PREDSTAVLJANJE „BISERNE DAGNJE“ U KULTURNOM KLUBU I NA TRIBINI KOD LOJZEKA MAJERA
26. travnja, 2026.
Promocija kod Jasne, legendarne voditeljice te najpoznatije zagrebačke knjižnice, od nedavno je u mirovini, bila je prva prezentacija tek objavljene knjige, ali prvi put sam ulomke iz toga romana čitao upravo kod gospođe Ljiljane pred njezinim umjetničkim kružookom Lojzekovcima. Pročitao sam ulomak u kojem sam opisivao jedan svoj dolazak na „Jutro poezije“, a u zadnjem ulomku „Rukopis“ naknadno nisam propustio napisati kako je to moje gostovanje u „Kadilaku“, bivšem Đuri, bilo prvo javno čitanje pod konačnim naslovom „Biserna dagnja“. O tome sam u posljednjem poglavlju „Rukopis“, gdje završavam poseban tematski rukavac u romanu o ovome mome neromantičnom romanu
Napisao: Dražen Stjepandić
Idućeg petka, 1. svibnja, svoje književno stvaralaštvo predstavit ću na redovitoj književnoj tribini Udruge umjetnika Vjekoslav Majer, Domogojeva ulica 12, u Zagrebu s početkom od 19 sati. Voditeljica je gospođa Ljiljana Šiljak.
Uz mene kao glavnog gosta koji ću poseban naglasak na svome nastupu posvetiti mojoj najnovijoj knjizi, romanu „Biserna dagnja“ (Portal Tjedno, Zagreb, 2025.) na toj redovitoj tjednoj tribini Umjetničke udruge Alojza Majera predstavit će se i nazočni pjesnikinje, pjesnici, kantautori, glumci, aforističari, humoristi, te ostali ljubitelji pisane riječi.
Prvo javno predstavljanje „Biserne dagnje“ bilo je 25. siječnja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 3. „Na večeri za pamćenje“, kako sam to napisao predstavljači su bili prof. dr. Stjepan Blažanović, fotograf svjetskog glasa, kipar i slikar Sthepen Lupino i naravno moja spisateljska malenkost. Svojim dolaskom na moju prvu promociju „Biserne dagnje“ jako su me obradovali: Dimitrije Popović, Zoran Škugor, Jurica Pađen, Slavko Juraga, Ivan Sladonja, Igor Koruga, Raza Bukvić… te brojni rođaci, prijatelji i susjedi.
Prvo javno čitanje pred Lojzekovcima
Promocija kod Jasne, legendarne voditeljice te najpoznatije zagrebačke knjižnice, od nedavno je u mirovini, bila je prva prezentacija tek objavljene knjige, ali prvi put sam ulomke iz toga romana čitao upravo kod gospođe Ljiljane pred njezinim umjetničkim kružookom Lojzekovcima. Pročitao sam ulomak u kojem sam opisivao jedan svoj dolazak na „Jutro poezije“, a u zadnjem ulomku „Rukopis“ naknadno nisam propustio napisati kako je to moje gostovanje u „Kadilaku“, bivšem Đuri, bilo prvo javno čitanje pod konačnim naslovom „Biserna dagnja“. O tome sam u posljednjem poglavlju „Rukopis“, gdje završavam poseban tematski rukavac u romanu o ovome mome neromantičnom romanu napisao:
„Profesor Aralica ponekad ima dvadesetak naslova. Naslov „Biserna dagnja“ mi se na kraju učinio najbliži ukupnom romanu. Žeo mi je naslova „Temperatura leptirovih krila“, posebice jer se sviđao mojoj pokojnoj majci. „Kako se ono zove?“, pitala bi me dok sam joj pričao što pišem. U svome regalu je na okupu imala sve moje knjige. I nevoljko sam odustao od toga naslova jer je previše leptira u raznim ne samo knjiškim naslovima. Djeluje mi trendovski, želio bih biti drugačiji. Odustah i od „I u Bruxellesu prodaju djecu“ premda je marketinški najzanimljiviji, najžešći, a za ovakve nepoznate pisce i male nakladnike poput mene. „I u Bruxellesu prodaju djecu“ nije sveobuhvatan naslov, tiče se samo nekih poglavlja, „Biserna dagnja“ više odgovara cjelini i zvučala mi je poetičnije. Više se podudara i s mojim životom, biserom iz jeftine školjke. Hvala ti književnosti, skidam kapu i klanjam se do stopala, zahvaljujući tebi i moja skromna životna postignuća i prilike, bez objektivno značajnog uspjeha na bilo kojemu planu, mogu postati i bestseler. Jedino još ne znam na koji način to postići, preciznije kako pobjeći trenutnom propadanju u očekivano ignoriranje i nebitnost?
