GLAVNE TEME INTERVJU

MANJINE U HRVATSKOJ UŽIVAJU NADPRAVA

13. studenoga, 2025.

Teško je ovih dana jer tamo su se događale nezamislive stvari, Vukovar su napadali zvjerski bez milosti prema civilima, starijima, djeci. Granatiranja su bila neprestana. Na bolnicu koja je bila obilježena znakom Crvenog križa dnevno je padalo 700 projektila među njima i dvije bombe od 250 kilograma. Bolnica im je doslovno bila meta. Stalno su mi pred očima slike naših teško ranjenih dečki, krvi, ubijenih beba… umiranja.

U Negoslavcima je jedan četnik zaustavio autobus i počeo vrijeđati ranjenike. Počela sam se svađati s njim i u jednom trenutku zakoračio je prema meni i podigao ruku da me zgrabi, no ruka je ostala u zraku. Bila je to doista Božja zaštita, pogledao je u svoju ruku, izašao je iz autobusa i nastavili smo dalje prema Sremskoj Mitrovici

Razgovarao: Mladen Pavković

Ove godine, kako je najavljeno, tradicionalnu Kolonu sjećanja u Vukovaru, 18. studenoga, predvodit će članovi obitelji poginulih, nestalih, ubijenih, nasilno odvedenih i umrlih hrvatskih branitelja, na čelu s braniteljicama Vukovara 1991.

One su dale veliki obol, čak i na prvim crtama obrane. Međutim, kad su muški članovi obitelji odlazi na ratišta, žene su bile primorane preuzeti ulogu glave obitelji – skrbiti o djeci i eventualno bolesnim članovima, koji su ostali kod kuće.

No, dosad se nije poklanjala istinska skrb o ženama, poglavito braniteljicama, pa je ovo prigoda da se im i na ovaj način kaže-hvala.

Jedna od braniteljica Vukovara bila je i Zorica Gregurić, inače i predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara. Često je susrećemo na raznim tribinama i akcijama vezanim uz hrvatski obrambeni Domovinski rat.

Kad smo je pitali: zbog čega se još i danas tako malo zna o ženama koje su također zaslužne za stvaranje hrvatske države, uz ostalo je rekla:

• Unatoč tome što je preko 20.000 žena sudjelovalo u Domovinskom ratu, njihova je uloga i dalje nedovoljno poznata i priznata u široj javnosti. Dok se imena muških branitelja često spominju u medijima, udžbenicima i službenim obljetnicama, žene su ostale u sjeni, premda su mnoge od njih nosile odoru i oružje, liječile ranjenike, ratovale rame uz rame s dečkima i riskirale život na bojištu.

Što je razlog tome?

• Razloga za takvu nevidljivost ima više. Prije svega, rat se tradicionalno promatra kao „muško područje“ te su se povijesni zapisi i javni narativi oblikovali iz muške perspektive. U prvim godinama nakon rata nije se sustavno bilježio broj i doprinos žena te je njihov trag u službenim dokumentima često slab ili potpuno izostao. Uz to, mnoge braniteljice nakon rata nisu tražile priznanje ni javnost — skromno su se vratile svojim obiteljima i svakodnevnim životima, smatrajući da su samo ispunile dužnost prema domovini. Velik problem predstavlja i nedovoljna zastupljenost ženskih iskustava u obrazovanju, medijima i veteranskim udrugama. Tek u novije vrijeme, zahvaljujući pojedinačnim inicijativama, počinju izlaziti svjedočanstva, knjige i dokumentarni filmovi koji otkrivaju koliko su žene bile važne u obrani zemlje — kao borci, liječnice, logističarke, novinarke i humanitarke. Zbog svega toga, priča o ženama u Domovinskom ratu još uvijek se ispisuje. Naša snaga, hrabrost i predanost zaslužuju jednako mjesto u kolektivnom sjećanju kao i priče naših muških suboraca. Tek kad se prizna i razumije naša uloga, povijest Domovinskog rata bit će potpuna.

Tijelo pamti Vukovar

Vi ste među prvima iz Zagreba krenula za Vukovar, u ljeto 1991. Kako, zbog čega?

