Pojedini visoki političari i akademci pokazuju još dublju otuđenost od naroda kada pogled skrenu preko Dunava. Pitanje koje prosječnog hrvatskog građanina opravdano iritira i pogađa jest zašto domaća intelektualna krema i politički vrh tako mlako, anemično i birokratski reagiraju na otvorenu, institucionalnu rehabilitaciju i uzdizanje ratnih zločinaca u Srbiji.
Nedavni pokop i odavanje vojnih i državnih počasti ratnom zločincu Ratku Mladiću, kao i sustavno pretvaranje likova poput Veselina Šljivančanina, kapetana Dragana ili Vojislava Šešelja u televizijske zvijezde i moralne autoritete tamošnjeg društva, nailaze na zid šutnje u zagrebačkim elitnim krugovima
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatska se ponovno guši u dimu ideoloških požara. Na ulicama Splita i Zagreba pale se vatre prosvjeda. Građani marširaju čas zbog ekonomije, čas zbog politike. Prostorom i dalje najjače odjekuju sablasti prošlosti. Nevjerojatna je, ali istinita činjenica da ni nakon trideset i pet godina od sloma komunizma i uspostave neovisne države, hrvatsko društvo, pravosuđe i politika nisu kadri jasno i nedvosmisleno definirati što se smije, a što ne smije vikati na ulicama, stadionima ili ispisivati po zidovima.
U toj trajnoj društvenoj krizi, oči javnosti opravdano se okreću prema trgu Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu, prema palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od te ustanove, koja okuplja navodno najveće umove, profesore, doktore i stručnjake ove zemlje, javnost ne očekuje kompromisne i uredske spise u stilu „može ovako, a može i onako“. Očekuje se jasan, glasan, znanstveno utemeljen i moralno beskompromisan stav. No, akademci uglavnom biraju sigurnost zavjetrine i diplomatsko vaganje (svaka čast izuzecima)..
Općenite rečenice
Kada je dio javnosti i akademika prije nekoliko godina potpisao peticiju da se ustaški pozdrav uvede u službenu uporabu u Oružanim snagama, tadašnji predsjednik Akademije ponudio je odgovor koji savršeno oslikava tu institucionalnu neodlučnost. Izjavio je kako je osobno protiv pozdrava „Za dom spremni“, ali je odmah dodao da je jednako tako i protiv pozdrava „Smrt fašizmu“. Time je u maniri klasične političke jednake udaljenosti izbjegao dublju znanstvenu raščlambu dvaju simbola. Umjesto jasnog i oštrog reza, Akademija se redovito skriva iza općenitih rečenica u kojima se načelno osuđuju svi totalitarni sustavi. Konkretni odgovori prebacuju se na politička povjerenstva.
Jedno od ključnih pitanja u kojem javnost traži glasan stav Akademije jest sustavno prešućivana i nedovoljno procesuirana povijest partizanskih i komunističkih zločina nakon svibnja 1945. U službenim se prikazima desetljećima slavio dan oslobođenja. Stvarnost na terenu imala je obrise masovnog terora.
Nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata, pobjednička partizanska vojska provela je masovne likvidacije zarobljenih vojnika (domobrana, ustaša, njemačkih vojnika), ali i golemog broja civila koji su bježali prema Austriji. Sve se to događalo pod izravnim zapovjedništvom komunističkog vrha i Josipa Broza Tita.
Deseci tisuća ljudi koji su se predali Saveznicima u svibnju 1945. vraćeni su u ruke partizanskih jedinica. Uslijedili su marševi smrti, poznati kao Križni put. Ljudi su umirali od gladi, iscrpljenosti i brutalnih smaknuća duž cijelog puta kroz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.
Diljem Slovenije i Hrvatske stvorena je mreža masovnih grobnica. Lokacije poput Tezno kod Maribora, Kočevskog Roga, Hude Jame, Maceljske šume te stotina drugih jama na području Sljemena, Korduna i Dalmacije postale su masovna odlagališta ljudskih tijela. Ljudi su bez ikakva suđenja, često živi, vezani žicom, bacani u prirodne jame i rudarska okna.
