NMnogi uzvikuju ili su uzvikivali ovakve ili onakve parole, pa nisu okupljali ni stotine, a kamoli stotine tisuća ljudi.
Trebalo je još nešto s više ili manje distorzije i produkcije, a to nešto je veliki umjetnik. Genij na svome području.
Skidam kapu i klanjam se do poda
Napisao: Dražen Stjepandić
Thompson je veliki umjetnik. Iz političkih i inih razloga to se rijetko ističe, međutim netko bez izuzetnih kantautorskih kvaliteta ne bi izdržao tolika osporavanja, na jednoj strani,obožavanje na drugoj, pritiske i tako velike koncerte. Jednostavno bi se raspao, dok kod Thompsona sve nekako jedno drugo podržava. Sve mu dobro dođe. Pametnom kralju svaka situacija odgovara.
Halabuka privuče ljude, Thompson im je tematski ponudio ono što žele, a to je već nekoliko generacija domoljubne publike koja osim Thompsona nema ništa drugo s područja popularne kulture. Nema medije, nema filmove, serije… Imaju jedan pozdrav, jednu boju i Thompsonove pjesme upakirane u hard rock i deseterac ispisan prirodnim darom za tu formu.
Vrhunski interpret
„Ja kad pjevam partija mi sudi/ Neka sudi/ Pjevat ćemo ljudi…“, zna se Marko Perković poigrati i s rimom. „Rađaju se nova drica, bijelog lica…“, Miljenko Jergović je te stihove Nene Ninčevića proglasio rasističkim. Što nije ništa drugo nego destruktivni autorasizam.
Rime nisu glavna odlika njegovog pjesničkog izražaja, ali može on i tako što govori u prilog izuzetnom kantautorskom talentu čiji tekstovi, u rimi ili bez nje, postižu cilj i imaju odjeka. Pripovjedač u pjesničkoj formi.
Thompson je i vrhunski interpret što svakako važno u razmatranju njegove kantautorske slike. Sumnjam da bi sa slabim pjevačkim mogućnostima postao daleko najsolventnija pojava na hrvatskoj estradi. I koliko god mu je za mnoge neprihvatljiva ideološka obojenost pomogla u stvaranju fame oko sebe i svoga javnog djelovanja toliko je pokrila njegovo pravo lice, preciznije glazbenu pozadinu ovakvog još ne zabilježnog fenomena masovne kulture. I kad se uzme u obzir šira slika Thompsonovog kantauroskog nastanka, skoro pa četrdesetgodišnjeg djelovanja, uz medijsku paljbu protiv njegovih stavova zaobilazi se ono najvažnije, a to je naročita sposobnost na polju glazbeničkog stvaralaštva.
Pažljivo sam odslušao koncert u Vukovaru. Set lista je bila izuzetno duga, 37 pjesama i tri sata svirke. Lakše je nabrojiti što nije izveo od svojih velikih hitova. Primjerice, nisam čuo „Zaustavi se vjetre“, skladbu predstavljenu na festivalu u Neumu ’99., s kojom se vratio na zvjezdane staze. Meni najdražu njegovu pjesmu i mislim da upravo ta skladba zorno pokazuje raskoš Thompsonova talenta. Čak je komadant Belih orlova, opskurni Dragoslav Bokan izjavio da je za njega to „najlepša balkanska ljubavna pesma.“ Takvom liku se može svašta osporiti i prigovoriti, međutim, mislim da zaista govori ono što misli. Da iz pjesme nije osjetio planinu Dinaru i taj kraj ne bi on javno pohvalio, posebice u Srbiji, gdje je Thompson daleko najsporniji hrvatski izvođač.
Nije izveo „Anice kninska kraljice“ ni „Grkinjo znaj“ najpoznatije skladbe kada je Thompsonova karijera sredinom devedesetih zašla u slijepu ulicu. Thompson je u Vukovaru dao oduška samom sebi, odnosno svome manje poznatom opusu, nekada se to zvalo pjesme s B strane ploče, pokazujući koliko je zapravo ozbiljan autor. Izvedena je i „Bojna Čavoglave“ i koliko god se najviše razglaba i propituje ta pjesma bio je to samo jedan detalj u cijelom događaju. Nikako ne ono najvažnije na koncertu.
Poriv umjetnika
Koncert u Vukovaru bio je slična priča kao na Hipodromu, no, ne i potpuno ista. Ono što ih povezuje je super produkcija, na najvišoj svjetskoj stadionskoj razini i masovnost. Sto i nešto tisuća u Vukovaru jednako kao petsto tisuća posjetitelja u Zagrebu i jednako izaziva tektonske poremećaje. Treba se znati s tim nositi. Thompson to zna posebice kad te toliko osporavaju zbog nečega čega se tek rubno dotičeš.
Suvereno je vladao pozornicom praćen izvođački gledano izvrsnim pratećim orkestrom čiste rock provijencije. Ni jednom nije pogriješio iza čega zasigurno stoje velike pripreme i trud, bez obzira na minuli staž, želja da se opravda svaka prodana ulaznica i dolazak na koncert iz tko zna kakve sve udaljenosti. To je onaj iskonski poriv umjetnika, ono unutarnje kreativno izgaranje, kada skupljaš slike svijeta i iz sebe ih izbaciš na svoj način, rastavljeno na sastavne dijelove sve djeluje poznato, već viđeno, ali ipak je to Thompson i to može samo on. Kategorija za sebe. To je najvažnija odrednica najvećih umjetnika. Publika kada to osjeti onda i vrati.
S Thompsonom se svi bave, o njemu je svašta napisano i u pozitivnom smislu. Naš suradnik i kolumnist akademik Josip Pečarić je Thompsona davno proglasio najvećim živućim Hrvatom. Koliko poznajem uvaženog akademika i matematičara svjetskog ugleda pretpostavljam da je najmanje mislio na Thompsonov glazbenički dar, a baš je to presudno u njegovom senzacionalnom uspjehu. Mnogi uzvikuju ili su uzvikivali ovakve ili onakve parole, pa nisu okupljali ni stotine, a kamoli stotine tisuća ljudi.
Trebalo je još nešto s više ili manje distorzije i produkcije, a to nešto je veliki umjetnik. Genij na svome području.
Skidam kapu i klanjam se do poda. T
