeznice SAD-a i Europe: Suše povezane s klimatskim anomalijama (poput fenomena El Niño) povremeno smanjuju razine rijeka (poput Mississippija i Rajne), otežavajući masovni transport žitarica do morskih luka.
3. Infrastruktura u lukama Roga Afrike:
Povećana nesigurnost, gusarenje kod obala Somalije te preopterećenost luka poput Džibutija (preko koje kopnena Etiopija obavlja 95 posto svoje trgovine) stvaraju uska grla za uvoz hrane i humanitarne pomoći u regiju.
Prehrambeni suverenitet i robne zalihe
Geopolitička fragmentacija u potpunosti mijenja koncept prehrambene sigurnosti i suvereniteta, transformirajući hranu i gnojiva u sredstva geopolitičkog pritiska:
Pritisak na prinose i gnojiva – Zbog visokih cijena plina i blokada u Hormuzu, globalne cijene urea gnojiva skočile su između 20 i 60 posto. Poljoprivrednici u Brazilu, Indiji i supsaharskoj Africi smanjuju upotrebu umjetnog gnojiva ili prelaze na kulture koje zahtijevaju manje dušika (poput soje), što smanjuje prinose pšenice, riže i kukuruza.
Hrana naspram biogoriva: Rastom cijena nafte raste i potražnja za biogorivima, što dodatno ugrožava prehrambeni suverenitet jer se obradive površine i sirovine (kukuruz, palmino ulje) preusmjeravaju s prehrane stanovništva na proizvodnju energije.
Kriza robnih zaliha i humanitarnog financiranja: Iako su globalne zalihe žitarica kratkoročno dovoljne za stabiliziranje tržišta, dugotrajni poremećaji tope te rezerve. U istom trenutku humanitarna pomoć u hrani pala je za više od 44 posto u odnosu na prethodne godine, ostavljajući više od 318 milijuna stanovnika u stanju akutne gladi širom svijeta (naročito u Sudanu, Somaliji, Palestini i Jemenu).
Novi trgovački režimi: Uvođenjem mehanizama poput EU-ovog CBAM-a (Mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama) koji od 2026. obuhvaća i gnojiva, moć se seli s farmi na trgovačke administracije. Države u razvoju gube tržišni pristup, jer nemaju kapital za ekološke certifikate, što izravno ugrožava njihov ekonomski suverenitet.
Kakve igre osmišlja EU za provodbu nad prehrambenim suverenitetom i robnim zalihama država članica?
Države članice Europske Unije pod nadzorom Ursule von der Leyen kao izvršne čelnice fanatično prednjače u nametanju nad Europljanima raznih izmislica o klimi, pandemijama i stakleničkom plinu ali, i digitalnih okova, zamki i raznih pojačanih digitalnih načina nadiziranja i ograničenja te naročito o hrani Agende 30. Iako znamo da se na klimu uopće ne može utjecati kao ni na staklenički plin kojeg na određenoj visini od 17 kilometara u atmosferi postoji taman toliko koliko treba biti, kako bi od sunca kao zaštitni sloj mogao štititi svekoliki život na Zemlji. StakleničkI plin nastaje isparavanjem vode iz oceana i mora i ima ga taman toliko koliko treba! Bakterijske pandemje uglavnom su se tijekom povjesnice umjetno izazivale namjernim podmetanjima! Tako je bilo i s lažnom pandemijom izazivanom kao zdravstvenom krajem 2019. i početkom 2020., zbog nametanja izmislice o umjetnoj bakteriji Corinavirus, patentiranoj 2003. i njezinim varijantama Alfa, Delta, Omicron, koju je zlonamjerno organizirala i proglasila Svjetska zdravstvena organizacija.
Ghebreyesus se iskazao na uspostavi u svijetu lažne tzv. Covid pandemije 2020. kao organizator najvećeg zločinačkog pothvata nad čovječanstvom tijekom povjesnice i zlonamjeran uspostavitelj provedbe Agende 2030 kojom se programski istrjebljuje većina čovječanstva!
Afrikanac Tedros Adhanom Ghebreyesus kao čelnik WHO organizacije globalnoj javnosti postao je prepoznatljiv po namjernom nametanju lažne tzv. Covid pandemije, koji kao zlotvor iz te zločinačke WHO organizacije svako malo prjeti narodima i čovječanstvu raznim umjetnim bakterijama, poput epidemije ebole i majmunskih boginja! Mnogi kažu gdje je Ghebreyesus tu su i umjetne bakterije, na udaru je i hrana.
Tako su čelnici Komisije licemjerno ovog ljeta podmetnuli digitalne okove pa čak i digitalni euro preko polupismenih zastupnika Europskog Parlamenta samo kako bi se Europljane pojačano daljinski upravljano nadziralo i finacijski ograničavalo, što će se odraziti i na kupovne mogućnosti građana i europskih dužnosnika i zastupnika.
