Piše: Vjekoslav Krsnik
S približavanjem 22. lipnja koji se slavi kao Dan antifašističke borbe antifašističke udruge u Hrvatskoj priredile su već dvije manifestacije koje su izazvale posebnu pozornost javnosti. To je bila priredba partizanskih pjesama održana u koncertnoj dvorani “Lisinski” te izložba koju je u Europskom parlamentu u Strasbourgu priredio SDP-ov europarlamentarac Igor Vešligaj. Tu izložbu kritizirao je desničarski europarlamentarac Stjepo Bartulica (Domino) koji je prošle godine u istom parlamentu organizirao izložbu o zločinima jugoslavenskog komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Na sam Dan antifašističke borbe 22. lipnja priprema se kao i svake godine obilježavanje tog datuma u šumi Brezovica kod Siska, gdje je navodno osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, što je ustanovljeno tek nakon uspostave Republike Hrvatske, jer je za vrijeme komunističke Jugoslavije kao početak otpora fašizmu u Hrvatskoj bio slavljen 27. srpnja koji je u stvari bio četnički ustanak. Već sama ta činjenica da je obilježavanje borbe protiv fašizma u Hrvatskoj imalo dva različita datuma predstavlja povod za preispitivanje samog antifašizma u Hrvatskoj s obzirom na činjenicu da je jedan od vodećih povjesničara za vrijeme komunističke Jugoslavije dr. Dušan Bilandžić javno izjavio da sve povijesne knjige o Jugoslaviji i sličnu literaturu treba spaliti i povijest pisati ispočetka. Budući da se to još uvijek nije dogodilo jer na javnoj scenu vodeću ulogu u tumačenju komunističke Jugoslavije imaju jugo-povjesničari kao što su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i slični, valja pokušati iz drugih izvora raskrinkati taj suvremeni lažni antifašizam koji je u stvari novi fašizam.
Sloboda i jednakost
Ako je točno da je to izjava Winstona Churchilla nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu da će tadašnji antifašisti postati fašisti, onda to nigdje u današnjoj Europi nije tako jasno izraženo kao u novostvorenoj Hrvatskoj. Po jednoj definiciji “antifašizam je široki politički i društveni pokret koji se od sredine 1930-ih razvio kao odgovor na uspon fašizma i nacizma. Temelji se na borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”. Kasnije se u taj široki demokratski pokret s ciljem da ga iskoristi za svoju politiku negiranja demokracije uključila pod vodstvom staljinističkog Sovjetskog saveza i Kominterna To je uključilo i tadašnju Komunističku partiju Jugoslavije, čiji nasljednici, iako poraženi u Domovinskom ratu još uvijek postoje i s načelnih fašističkih pozicija u Hrvatskoj ugrožavaju demokraciju i njezin poredak.
Originalni antifašizam, dakle onaj koji je nastao 30-tih godina prošloga stoljeća kao odgovor na uspon fašizma i nacizma temeljio se na “borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”. Temeljno načelo ljudskih prava i slobode u demokraciji za koju se zalaže antifašizam su sloboda govora i mišljenja dakle zabrana cenzure. U navodno demokratskoj Hrvatskoj ne postoji dosljedna sloboda govora i mišljenja i provodi se cenzura čak i prema takvim institucijama kao što je Europski parlament. Uzmimo samo dva premijera. Hrvatski sabor bio je dužan raspravljati o dvjema rezolucijama koje je Europski parlament usvojio o totalitarnim režimima, dakle i o komunizmu koji je vladao Hrvatskom 45 godina. To su Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine kad Hrvatska još nije bila članica Europske unije, ali je bila potvrđeni kandidat za članstvo, te Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kojom se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim.