• Već nakon prvih demokratskih izbora, kada je hrvatski narod rekao odlučno ne jugokomunizmu i srpskoj hegemoniji, bilo je jasno da će trebati braniti teritorijalni integritet. Mudrim odlukama tadašnjeg hrvatskog vodstva, ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang ustrojava Glavni sanitetski stožer Republike Hrvatske, već potkraj 1990. u sklopu kojeg kasnije nastaju ratne bolnice i MKAE. Odmah sam se prijavila u Mobilne kirurško-anesteziološke ekipe koje su činili liječnik kirurg, anesteziolog te instrumentarka i ja kao anesteziološki tehničar. Odrasla sam i odgojena u hrvatskom i katoličkom duhu i bilo je sasvim normalno, dapače očekivalo se da pridonesem svojim znanjima i vještinama obrani Domovine. Nakon četničkog masakra naših policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991., u srpnju, smo poslani zamijeniti naš tim iz Klaićeve bolnice. Bila sam tada prvi put u Vukovaru, tom prekrasnom baroknom gradiću. Drugi put otišli smo u Vukovar u rujnu i ostali do okupacije gdje smo i zarobljeni, a potom razmijenjeni.

No, kakva su Vaša sjećanja na mjesec studeni u Vukovaru?

• Doslovno bolna. Začuđujuće je kako tijelo pamti kada mozak i pokuša razmišljati o nečem drugom. Teško je ovih dana jer tamo su se događale nezamislive stvari, Vukovar su napadali zvjerski bez milosti prema civilima, starijima, djeci. Granatiranja su bila neprestana. Na bolnicu koja je bila obilježena znakom Crvenog križa dnevno je padalo 700 projektila među njima i dvije bombe od 250 kilograma. Bolnica im je doslovno bila meta. Stalno su mi pred očima slike naših teško ranjenih dečki, krvi, ubijenih beba… umiranja.

Pa, što se sve u to vrijeme događalo u vukovarskoj bolnici? Jeste li kao zdravstvena djelatnica spašavali „jedne i druge“, ili…?

• Vukovarska bolnica bila je utočište za sve. U bolnici smo gledali pacijente, ljude kojima treba pomoći, ne kojoj strani pripadaju. Koliko puta su nam samo psovali ustašku mater dok smo im pružali pomoć. Sjećam se i mladih vojnika tzv. JNA koje su njihovi jednostavno ostavili, a naši ih dovezli u bolnicu. Mi smo medicinski djelatnici koji su položili Hipokratovu zakletvu, svoj život stavili smo u službu humanosti i zdravlja pacijenta, dali smo časno obećanje da ćemo ljudski život poštovati od začetka i to smo i činili.

Vas su uhitili pripadnici zločinačke JNA. Kako je to izgledalo?

• Nakon što je ratni zločinac Rašeta izigrao dogovor za evakuaciju bolnice, 18. studenog, u bolnicu su ušli JNA i paravojne srpske postrojbe, a da budem preciznija četnici svakojake vrste i oznaka. Mi smo prije toga 48 sati bez pauze pripremali ranjenike za transport i bili smo jako umorni. Po bolnici je vršljao tko je kako htio s oružjem i tražili su svoje žrtve. Medicinsko osoblje strpali su u jednu prostoriju – gipsaonu, odvojili su nas od ranjenika kako bi ih mogli izvesti. Kasnije smo doznali da su ih odvezli na Ovčaru i nakon mučenja ubili i zakopali. Tada je Šljivančanin, također ratni zločinac, donio popis za 10 teških ranjenika koji su izneseni na nosilima. Dio njih je nađen na Petrovačkoj doli, nedavno. Tada je počela evakuacija. Iznosili smo ranjenike na nosilima i smještali u vojna sanitetska vozila. Kako sam vidjela da je ostalo puno naših ranjenika odbila sam ući u zadnje vozilo konvoja i odlučila dijeliti njihovu sudbinu zajedno sa fra Smiljanom Berišićem, sestrom Idom i sestrom Jelom.

Jeste li vjerovala da ćete sve to preživjeti?

• Vjerujte svi smo bili iscrpljeni od posla, gladni i žedni, predali smo sve u Božje ruke. Željeli smo samo da se završi, kakogod. Naravno da je prirodno boriti se za opstanak. Dok su nas vozili u Sremsku Mitrovicu, u Negoslavcima je jedan četnik zaustavio autobus i počeo vrijeđati ranjenike. Počela sam se svađati s njim i u jednom trenutku zakoračio je prema meni i podigao ruku da me zgrabi, no ruka je ostala u zraku. Bila je to doista Božja zaštita, pogledao je u svoju ruku, izašao je iz autobusa i nastavili smo dalje prema Sremskoj Mitrovici.