Digitalni identitet EU-a, kojeg se naziva i digitalnim novčanikom (EUDI), trebao je biti spreman već početkom ove godine za građane Europljane koji bi bili zainteresirani za njega. Ali se u u među trenutku nedavno razotkrilo da je (EUDI) okov za Europljane, kojeg oni ne žele, pa je početak uvođenja ID-a odgođen za kraj godine?!
Tada nije bila riječ o hrani, ni o piću, nego su zakamuflirano podmetnuti i uspostavljeni drugi oblici digitalnog nadzora i plaćanja, poput digitalnog eura i novčanika.
Slijedom ovoljetno odobrenih digitalnih okova u Europskom Parlamentu uskoro bi mogli od Komisije ili Vlade očekivati kupnju hrane samo uz digitalnu markicu, potvrdu i odobrene kontingente za gorivo, osobna ograničenja potrošnje i QR-kod koji odlučuje tko što smije nabaviti, kupiti i potrošiti. Makar sve to mnogima izgleda kao kakav scenarij za film znanstvene fantastike osnovna ideja nije izmišljena ni apstraktna, nego bi potraga za hranom uz ograničenja provedbeno mogla postati aktualna?!
Primjer Drugog svjetskog rata
Švicarska usprkos neutralnosti tijekom Drugog svjetskog rata pogođena je bila međunarodnom krizom opskrbe, u kojoj su počev krajem listopada 1939. do ljeta 1948. prehrambene kartice određivale svakodnevicu. Mlijeko, šećer, kava i druge osnovne prehrambene namirnice mogle su se kupiti samo ako je uz novac bio i odgovarajući kupon. Sustav je bio analognan, spor i zahtijevao je ogromnu administraciju – općine su dijelile kartice, trgovci ih skupljali, posrednici prosljeđivali, a vlasti djelotvirnim nadzorom kontrolirale količine. Ipak, funkcionirao je: država je određivala tko smije koliko nabaviti od oskudnog dobra.
U Hrvatskoj kao i u hrvatskim pokrajinama iskustvo bilo je još osjetljivije i opreznije, na hranu se kao i na sjeme brižno pazilo. Još prije izbijanja rata u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.) uvedena je racionirana prehrana. Svaki zalogaj bio je propisan, namirnice strogo raspoređene. Cilj je bio sačuvati domaću tuzemnu proizvodnju i usmjeriti resurse – prije svega za vojsku. Zabranjivalo se, primjerice, kukuruzno zrno za alkohol; sve je moralo ići na prehranu ljudi i stoke.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. sustav nadzora nad hranom i sjemenom postao je malo stroži, seljaci kao proizvođači morali su prijaviti prinose i koliko hrane zadržavaju za svoju obitelj (djeca su dobivala manje količine), a višak predati državi. Država je uvela monopol na žitarice, krumpir, mahunarke i mast. Vlasti su brinule o hrani i prehrani stanovništva, naročito o onima koji su proizvodili hranu čak i za izvoz. Vlasti su nametnule potrošačke iskaznice i karte za živežne namirnice kao obvezne. Dnevne količine kruha ili brašna kretale su se od 150 do 300 grama po osobi, ovisno o težini posla. Radnici na teškim fizičkim poslovima dobivali su više, ostali manje. U pojedinim mjesecima NDH je dijelila najmanje kruha među europskim državama u ratu, katkad i nepravilno i u manjim količinama od propisanih, jer ga nije bilo.
U gradovima je situacija bila naročito teška. Stanovništvo bez vlastite proizvodnje ovisilo je o racionalnoj opskrbi koja je često kasnila ili izostajala zbog sabotaža, napada na prometnice i općeg kaosa. Crno tržište je cvjetalo, bile su to godine kad su građani za koricu kruha mogli završiti u zatvoru. U pojedinim državnim izoliranim područjima glad je bila zbilja. Sustav racioniranja funkcionirao je uz ratne poteškoće do kraja 1943. iako je hrane bilo sve do kraja 1944., a zatim se skoro urušio.
Surovije su bile partizanske vlasti, koje su na određenim područjima navodno oslobođenim i kasnije u poraću nastavile s pojačanim nadzorom i oduzimanjem hrane. Naročito su se preobučeni četnici u tzv. partizane kao osloboditelji brutalno iživljavali nad hrvatskim stanovništvom na pojedinim ličkim, slavonskim, hercegovačkim područjima i u dalmatinskoj Zagori. Racioniranje i obvezni otkup trajali su do početka 1950-ih. Hrana je bila političko oružje, valuta i sredstvo preživljavanja.