Tiranija i nasilje
U prvoj rezoluciji između ostalog izražava se poštovanje za sve žrtve “totalitarnih i nedemokratskih režima” i svima onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Rezolucija podvlači važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer ne može biti pomirbe bez sjećanja na prošlost. Također se izražava žaljenje što nakon pada totalitarnog komunističkog režima još uvijek nije dozvoljen u nekim državama pristup arhivima, prije svega o djelovanju tajnih službi. Rezolucija snažno i nedvosmisleno osuđuje “zločine protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava pod totalitarnim komunističkim režimima”, izražavajući žrtvama tih zločina razumijevanje i sućut za njihove patnje. Rezolucijom se ustanovljava 23. kolovoza kao “Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima” i konačno u rezoluciji se smatra da konačni cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim režimima je pomirba koja ne može biti ostvarena bez priznanja odgovornosti traženja oprosta i poticanja moralne obnove. Sve što se traži u ovoj rezoluciji u Hrvatskoj je ignorirano,osobito od SDP-a ali i od HDZ-a jer za sve zločine koje je pretrpio hrvatski narod nikad nije priznata odgovornost SDP-a kao sljednika Saveza komunista Jugoslavije a kamoli da je tražen oprost da bi se potakla moralna obnova. Umjesto traženja oprosta što su naravno trebali tražiti SDP-ovci, u Hrvatskome saboru imali smo izjavu njihovog istaknutog člana Nenada Stazića da partizani 1945. u Zagrebu nisu dobro obavili posao u likvidacijama civila. Ta znakovita izjava prošla je bez reakcije SDP-a kao nasljednika Saveza komunista Hrvatske.
Druga je rezolucija usvojena u Europskom parlamentu 2019. godine pod naslovom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom se osudilo i izjednačilo nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti. Ona poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.
SDP, odnosno Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj a niti neki njihovi vodeći političar nikad se nisu pozvali na tu rezoluciju, ali to nije učinila ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Andrejom Plenkovićem. I jedna i druga nastavljaju politiku negiranja zločina koje je počinio nad hrvatskim narodom komunistički režim na čelu s diktatorom lažnim Zagorcem Josipom Brozom Titom. Onda se ne treba čuditi da razne tzv. “antifašitičke udruge” na čelu s bivšim predsjednicima Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, predsjednikom tzv. Saveza antifašističkih boraca (SABA) Franjom Habulinom i cijelom bulumentom negatora zločina jugoslavenskog komunizma već godinama teroriziraju veliki dio hrvatske javnosti veličanjem komunizma i totalitarne Jugoslavije. Svi oni s ne malim brojem saborskih zastupnika, na čelu s Dalijom Orešković i Ankom Mrak Taritaš, te zastupnicima na čelu s četnikom Miloradom Pupovcem uz svesrdnu potporu tzv “istoričara” Hrvoja Klasića Tvrtka Jakovine i uz logističku pratnju vodećih tiskovnih i elektronskih medija predstavljaju udarnu snagu novog fašizma kako ga je opisao pobjednički britanski premijer nad tadašnjimeg fašizmom Winston Churchill. Ono za što se 30-tih godina prošloga stoljeća zalagao široki istinski antifašistički pokret, a to su borba za ljudska prava, demokracija, sloboda i jednakost, a protiv rasne, nacionalne i političke netrpeljivost, to jednostavno u programu svih tih novih novopečenih “antifašista” u Hrvatskoj ne postoji, pa su svojim zabranama svake vrste, odnosno protiv poštovanja ljudskih prava i demokracije jednostavno novi fašisti.
Ti novi hrvatski fašisti odgovorni su što u glavnom gradu države ne postoji uopće bilo kakav spomen na žrtve komunističkog terora, a trebalo je čak 20-tak godina da se s najljepšeg gradskog trga ukloni ime diktatora Josipa Broza Tita koje bi neki novi hrvatski fašisti željeli vratiti. Dok se između ostalog u spomenutoj rezoluciji izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti, te se naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja, u programima tih navodnih hrvatskih antifašista o tome nema ni riječi, jer oni nisu antifašisti nego novi hrvatski fašisti. To je nažalost prava hrvatska politička stvarnost tridesetak godina nakon što se hrvatski narod izborio protiv jugo-komunističkog totalitarnog režima. T