Cilj ovih likvidacija nije bio samo obračun s vojnim neprijateljem. Provođeno je brutalno čišćenje terena od stvarnih i potencijalnih klasnih i političkih neistomišljenika kako bi se osigurala jednopartijska komunistička diktatura. Pod krinkom borbe protiv fašizma uništena je građanska inteligencija, svećenstvo i svi koji su predstavljali prijetnju novom poretku.
Kada se raspravlja o razlikama između uzvika „Za dom spremni“ i „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, povijesna i pravna znanost moraju ponuditi jasnu razliku koju politička elita uporno zamagljuje, a Akademija prešućuje. Ova dva pozdrava imaju potpuno različita polazišta, ali su oba ostavila krvave tragove u hrvatskoj povijesti.
Pozdrav „Za dom spremni“ u sebi nosi izvorni grijeh. On je nastao i korišten isključivo kao službeni izraz totalitarne, fašističke Ustaške organizacije i marionetske Nezavisne Države Hrvatske. Ta je ideologija u praksi rezultirala rasnim zakonima, logorima smrti poput Jasenovca i Stare Gradiške, te istrebljenjem Židova, Roma, Srba i progonom Hrvata antifašista. Nemoguće ga je odvojiti od tog zločinačkog konteksta. U Domovinskom ratu koristile su ga postrojbe HOS-a u kontekstu obrane od velikosrpske agresije. To mu je dalo obrambenu dimenziju za dio branitelja.. Drugim riječima uzvik „Za dom spremni“ iz NDH nije isti onaj iz obrambenog Domovinskog rata.
S druge strane, uzvik „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ bio je službeni pozdrav međunarodno priznatog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. U svom izvornom idealu, on je označavao borbu protiv nacističke i fašističke okupacije te domaćih izdajnika. Cilj je bio donošenje slobode i ravnopravnosti svim narodima.
Međutim, taj je simbol doživio stravičnu kompromitaciju zločinom. Upravo pod tim pozdravom i crvenom zvijezdom petokrakom počinjeni su masovni zločini u svibnju 1945. Tada su tisuće ljudi bez suđenja bacane u jame. Ista ta petokraka ponovno je zloupotrijebljena 1991. tijekom agresije JNA i paravojnih postrojbi na Vukovar, Škabrnju, Voćin i ostatak Hrvatske. Time je ovaj simbol u očima žrtava i dobrog dijela hrvatskog naroda trajno okrvavljen i uništen.
Na domaćem terenu bave se prebacivanjem odgovornosti. Pojedini visoki političari i akademci pokazuju još dublju otuđenost od naroda kada pogled skrenu preko Dunava. Pitanje koje prosječnog hrvatskog građanina opravdano iritira i pogađa jest zašto domaća intelektualna krema i politički vrh tako mlako, anemično i birokratski reagiraju na otvorenu, institucionalnu rehabilitaciju i uzdizanje ratnih zločinaca u Srbiji.
Hrvatski narod, napose u krajevima koji su iznijeli najveći teret velikosrpske agresije, s nevjericom promatra kako službeni Beograd stvara kult ličnosti od osuđenih haških krvnika. Nedavni pokop i odavanje vojnih i državnih počasti ratnom zločincu Ratku Mladiću, kao i sustavno pretvaranje likova poput Veselina Šljivančanina, kapetana Dragana ili Vojislava Šešelja u televizijske zvijezde i moralne autoritete tamošnjeg društva, nailaze na zid šutnje u zagrebačkim elitnim krugovima. Građani opravdano stječu dojam da su se visoki političari zatvorili u svoje briselske hodnike, a akademici u prašnjave institute. Potpuno su nesvjesni opasnosti koju nosi agresivno prekrajanje povijesti u susjedstvu.