Slave u dane tuge

A, kakav je, po Vama, Vukovar danas? Naime, mnogo se toga promijenilo…

• Puno toga nisam znala o Vukovaru. Ni na kraj pameti mi nije bilo da u Vukovaru i dan danas žive četnički koljači, ubojice i silovatelji. Neki su promijenili identitet ali narav nisu. U Vukovaru mnogi se trude otvarati rane koje su se počele zatvarati, osobito u studenom i to kontinuirano rade godinama. Sjetimo se samo Milanovićeve vlade i nasilnog postavljanja ćiriličnih ploča. Danas pak gledamo Pupovca, Stanimirovića, Jeckovu kako provociraju upravo u ove dane tuge – oni slave! Teško je to kada te vlastita država ne štiti, kada dozvoljava ismijavanja u dane pijeteta. Moramo to zakonski riješiti. Još je puno nestalih, znamo da su odvedeni u Negoslavce, mučeni i ubijeni … vjerojatno i zakopani na nekoj od njiva, ali oni šute, ne žele pomoći, ali provocirati sa slavljem u dane tuge – to hoće. Vukovar nije samo predivan barokni grad koji se obnavlja, izgrađuje i uređuje. Vukovar su ljudi, i to se mijenja – dolaze nova mlada lica na što smo ponosni, ali sve je manje prijatelja i to boli. Odlaze tiho moralni divovi, organizira im se pogreb i nakon toga padaju u zaborav. O herojskim djelima naših junaka Domovinskog rata sve manje se govori, a u školskim kurikulima gotovo i ne spominje. I to moramo mijenjati, jer malo je primjera u povijesti gdje je jedan mali narod uspio svladati silu ne samo oružjem i diplomacijom, nego i vjerom, molitvom i srcem punim ljubavi za Dom, Obitelj i Slobodu.

Vodite i jednu braniteljsku udrugu…

• Da, predsjednica sam Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, časnih ljudi koji su puni ideala napustili sigurnost doma i stavili se na raspolaganje Domovini, tamo gdje su bili najpotrebniji u tom trenutku, a to je Vukovar. Osamdeset posto našeg članstva prošlo je i srpske kazamate nakon zarobljavanja i nezamisliva mučenja i zlostavljanja. Ipak danas su dragocjeni članovi hrvatskog društva koji svojim znanjem i iskustvom pridonose očuvanju i promicanju istine o Domovinskom ratu. S ponosom ističem kako smo snimili dokumentarni film „Vukovarske stope zagrebačkih dragovoljaca“, koji je trajno zapisao svjedočanstvo ljudi koji su se borili kada su Hrvatskoj bili najpotrebniji, tamo gdje su najhrabriji branili opstojnost Hrvatske, u Vukovaru.

No, priča se da ima previše braniteljskih udruga, te da nema sloge među njima…

• U Hrvatskoj danas djeluje preko 55.000 udruga, a stalno se upire prst u braniteljske udruge. Floskule o neslozi prodaju oni koji pobiru nevjerojatne novce za besmislene programe. Sjetimo se nedavnog trčkaranja oko Zdenca života ispred HNK s neartikuliranim zvukovima koje smo platili 17.000 eura za 10 minuta, ili valjanja po pločniku za isti iznos novca. Branitelji za provedbu programa koji traju godinu danu dobiju mizerne novce, vrlo često sami financiraju akcije, jer radi se o dobrobiti društva i suboraca. Mediji nažalost ne prate naše projekte poput projekata progresivne ljevice o čijoj korisnosti za zajednicu bi itekako mogli raspravljati. No to nas ne sprječava u našem radu jer zadovoljstvo korisnika, angažman naših mladih volontera nešto je što trajno ostaje, ali i verificira kvalitetu sadržaja naših programa.

