Piše: Igor Koruga
Na subotnjem, drugom koncertu iz 72. sezone Zagrebačkih solista 2025/2026, koji se održao 29. studenog od 19 sati u Malom Lisinskom, od aktivnog se nastupanja s ansamblom svečano oprostio violinist Mislav Pavlin (Zagreb, 1968). Stalnim članom postao je 1997. godine, nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, 1991. godine, u klasi prof. Kristijana Petrovića, trogodišnjeg (1989-1992) djelovanja u gudačkom kvartetu Sebastian i petogodišnjeg (1992-1997) u sklopu Zagrebačke filharmonije. Svoje dvadeset sedmogodišnje iskustvo započeo je u Opatiji, na prvom koncertu sa Zagrebačkim solistima, a završio na nedavnom nastupu u Budimpešti (2014), odnosno ove subote u Zagrebu. Iznimno aktivan i zaslužan za snažnu ekspanziju Zagrebačkih solista, podjednako u umjetničkom i organizacijskom smislu, Pavlin se posebno istaknuo u najtežem razdoblju, nakon Domovinskog rata kada je bilo skoro nemoguće očuvati kontinuitet i ugled ansambla. Stoga se, nakon svega, odlučio povući iz stalnog članstva, predati čast mlađima i ostati suradnik, u vidu povremenog nastupanja, ili stručnog savjetovanja.
Povrh divertimenta – kvartet
Međutim, još je ipak u subotu odlučio opravdati status redovnog člana našeg najboljeg komornog sastava, izvevši u grupi drugih violina Divertimento u D-duru, KV 136/125a, jedno od tri djela koje je mladi Mozart napisao početkom 1772. godine za komorni orkestar, ili ansambl gudača, ili pak drvenih puhača. Naime, u to je vrijeme šesnaestogodišnji Mozart živio s roditeljima u Salzburgu, napisao niz sličnih ¨zabavnih¨ djela, daleko bolje od bitno starijih i iskusnijih skladatelja, bio odlikovan papinskim Redom Zlatne ostruge (1770) i s najvišim počastima primljen u najuglednije milanske glazbene krugove (1771). Svega toga svjesni, Solisti su trostavačnu skladbu iznijeli odgovorno, živahno i dovoljno razlučivo, kako bi i najzahtjevnija publika mogla, povrh ¨prosječno¨ strukturiranog divertimenta, čuti maestralno proširenu formu čvrstog i elegantnog gudačkog kvarteta. Sažetiju strukturu svojevremeno je duboko proučavao i Charlie Harmon, aranžer i glazbeni urednik prvih rukopisa Leonarda Bernsteina (1918-1990), kada je napisao zanimljivu obradu Terzetta u C-duru, op. 74, B. 148, Antonína Dvořáka (1841-1904), za gudački ansambl, koju su također vrsno protumačili Zagrebački solisti. Prva tri stavka bile su, u A-B-A formi, pjesme s kontrastnim epizodama suptilne lirike i uznemirujuće glazbe. Largetto je bio kromatski, Scherzo kao furiant (boemski ples s karakterističnim, križnim ritmovima) u a-molu, dok je trio je bio u A-duru, a finale izneseno kao složen niz varijacija u c-molu, prije frenetičnog završetka u C-duru. I to nije bilo sve, jer je publici na dar bila odsvirana još jedna skladna obrada koncertnog majstora Sretena Krstića, odnosna na Sonatu za čembalo u b-molu, K. 227, Domenica Scarlattija (1685-1757).
Besprijekorni Vasco Dantas
Usto, u prvome dijelu koncerta briljirao je i mladi portugalski pijanist Vasco Dantas (1992), nagrađen preko pedeset puta na međunarodnim natjecanjima i iznimno hvaljen i cijenjen tijekom studija klavira i dirigiranja na Kraljevskom glazbenom koledžu u Londonu i Sveučilištu u Münsteru. On je, dakle, uz obrađenu gudačku pratnju (Vinzenza Lachnera) publici virtuozno predočio vlastitu viziju Beethovenovog Koncerta za klavir i orkestar u G-duru, op. 58, br. 4, s pristupom koji je obuhvatio obje skladateljeve strane: neukroćenu i poetsku, ili nasilnu i nježnu. Nasuprot elastičnom fraziranju, Dantas je održavao zadani puls, na način na koji to rade najbolji pijanisti današnjice. Od uvodne (solo) meditativne teme do donekle grandioznog, ali i humornog finala te karakterističnog dodatka – obrade fado uspješnice, Gaivota, Amálije Rodrigues, Dantas se dokazao kao svjetski pijanist pred kojim stoji besprijekorna i samo donekle predvidljiva budućnost.
Nije dovoljno mario
Perfektnog pijanizma bilo je i u nedjelju, 30. studenog od 20 sati u predvorju Velike čitaonice Hrvatskog državnog arhiva, gdje je u okviru 10. jubilarne sezone pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića 2025, na predzadnjem ovogodišnjem koncertu nastupio sjevernoirski pijanist Barry Douglas (1960), pobjednik Međunarodnog pijanističkog natjecanja P. I. Čajkovski, 1986. godine. Njegov širok program sačinjavala su prva dva od Četiri Impromptusa, op. posth. 142, D. 935, u f-molu i As-duru, Franza Schuberta (1797-1828), šest od Deset komada iz baleta Romeo i Julija, op. 75, br. 3, 4, 5, 6, 7 i 8, Sergeja Prokofjeva (1891-1953) te Sonata u h-molu, S. 178, Franza Liszta (1811-1886). I da, Douglasov je tehnički raspon u svim tim začudnim tumačenjima bio ekstreman, s vulkanskim fortissimima i općenito intenzivnim, pomalo teatralnim, ali i duboko osobnim izričajem. Njegova sposobnost održavanja kontrole bila je natprosječna, čak i u ekstremnim dijelovima Lisztove sonate, interpretacija Impromptusa predvidljiva i bez isprike subjektivna, a borio se i osvojio sve amplitude Prokofjevljevog baleta, no nije dovoljno mario za karakterističan Stančićev instrument. To mu nažalost nije išlo u korist, već je, dapače, pridonijelo smanjenoj dinamici i, krajnje gledano, blagom dojmu monotonije. T