I onda dok sam pisao ovo poglavlje nazva me Zoran Škugor pitajući koliko sam objavio knjiga? Zadovoljan brojem pozvao me u emisiju „Kulturni klub“ na OTV-u i najavih izlazak „Biserne dagnje“. Isto tako tih dana su me sami pozvali na jednu književnu tribinu u nekadašnjem Đuri. Uz priču o Saši Meršenjaku i dvije mladenačke pjesme pročitao sam ulomak iz romana o „Jutru poezije“ i tom prigodom najavih i skori dolazak „Biserne dagnje“. Nema više uzmicanja, ne treba to sada kvariti, ako se to tako samo od sebe pojavilo i najavilo. Sudbina je knjizi odškrinula vrata, ali trebat će tu još neki ovan da ih razvali.“
Zanimljivo ponovno uoči nastupa na tribini Umjetničke udruge Vjekoslav Majer, nazvane po Lojzeku jednome od najzagrebačkijih zagrebačkih književnika ponovno ću imati i gostovanje u emisiji Kulturni klub, koja se četvrtkom emitira na u sklopu kolažnog programa „Svakodnevnica“. Gostovanje mi je ponovno osigurao jedan od brojnih poznatih ljudi spomenutih u „Bisernoj dagnji“ svima dobro poznati estradni menadžer Zoran Škugor.
Emisija je snimljena tjedan dana ranije, a skupa samnom tv auditoriju se predstavio i katolički svećenik don Dinko Rodić. Pričao je o svojoj zbirci pjesama „Planina suza Bogova“. Gospodin velečasni se inače potpisuje pod pseudonimom Don Dante kako se zove njegov pas. Nakladnik je (Rimokatolička župa svetog Leopolda Mandića Ljubljanica-Voltino, Zagreb 2026.) Ulica Dragutina Golika 42 u Zagrebu. „Zaboravite sve što ste mislili kako zvuči jedan svećenik. Odbacite celofan, jeftine religiozne fraze i plastične osmijehe. Ovo nije knjiga za oltare optočene zlatom. Ovo je knjiga za rovove. Dante piše s visina. On piše s asfalta „Crvene Trešnjevke“ iz kripte koja je bila radnička radionica…“
Vrlo zanimljiva knjiga pjesama. „Postoji trenuci u životu koji te obilježe kao užareni žig. Nemaš pojma što znače sve dok se događaju, svaka misao ti je još nevina i sirova, ali tvoja duša potpisuje ugovor koji ćeš shvatiti tek desetljećima kasnije.“ Još su neki od brojnih mudrih misli u stihovima iz ove više filozofske negoli semantičke zbirke stihova.
Premda potpuno drugačijih ljudskih sudbina i spisateljskih stremljenja s velečasnim Dinkom Rodićem sam se u programu ugodno nadopunjavao.
„Bog je jako duhovit kad je spojio nas dvojicu“, parafrazirao sam neke već ranije izrečene i zapamćene riječi ljudi mudrijih od mene.
Od “Biserne dagnje” do “Simfonije duše”
Po izlasku „Biserne dagnje“ moj drugi nastup bio je kod Senke Rupić u Sesvetama. Znamo se još dok je bila vrlo tražena manekenka, a sada eto posvetila se poeziji i glumi. Bila je to još jedna večer za pamćenje.