Medijski progon branitelja

A može se čuti i  da su branitelji privilegirani…

• Priča o braniteljskim privilegijama i povlasticama krenula je s dolaskom Račanove vlade. Prvi je bezobrazno u javnost s tim krenuo čini mi se Davorko Vidović, tada ministar rada i socijalne skrbi, kada je u jednoj tv emisiji izjavio kako branitelji imaju mirovine od 20 tisuća kuna. Na intervenciju voditeljice koja ga je ispravila i rekla kako to nije istina ostao je tvrdoglavo pri svojoj neistini. Tada kreće i kriminalni medijski progon i stigmatizacija branitelja u smislu javnog objavljivanja dijagnoza ili ako je počinitelj ne daj Bože branitelj, to je bila prva riječ u medijskim izvješćima. Dugo je trebalo dok su se mediji konačno počeli pridržavati zakona. Plasiranje očitih laži, uvreda i stigmatizacija branitelja tada su bile poželjne. Od milijun i dvjesto umirovljenika propitivale su se jedino 58 tisuća mirovina hrvatskih branitelja i to traje i dandanas. Branitelji čekaju na specijalističke pretrage toliko dugo da im nerijetko pozivi na snimanje CT ili MR dođu nakon smrti. Kad vam oduzmu pravo na rad a to su činili masovno od Račanove vlade, sjetimo se čistki iz policije i ministarstva obrane, kada je 20 tisuća mladih perspektivnih hrvatskih branitelja jednostavno počišćeno iz sustava, kada vam društvo otvoreno kaže da vas ne treba, kad umjesto zahvale i prilike dobijete stigmu i gubitak egzistencije i kada se sve to odvija daleko od svjetla reflektora … nije lako. Nemaju svi jednaku snagu i podršku … ne zaboravimo kako se do sada ubilo oko 5000 hrvatskih branitelja i braniteljica. No ipak privilegiju koju je naša generacija imala stvarajući nezavisnu državu Hrvatsku i braneći njenu slobodu i opstojnost hrvatskog naroda nikada neće moći prožvakati oni koji su kopali rukama i nogama, koji su oružjem, razaranjima, ubojstvima paleži i silovanjima pokušali zaustaviti stvaranje Hrvatske države. Taj ponos, tu čast i tu privilegiju nitko i nikada nam neće moći oduzeti!

Hrvatski, ali i srpski političari i politikanti već se duže vrijeme bave samo Thompsonom i pozdravom „ZDS“. Jesu li to naši najveći problemi?

• Apsolutno se nameće pitanje jesu li te teme najveći problemi s kojima se suočavamo danas u Hrvatskoj, s obzirom na to da su često u fokusu političke rasprave i medijske pažnje. Mnogi analitičari i građani smatraju da političari, baveći se isključivo ovakvim simboličkim pitanjima, skreću pažnju sa suštinskih, egzistencijalnih problema koji opterećuju naše društvo, kao što su:

​ekonomska pitanja, niska primanja, visoke cijene, siromaštvo, iseljavanje mladih i radno sposobnog stanovništva, zatim pravna država i korupcija u smislu nedostatka pravne sigurnosti, sporost pravosuđa, visoka razina korupcije i klijentelizma. Tu su i problemi vezani uz zdravstvo i obrazovanje,  nedostatak kvalitetnih reformi i ulaganja te nasilno nametanje rodne ideologije u obrazovnim ustanovama. Ne smijemo zaboraviti da Hrvatska i dalje ima dosta toga neriješenog, umjesto trajnog rješavanja otvorenih pitanja (granice, nestali, ratna odšteta), političari često koriste tenzije zbog osobnih političkih interesa. Iako pitanja vezana uz simboliku, povijest i pozdrav “Za dom spremni” (ZDS) jesu važna za identitet i vrjednote, njihovo konstantno i dominantno isticanje u javnom prostoru često služi kao sredstvo političke polarizacije i homogenizacije biračkog tijela te ostavlja dojam kako se stvarnim problemima posvećuje manje pozornosti i resursa. Dakle, iako tema Thompson i “ZDS” ima itekako značajnu težinu, činjenica jest kako često zasjenjujući sve ostale probleme navodi na zaključak da to nije najveći, već politički najisplativiji problem za političare i u Hrvatskoj.

Srbi (Pupovac i njegovi sateliti)  neprestano se žale na Hrvate, a iz raznih kasa najviše uzimaju, kao da im je Hrvatska – blagajna ili banka…

