Piše: Vjekoslav Krsnik
Svojevrsni je paradoks da su dva najvažnija govornika u Kninu u povodu
obilježavanja velićanstvene pobjede u Vojnoredarstvenoj operaciji “Oluja” i ove godine bili, a bit će nažalost i u nekoliko idućih godina, dva praktično vojna dezertera, predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Kad je u političkim teškim uvjetima i okolnostima trebalo staviti na kocku vlastiti život kao što je to učinilo na tisuće njihovih vršnjaka prvi se zaposlio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a drugi je pod okriljem majke “vojne lekarke” proglašen nesposobnim, da bi potom u Parizu stvarao “kroasan bojnu”. Ta njegova ekipa danas u Hrvatskoj bezobzirno provodi francusku politiku favoriziranja poražene Srbije. To je zoran primjer, htjeli mi to ili ne, nacionalnog mazohizma u hrvatskome narodu što se godinama usađivao pod raznim stranim gazdama. To je nažalost sociopsihološka karakterstika hrvatske nacije čiji proces stvaranja još traje.
Opetovana laž
Dan prije svečane obljetnice u Kninu po već ustaljenoj praksi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i čelnik Republike Srpske Milorad Dodik nastupili su u Mrkonjić Gradu i opetovano ponovili laž da je Vojnoredarstvena operacija “Oluja” bila zločin koji Srbi ne smiju zaboraviti da se nešto slično više nikad ne ponovi.. Ovom prilikom uputno je podsjetiti na izjavu srbijanskog akademika svojevrsnog “oca nacije” Dobrice Ćosića o laži kao srpskom nacionalnom interesu: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno- Laž je srpski državni interes.“ Kad patrijarh Porfirije kaže da je “Oluja” bila progon bez presedana u 20. stoljeću”. on ponavlja staru velikosrpsku laž, jer “Oluja” nije bila etničko čišćenje, budući da su Srbi sami organizirano pobjegli, što je između ostalog potvrdio svjedočeći u Haaškom tribunalu bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith izjavivši da Hrvatska vojska nije izvršila etničko čišćenje jer su to učinili prije “Oluje” sami Srbi koje je na istom suđenju sam Slobodan Milošević nazvao “zečevima”.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovio je svoje stare optužbe na račun Hrvatske, poručivši kako se nada “da ne će morati koristiti vojsku u obrambene svrha” jer zna da postoje neki koji čekaju “drugo poluvrijeme”. I to je jedna od njegovih laži jer se Srbija naoružava modernim ofenzivnim a ne defenzivnim oružjem, što upućuje na to da “drugo poluvrijeme” što znači mijenjanje granica u sklopu projekta “srpski svet” upravo priželjkuje sama Srbija pod Vučićevim vodstvom. Optužio je Hrvatsku da mu nije dozvoljen posjet Jasenovcu da bi se poklonio navodno jednoj rodbinski povezanoj žrtvi, iako takva i u postojećem lažnom popisu žrtava tog logora ne postoji. Optužio je Hrvatsku “da laže svakog dana i obmanjuje svijet”, iako te laži onako kako ih je opisao Dobrica Ćosić upravo širi sama Srbija, Konačno čelnik Republike srpske Milorad Dodik kojega su nekoliko puta ugostili Ivo Josipović, Zoran Milanović i Andrej Plenković čak je uputio kritiku Hrvatskoj izjavivši “Sram bilo Hrvate” uz tvrdnju da je današnja Hrvatska imala za cilj “dovršiti posao ustaške NDH”. prije svega još uvijek ustrajavajući na monstruoznoj lažnoj konstrukciji da je u Jasenovcu stradalo 700.000 žrtava, najviše Srba. Velikosrpsku laž demantirali su podatci iz popisa stanovništva 1931. i 1948. godine, dakle prije i poslije Drugog svjetskog rata. Po tom popisu 1948. godine Srba je bilo oko milijun više, a Hrvata oko milijun manje.
Pobjeda u ratu
Sve te opake laži koje su izrekli u Mrkonjić Gradu dva vodeća srpska političara u Srbiji i Republici srpskoj dva vodeća hrvatska političara predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković jednostavno su prešutjeli. Uostalom to nije nimalo čudno jer iz godine u godinu u Kninu se ponavljaju iste fraze i zanemaruje se nekoliko golih činjenica. Prije svega i Zoran Milanović i Andrej Plenković uporno izbjegavaju da za četverogodišnji rat optuže Srbiju i njezinu velikosrpsku politiku. Hrvatska se tu nema što sramiti jer to nije bio Domovinski rat kako su ga nazvali dva jugohrvatska novinara Marko Grčić i Denis Kuljiš, nego je to bio kako je ustvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu međudržavni sukob, dakle Srpsko-hrvatski rat u kojemu je Hrvatska pobijedila. Ta je definicija usvojena nakon tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, ali je u istom predmetu Srbija u skladu sa Ćosićevom uporabom laži tužila Hrvatsku za ganocid, ali je Međunarodni sud pravde odbacio obje tužbe. Za Hrvatsku je važno da je taj sud tzv. Domovinski rat ocijenio kao međudržavni sukob i tu činjenicu bi svi hrvatski političari, pa tako i dva dezertera posebno u Kninu trebali stalno naglašavati s pozicije pobjednika u tom ratu, posebice zbog toga što se Srbija naoružava modernim ofenzivnim oružjem i što prijeti projektom “srpskog sveta”. U tom smislu u pitanju problema nestalih jadno je i bijedno da se Andrej Plenković hvali kako je u posljednjih deset godina identificirani 343 nestala branitelja i civila a da se još traži čak 1.725 nestalih, a da pri tome ne ukaže na krivnju Srbije što se ta potraga odugovlači tridesetak godina nakon završetka rata. U Kninu je jedino Zoran Milanović izričito spomenuo Srbiju spominjući njezino naoružavanje, ali je doveo u pitanje potrebu da zbog toga Hrvatska treba povećati ulaganje u obranu.
Ne prvi put i predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković iako su u višegodišnjem međusobno kontroliranom sukobu dokazuju svojim postupcima pred javnošću da vode politiku koja ne odgovara hrvatskome društvu i državi. Iako je Srbija poražena u ratu kojega je Hrvatskoj sama nametnula, njezino političko vodstvo iz dana u dan i dalje harangira protiv Hrvatske, a u tome joj na svojevrstan način ne suprotstavljajući se odlučno i odriješito kao u ovom slučaju u Kninu sekundiraju dva vodeća hrvatska dužnosnika. Ni jedan ni dugi nisu u stanju reći Srbiji, ali i njezinom četničkom agentu u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu “popu pop, a bobu bob”. Izbjegavanjem rješavanja pravih problema tekuća hrvatska politika prema Beogradu samo izbjegava neophodni raskid s mazohističkim trendom usađenim u nacionalnom identitetu. T
