Piše: Igor Koruga
Nesvakidašnja turneja Zagrebačkih solista i uglednog violončelista Borisa Andrionova (1976), održala se u četiri hrvatska grada, i to u organizaciji CristoforiumArta, uz potporu Fondacije Baruch Berliner’s Genesis, podršku lokalnih hotelijera i hotela te u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu, Istarskim narodnim kazalištem u Puli, Muzejom grada Rijeke i Muzejom Apoksiomena u Malom Lošinju. Prva tri travanjska dana bila su rezervirana za nastupe u Puli, Rijeci i Malom Lošinju, dok je nedjeljni termin, 6. travnja 2025. od 20 sati, u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, svakako jednom od najljepših improviziranih koncertnih prostora u zemlji, bio osiguran za završni nastup. Programski istovjetan istarskom, primorskom i otočnom nastupu, (i) zagrebački je sadržavao dvije dopunske, orkestralne skladbe i skladbu večeri, Jacob’s Dream za violončelo i gudački ansambl, hvaljenog izraelskog živućeg skladatelja Barucha Berlinera (1942).
Berlinerov Jacob’s Dream
Primjerno predstavljen, sa svim karakteristikama uzorno strukturirane promocije i prezentacije te s izaslanikom Fondacije, Međunarodnog projekta Genesis i samog Barucha Berlinera, izraelskim producentom Nachumom Slutzkerom koji je iz prvoga reda pratio tijek i točnost izvođenja, koncert je bio značajan i prije prvog odsviranog takta. Dojmu je pridonijela i bogato uređena, vrlo informativna programska knjižica sa svim obilježjima djela, skladatelja, umjetnika i inspirativnih momenata vezanih uz biblijsku priču o Jakovu i njegovom snu. Uz već spomenutog ruskog violončelista i od 2009. godine predavača na Moskovskom konzervatoriju, u ulozi možebitnog solista nastupio je i mladi španjolski udaraljkaš Luis Camacho Montealegre koji je pak svoj studij završio na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu prof. Igora Lešnika. Skladba se sastojala od četiri djela, ili točnije, od stavaka Izakov blagoslov, Jakovljev san, Vrata u raj i kadence ¨Molitva¨, koji su bili iznenađujuće prijemčljivi, obojeni nacionalnim izrazom (klezmerom), ponekim solističkim zanosom i, možda prečesto, predvidljivom orkestracijom, poput one u Chopinovim klavirskim koncertima. Drugim riječima, Andrionov je došao do punog izražaja i mogućnosti da pokaže svoju savršenu vještinu, dok Zagrebačkim solistima, objektivno gledano, nije ostalo pregršt toga za vršno zalaganje i njima uobičajenu dostoj(anstve)nu predstavu. Priznajem da sam u ovom biennalnom tjednu od Jakobovog sna očekivao nešto drugo, možda modernije i više, složenije i u potajno najavljenom dodatku, isječku iz najnovijeg Berlinerovog ostvarenja, Abraham, također nadahnutog religijom, klezmerom i, između ostalog, filmskom glazbom.
Maštovite obrade
Srećom, manje je iznenađenja bilo u ostalim izvedbama nekoliko perfektnih orkestralnih skladbi u kojima su Zagrebački solisti pokazali svu svoju raskoš i izvanrednu prilagodljivost na izuzetno akustičnu veliku arhivsku čitaonicu. U duhu i suzvuku skupnog muziciranja fenomenalno su naime iznijeli tri klasična stavka (Allegro – Andante – Allegro) predivne Simfonije broj 9, hrvatsko-austrijskog barokno-klasicističkog skladatelja i orguljaša, Amanda Ivančića (1727-1762), koja su odisala dojmom glazbenog praktičara i crkvenog kantora, razmjerno otvorenog prema orkestralnim i komornim sastavima, kao i dvije maštovite obrade Capriccia broj 4 i Cappricia broj 24, violinskog virtuoza i skladatelja Niccolòa Paganinija (1782-1840). Za njihovu višeslojnost, besprijekornu estetiku, bogatu muzikalnost, poliritmiku i neočekivane harmonijske pomake bio je, kao i obično kada su u pitanju precizno usklađene obrade za gudački ansambl, zaslužan koncert-majstor Sreten Krstić (1953). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.