Papirnati bonovi, kartice, potrošačke iskaznice i stroga evidencija – sve to je postojalo. I sve to je bilo sporo, osjetljivo na korupciju i crno tržište, ali dovoljno da država odlučuje tko će jesti i koliko.
Globalni mešetari
Nakon više od sedam desetljeća od Drugog svjetskog rata samovoljom Ursule von der Leyen kao čelnice Komisije u državama članicama EU uspostavljena je 2020. lažno pandemijska Covid kriza – kao skroz nova dimenzija. Zbog koje se uvela obveza certifikata za unutarnje prostore restorana, kina, muzeja i mnoge događaje. QR-kod se skenirao državnom aplikacijom. Tijekom samo nekoliko tjedana u Hrvatskoj je izgrađena digitalna infrastruktura za izdavanje, pohranu i provjeru certifikata za milijune građana.
Unatoč stručnim objektivnim osvrtima i analizama oznanjenim u pojedinim alternativnim medijima koje su cenzori poput Faktografa redovito brisali i zatirali voljom Hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, globalni mešetari iz WHO, WEF i Ursula von der Leyen sa suradnicima i čelnicima vlada država članica EU ustrajavala je na nametanju okrutnih mjera ograničenja nad europskim građanima zbog izmislice o pandemiji, kako bi pod prjetnjama proveli prisilna ubrizgavanja nanotehnologijskih sustava umjetne inteligencije u zdrave europske narode kao biokemijskih oružja kojima se daljinski upravlja čime je kao genocidna zločinka robotizirala većinu Europljana.
Većina europskih država i danas službeno predviđa uz “krizu goriva” i “krizu hrane”, koja će dovesti do racioniranja hrane tijekom naziruće dugotrajne i teške opskrbne krize?! Pri čemu bi se racionirane prehrambene namirnice mogle kupovati samo uz potvrdu o pravu na nabavu. Isto vrijedi i za gorivo. Rezerve postoje, ali nisu beskonačne.
Međunarodni kontekst je napet: rat u Ukrajini, napetosti na Bliskom istoku, napadi na energetske infrastrukturne objekte, cijena barela nafte ponovo iznad 100 dolara… EU i druge europske države postale su ovisne o uvozu. Više cijene energije prelijevaju se na poljoprivredu, transport, gnojiva i na kraju na police trgovačkih lanaca.
Sve takve krizne pojave još uvijek nisu najava racioniranja. Između visoke cijene nafte i prehrambenih kartica stoji velik jaz. Racioniranje postaje relevantno tek kod zbiljski, teške i dugotrajne nestašice. S druge strane, povijest nas uči da taj jaz zna katkad biti i nešto manji. Kriza na Bliskom istoku 1973. pretvorila je većinu europskih autocesta u pješačke zone u roku samo nekoliko tjedana. 2021. bez QR-koda na papiru ili telefonu nisi smio uči u gotovo ni jednu instituciju ili javnu ustanovu…
Danas su svi ti instrumenti provjere i nadzora uvedeni u sve sfere života i to oni digitalni. Ne trebaju više milijuni papirnatih kupona, a centralizirani sustav može svakom stanovniku dodijeliti osobnu markicu ili kontingent: određenu količinu goriva, energije ili racioniranih namirnica. Pri kupnji bi se ovlast elektronički provjeravala i preostali kontingent ažurirao. QR-kod, čip-kartica ili digitalni identitet mogli bi zamijeniti staru prehrambenu karticu. Zapravo tu počinje političko pitanje koje nadilazi opskrbnu sigurnost.
Ista tehnika koja može učinkovito raspodijeliti oskudna dobra omogućuje i svenadzirane spoznaje i kontrolu o kakvoj ratno gospodarstvo 1940-ih nije moglo ni sanjati. Papirnati kuponi koji su bili u optjecaju nije se znalo jesu li i kada su bili uporabljeni, nisu povezivali baze podataka niti ostavljali automatski digitalni trag. Ovodobni sustavi mogu povezati identitet, sate, razdoblje, pravo na nabavu i potrošnju. Kartica sljedeće velike krize možda će stajat na vašem „pametnom“ telefonu?!
Ovakav upravljano svenadzirani progromirani sustav pomno je osmišljen i postupno implementiran pod maskom „za vaše dobro“, to nije nikakva znanstvena fantastika. Od malog papirnatog bona ili kupona koji je svojedobno određivao koliko šećera ili kruha smiješ kupiti, do digitalne infrastrukture koja u svakom trenutku zna tko što smije nabaviti i kome je što dopušteno konzimirati.
Dok se vode ratovi koji se održavaju na pojedine regije i veći dio svijeta kako bi se napetosti širile preko ključnih energetskih i trgovačkih putova, a cijena nafte i hrane ponovo rasle, više pitanje nije hoće li ovaj sustav ponovo ikad proraditi, nego kada i što nam donosi sljedeća kriza? T