HAZU bi, kao krovna znanstvena ustanova, trebala izdati oštar proglas i znanstveno-povijesni odgovor. Time bi pred međunarodnom javnošću raskrinkala srpsku politiku negiranja genocida i slavljenja ubojica. Umjesto toga, akademici šute. Državni vrh bi uzdizanje krvnika trebao postaviti kao apsolutni i nepremostivi zid u bilo kakvim diplomatskim odnosima ili pregovorima. Umjesto toga, javnosti se serviraju beskrvna priopćenja Ministarstva vanjskih poslova koja ne znače ništa.
Narod vidi da se ljudi koji su izravno odgovorni za vukovarsku klaonicu, Škabrnju i masovne grobnice tretiraju kao heroji. Hrvatska elita na to odgovara tek slijeganjem ramena i diplomatskim frazama. Jaz između naroda i vlastodržaca postaje nepremostiv. Ta otuđenost nije samo politička, ona je moralna. Dopušta se da se u susjedstvu nesmetano gradi prikaz u kojem su ubojice nevina zrcala nacije, a žrtve navodni provokatori. Domaći akademici šute u ime lažnog mira. To predstavlja kapitulaciju zdravog razuma i izdaju nacionalnog dostojanstva.
Nemaju ni jednog živog počasnog člana
Ta duboka otuđenost od stvarnosti i naroda nigdje nije toliko vidljiva kao u jednoj bizarnoj, a potpuno točnoj činjenici: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti već desetljećima u svojim redovima nema niti jednog jedinog živog počasnog člana. Među četrdeset i dva počasna člana koja su upisana u njezinu povijest, svi do jednoga su pokojni. Ustanova koja bi trebala prepoznavati i slaviti živu izvrsnost, ljude koji danas zadužuju ovu zemlju, postala je zatvoreni krug koji časti isključivo prošlost (svaka čast iznimkama).
Razlog zašto nema živih počasnih članova leži u kroničnom strahu od zamjeranja i donošenja odluka. Da bi izabrali živog čovjeka, akademci bi morali postići suglasje o nečijim moralnim, znanstvenim ili društvenim zaslugama. Budući da bježe od svakog javnog istupanja koje bi moglo izazvati raspravu, linija manjeg otpora postala je njihovo glavno pravilo. Izborom živog počasnog člana riskirali bi otvaranje medijskih rasprava, seciranje nečijih političkih stavova, a to je rizik koji akademski mir ne želi preuzeti.
Također, na tom popisu počasnih članova kroz povijest ostala su upisana brojna politička imena iz bivših sustava, od kojih je najistaknutije ono Josipa Broza Tita. Umjesto da provede jasnu i hrabru reviziju te prošlosti, Akademija je svojevremeno, kad sam im ja to ukazao, radije promijenila statutarna pravila i formalno odredila da status počasnog člana traje samo do njihove smrti. Time su stare moćnike prepustili povijesnim knjigama, a vrata za izbor novih, živih suvremenika potpuno zatvorili. To svjedoči o institucionalnoj sebičnosti i potpunoj zatvorenosti elite koja je samu sebe proglasila nedodirljivom, dovoljnom samoj sebi i izoliranom od naroda.
Hrvatsko društvo ne može ići naprijed sve dok se odluke donose na temelju uličnih pritisaka ili dnevnopolitičkih potreba. Vrijeme je da akademici iz HAZU-a izađu iz svojih kabineta. Trebaju prekinuti praksu pisanja nedorečenih dokumenata koji zadovoljavaju sve, a ne pojašnjavaju ništa. Narod ne treba politički korektno balansiranje. Narod treba znanstveni autoritet koji će jasno reći: zločin je zločin, bez obzira na totalitarni sustav i simbol pod kojim je počinjen. Ustaštvu i komunizmu mjesto je u ropotarnici povijesti, a ne na hrvatskim ulicama. Žrtve Domovinskog rata, jednako kao i žrtve poratnih komunističkih jama, ne traže osvetu. One traže istinu i obranu te istine. A nju trenutačno, nažalost, ne brane oni koji su za to najviše plaćeni. T