„Svaka srijeda u Jazz caffeu Forum rezervirana je za ljubitelje pisane riječi. Tribina “Na krilima poezije” odavno je prerasla okvire običnog druženja, postavši važno sjecište renomiranih umjetnika i onih koji svoje stihove još uvijek čuvaju u ladicama.“, objavljeno je na portalu Sesvete danas.
Od “Biserne dagnje” do “Simfonije duše”
„Niz uspješnih večeri započeo je još krajem ožujka gostovanjem poznatog novinara i književnika Dražena Stjepandića. Nakon promocije u knjižnici “Bogdan Ogrizović”, Stjepandić je u Forumu predstavio svoj roman “Biserna dagnja”, uz upečatljivu recenziju i predgovor koji je osobno iznio ugledni prof. dr. Stjepan Blažanović.
Svaka srijeda u Jazz caffeu Forum rezervirana je za ljubitelje pisane riječi. Tribina “Na krilima poezije” odavno je prerasla okvire običnog druženja, postavši važno sjecište renomiranih umjetnika i onih koji svoje stihove još uvijek čuvaju u ladicama.
Niz uspješnih večeri započeo je još krajem ožujka gostovanjem poznatog novinara i književnika Dražena Stjepandića. Nakon promocije u knjižnici “Bogdan Ogrizović”, Stjepandić je u Forumu predstavio svoj roman “Biserna dagnja”, uz upečatljivu recenziju i predgovor koji je osobno iznio ugledni prof. dr. Stjepan Blažanović.“, još je napisao kolega s portala Sesvete danas. Toplo se zahvaljujem na lijepim riječima, jednako kao i Senki i njenom društvu na toplom prijemu onoga što sam im pročitao.
Poslije Zagreba, a i Sesvete su odavno službeno dio glavnog hrvatskog grada spremam se za nastupe u Zadru i Neumu. Predstavio sam ga u Beogradu kod Milomira Marića u njegovoj emisiji „Iz dana u dan.“
Službeno je uvršten među 57 romana za nagradu T-portala, nikada ih nije bilo u jednoj godini prijavljeno više, a abecednim redom poredani autori moja „Biserna dagnja“ se našla na trinaestom mjestu.
Prijavio sam se i za Nagradu Benjamin Tolić, ne znam pod kojim rednim brojem me pišu na listi kandidata za tu uglednu ne samo književnu nego i publicističku nagradu, ali zamislite toga ponedjeljka kad sam odnio knjige zatražene za prijavu. U grad sam išao samo zbog prijave za nagradu i poslije svega tri rakije, onako za sreću, prvo sam na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj zaspao, na što su građani prvi puta toga jutra zvali hitnu i policiju, a nakon toga sam u javnom zahodu na okretištu tramvaja u Dubravi pao u nesvijest. Od pada bolove u leđima još osjećam. Sreća da nisam zamandalio WC, pa su me djelatnici hitne uspjeli pokupiti, a kad su ih zvali meni nepoznati ljudi, kojima se ovim putem zahvaljujem, okupili su se oko toaleta mislili su i govorili su da sam mrtav. Znam što su svi pomislili kad se utvrdilo da još dajem znake života, ali vjerujte izmjerili su mi samo 1,1 posto promila alkohola u krvi. Stvarno sam popio svega tri loze, trećom me samoincijativno častila gazdarica lokala. Onako za sreću kad joj rekoh zašto sam došao u grad.
Ostale detalje iz hitne u Dubravi ću opisati neki drugi put, ali siguran sam da će oko „Biserne dagnje“ biti još bisera. I crnih i bijelih.
Uz nastupe u Zadru i Neumu, planiram predstavljanje na ovogodišnjem Interliberu, dobio ili nedobio nagradu nazvanu po velikom domoljubu Benjaminu Tolić i Frankfurtskom sajmu knjiga…
Prije toga veselim se našemu susretu predstojećeg 1.svibnja i dan prije toga u Kulturnom klubu.
Pogledajte na youtubeu:
T
