GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: TEHNIČKI BESPRIJEKORNI MAĐARSKI PIJANISTI POMIRILI CHOPINA I LISZTA U DRŽAVNOM ARHIVU

23. rujna, 2025.

Piše: Igor Koruga

Povodom 10 godina djelovanja i prijateljstva Umjetničke organizacije Cristoforium i Cziffra Festivala kao i desete obljetničke sezone pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića u proteklih su nekoliko dana bila osmišljena dva vrlo zanimljiva klavirska recitala. Suradnja s Mađarskim kulturnim centrom u Zagrebu, odnosno s Institutom Liszt, Veleposlanstvom Mađarske, Mađarskom umjetničkom akademijom, Ministarstvom kulture RH i Gradom Zagrebom, umnogome je olakšala dovođenje sjajnih gostujućih pijanista, Jánosa Balázsa (1988) i Istvána I. Székelyja (1977), koji su nastupili od 20 sati, prošle dvije nedjelje, 14. i 21. rujna, u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Tehnički se radilo o uzornim glazbenicima koji su, između ostalog, u svojim šarolikim programima nastojali stilski pomiriti dvojicu izuzetno popularnih suvremenika, Chopina i Liszta, vrsne pijaniste i skladatelje, rođene 1810. i 1811. godine, s posve drugačijim prirodama i percepcijama poglavito klavirske glazbe.

U vlastitim obradama

Primjerice, Chopinov introspektivni, lirski stil, u suglasju s njegovim unutarnjim emocionalnim svijet(l)om, Balázs je u 2 valcera, op. 69 (posth.), iznio precizno, sa sigurnim osjećajem za formu i ritmičku stabilnost, relativnom ekspresivnošću i dobro nijansiranim, nježnim dodirom, dok je Székely, u znatno opsežnijoj skici četiriju Balada, u g-molu, br. 1, op. 23, u F-duru, br. 2, op. 38, u A-duru, br. 3, op. 47, i u f-molu, br. 4, op. 52, pokušao naglasiti skladateljeve inovacije u harmoniji, formi i tehnici, no, rekao bih, s premalo prezira prema spektaklu, blistavoj virtuoznosti i karizmatičnoj scenskoj prisutnosti. Sve to, pak, bilo je dobrodošlo u Balázsevom opisu skladbe Les jeux d’eaux à la Villa d’Este koja je programski ujedinila suprostavljene dijelove Lisztovog života: rane turnejske godine tehničkog majstorstva i briljantnih instrumentalnih efekata možda najvećeg klavirskog virtuoza svih vremena te kasnije godine duhovnog prosvjetljenja i podučavanja. Slično svirajući, prema kraju nastupa još i temperamentnije, Balázs se istaknuo i skladateljski, u vlastitim obradama Brahmsovih Mađarskih plesova br. 17 i 6, Estrellite (Zvijezdice, obrade za klavir), meksičkoga skladatelja Manuela Poncea (1882-1948), te parafraze Johanna Straussa i Györgyja Cziffre (1921-1994), An der schönen blauen Donau (Na lijepom plavom Dunavu), Waltzer, Straussov op. 314. I to nije bilo sve, jer se kulminacija dogodila tek u Lisztovoj Mađarskoj rapsodiji br. 6, S. 244/6, ili u Wagnerovoj i Lisztovoj Izoldinoj ljubavnoj smrti (Isolden Liebestod), ili u Schumanovoj i Lisztovoj Posveti (Widmung), za klavir solo.

Zamračena dvorana

Nadalje, Székelyjeve su predodžbe, složene i nevjerojatno pristupačne, pokazale njegov pijanistički i glazbeni talent, ne samo u iznošenju Mozartove Sonate u B-duru, KV 570, obilježene osjetljivom lirikom (Allegro), izbrušenim legatima (Adagio) i sofisticiranim prstometima (Allegretto), nego i posebne zvučne estetike Claudea Debussyja (1862-1918) u njegovom najzapaženijem klavirskom sanjarenju Clair de Lune. Székely je tijekom tumačenja zahtijevao potpuno zamračenje arhivske dvorane, što je bilo učinkovito, ponajprije u korist slušne koncentracije i praćenja bezbrojnih glazbenih ideja i čarolija, po prirodi stvari šturo zapisanih u povijesnim autografima. Publika je došla na svoje i nakon suglasnih ovacija, jer su im mađarski pijanisti podarili istoimene dodatke: Balázs, Intermezzo iz mađarske folk opere Háry János, Zoltána Kodályja (1882-1967), a Székely, Intermezzo u A-duru iz Brahmsovih Šest klavirskih komada, op. 118, br. 2. T