• Nemojmo zaboravit kako je Pupovac imao Tesla banku u Hrvatskoj koja je uništena. Nema sumnje da je pitanje financiranja i uloge političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Milorada Pupovca i njegove stranke SDSS, opravdano predmet oštrih rasprava u javnosti i politici. Veliki dio hrvatske javnosti osjeća kako je to financiranje neopravdano i previše izdašno. Kada je riječ o financiranju, ključno je razlikovati nekoliko izvora, na prvom mjestu financiranje političkih stranaka i zastupnika (SDSS). Nažalost u Hrvatskoj manjine konzumiraju nadprava što je nedopustivo. Naime SDSS, kao i svaka parlamentarna stranka, dobiva sredstva iz državnog proračuna koja dolaze po osnovi zastupljenosti u Saboru. Dodatna sredstva dodjeljuju se strankama koje imaju zastupnike iz redova nacionalnih manjina (što se opet odnosi na SDSS). Nadalje srpsko narodno vijeće (SNV), na čijem je čelu Milorad Pupovac, financira se iz državnog proračuna, uglavnom preko Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH. Sredstva su namijenjena za rad, kulturne aktivnosti i izdavaštvo (poput tjednika srpske Novosti). Upravo sredstva za srpske Novosti izazivaju naviše kontroverza i opravdano su meta kritika. Njihova dodjela regulirana je Zakonom o pravima nacionalnih manjina i namijenjena je medijima koji promiču manjinska prava, kulturu i jezik. Međutim, kontroverze proizlaze iz političkog sadržaja tjednika, što se u hrvatskoj javnosti doživljava kao “protuhrvatsko djelovanje”  i trošenje državnog novca. Činjenica jest da se Srbi “neprestano žale na Hrvate” ali se najviše odnosi na Pupovčevu političku strategiju koja se često bazira na govoru mržnje, diskriminaciji i prijetnjama većinskom narodu. Njegov utjecaj i kritike dolaze iz pozicije političke moći koju ima kroz sudjelovanje u parlamentarnoj većini što se definitivno mora mijenjati. Financiranje srpske manjine zakonski bi trebalo temeljiti isključivo za kulturne aktivnosti. Međutim, politička uloga Milorada Pupovca, koja uključuje kontinuirane i snažne napade na niz aspekata hrvatskog društva, potvrđuje  percepciju da on i njegova stranka koriste financijska sredstva i utjecaj da bi neopravdano napadali državu koja je doista izdašna kad je u pitanju financiranje srpske manjine. Srpsko narodno vijeće (SNV) prima sredstva iz nekoliko različitih izvora u državnom proračunu. Ukupni iznos za sve projekte SNV-a (uključujući medije, kulturu, rad Ureda i ostalo) u prvih osam mjeseci 2025. već je premašio prošlogodišnju ukupnu razinu, konkretno radi se o 22 milijuna eura. Tome pridodajmo milijun eura za srpske Novosti koje Pupovac i SDSS koriste za političko obračunavanje s hrvatskom javnosti te još 1,4 milijuna eura za TV Vidu na kojoj ćemo često vidjeti krivotvorenje hrvatske povijesti i kršenje Deklaracije o domovinskom ratu.​ Dakle, možemo zaključiti kako je točno da je financiranje srpske nacionalne manjine postalo rekordno visoko u tekućem razdoblju. Kontroverza proizlazi iz činjenice da taj novac, namijenjen kulturnoj autonomiji, financira medij (srpske Novosti) čija se uređivačka politika temelji na napadima na temelje države i društvene vrednote. Ova financijska struktura, gdje je novac za manjinska prava zakonski zajamčen, ali je trošenje politički kontroverzno, stvara stalnu napetost i potvrđuje da se radi o političkom pitanju koje treba riješiti. Nadalje ne zaboravimo i izdašne poljoprivredne poticaje nacionalnim manjinama koje većinskim dijelom koriste članovi SDSS-a koji su ili abolirani ili osuđeni za ratne zločine što je nedopustivo te će se morati nadopuniti kriteriji dodjele poljoprivrednih poticaja koji čine značajna financijska sredstva.

Pa, kad se sve to  sagleda, je li to ta Hrvatska za koju ste se borila?

• Ovo je vrlo snažno i važno pitanje i razumljivo da ga mnogi danas postavljaju. Kad danas pogledamo Hrvatsku, trideset godina nakon rata, teško je ne postaviti to pitanje. Je li ovo ona zemlja o kojoj su sanjali naši ratnici koji su stali pred tenkove, ili mi koji smo spašavali ranjenike, ili oni koji su izgubili domove, djecu, snove, ali nisu izgubili vjeru? Borili smo se za slobodu, ali ne samo da bi Hrvatska bila neovisna. Borili smo se za pravednu zemlju, onu u kojoj će istina vrijediti više od laži, poštenje više od interesa, a ljudsko dostojanstvo više od moći. Za zemlju u kojoj će svaka majka moći mirno odgajati svoje dijete, a svaka obitelj živjeti od svoga rada, bez straha, bez nepravde. Danas, kad vidimo nepravdu, korupciju, nejednakost i zaborav, mnogi od nas osjećaju gorčinu. Ali ta sanjana Hrvatska, ona istinska, časna i hrabra nije nestala. Ona je u svakom čovjeku koji čuva uspomenu na poginule, koji poštuje hrvatski barjak, koji govori istinu i koji čini dobro, čak i kad to nitko ne vidi. To je Hrvatska za koju smo se mi branitelji borili. Ona živi u školama koje djeci pričaju o Vukovaru, u svijećama koje gore u studenome, u tišini pred križevima na grobljima. I dok ima ljudi koji vjeruju u te vrijednosti naša borba nije bila uzalud. I još nešto  – imamo državu koja je i dandanas trn u oku mnogima, ali ju imamo i naša je! T