KORUGA: NESVAKIDAŠNJA SURADNJA ALEKSANDRA MARKOVIĆA I EVELIN NOVAK U MAJSTORSKOM CIKLUSU SIMFONIČARA HRT-a
29. ožujka, 2025.
Piše: Igor Koruga
Značaj noći i svitanja povezao je sve skladbe na sedmome koncertu Majstorskog ciklusa 2024/2025 Simfonijskog orkestra HRT-a, na kojemu su, u četvrtak 27. ožujka 2025. od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, kao gosti nastupili ugledni srpski i svjetski dirigent Aleksandar Marković (1975) i sopranistica najviše pojmljive klase, Čakovčanka Evelin Novak (1985). Na samome početku te uzbudljive priredbe orkestralno se protumačila tonska pjesma vještičjeg sabata iz ruskog folklora, Noć na pustoj gori (1867), Modesta Petroviča Musorgskog (1839-1881), koja se pak tematski doticala legendarnih ukrajinskih noćnih veselja, demona Černoboga, mitskog lika poznatog po oslobađanju svih vrsta zlih duhova, te zore, najavljene crkvenim zvonima, a obilježene krajem svih zala i samoga Černoboga, odjednom onemoćalog i rastopljenog na vrhu planine. Glazbenim rječnikom, radilo se o Musorgskijevoj harmonijskoj, melodijskoj i deskriptivnoj mašti i ideji koju je, zbog tobožnje neprimjerenosti i izvorne neobuzdanosti, Nikolaj Rimski-Korsakov (1844-1908) preuredio u bogato instrumentiranu orkestralnu ton-sliku s iskričavim violinskim efektima (duhova), demonskim trombonskim pasažima i umirujućim finalom.
Glazba i ekstaza
Noću se odigrala i procesija, La procession nocturne, op. 6 (1899), manje poznatog francuskog skladatelja Henrija Rabauda (1873-1949) koji je svojevremeno bio važna osoba francuskog glazbenog života, dirigent, ravnatelj i profesor na Pariškom konzervatoriju. Rabaud je naime, uz Julesa Masseneta i Saint-Saënsa, a nadahnut Wagnerom i Richardom Straussom, stvorio zapažen i vrlo otvoren francusko-njemački (kasno)romantičarski jezik koji se sjajno očitovao u Noćnoj procesiji, temeljenoj na Faustovom predlošku austrijskog pjesnika Nikolausa Lenaua (1802-1850). U toj atmosferičnoj orkestralnoj pjesmi, Marković je s beskrajnom preciznošću sučelio sva tri dijela, uvjetovana programom i prevladavajućim As-durom. Prvi, s tajanstvenom i nelagodnom temom, prožetom kromatizmom, drugi, oprečan, s dijatonskim temama hodočasnika, i treći, sa simbolikom Faustova plača i iskupljenja grešnika. Bez vokala i u najdubljoj vezi s naslovom priredbe – Noć i svitanje – bila je predočena zvučno vjerodostojna Poema ekstaze, Le Poème de l’Extase (1908) za orkestar, veoma darovitog ruskog skladatelja i još boljeg pijanista, Aleksandra Skrjabina (1872-1915). Neprekinuti stavak, s korijenima u Skrjabinovim umjetničkim, filozofskim i religioznim idejama o umjetnosti, ocrtavao je tijekom dvadesetak minuta proces buđenja, uspavane volje, nespokojstva i napregnutosti te, konačno, prevladavanja ograničenja i dosezanja stanja ushita. Bit je zapravo bila u spoju skladateljevih temeljnih estetskih načela: glazbe, kao krajnje evolucije ljudske umjetnosti, i ekstaze, kao krajnje emocije svih ljudskih bića. Cirkularnim rasporedom, došlo se potom, sa čudesnim Skrjabinovim oblicima i postupcima, od najumjerenijeg uvoda do najgrandioznijeg crescenda u ozbiljno-glazbenoj literaturi.
Tatjanina scena s pismom
Crescenda je možda bilo i u noćnim bdjenjima Onjeginove Tatjane, ali samo onog emocionalnog, u njezinoj čuvenoj Sceni s pismom iz opere Evgenij Onjegin (1879), Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). Riječ je dakako bila o izuzetnoj izvedbi naše najpoznatije sopranistice u kojoj se nije moglo uvjerljivije proniknuti u dramatiku pisanja strastvenog ljubavnog pisma Onjeginu, ispunjenog snagom bezuvjetne ljubavi, ali i vlastitom ranjivošću. Novak je ogolila dušu još u tri solo pjesme Richarda Straussa (1864-1949); u dvije iz ciklusa Četiri pjesme za glas i klavir/orkestar (1897), op. 27, i u jednoj, znamenitoj Uspavanki, Wiegenlied (br. 1), iz ciklusa Pet pjesama za glas i klavir/orkestar (1896), op. 41. Osim Uspavanke, snenim je ugođajem bila obilježena i pjesma Morgen! (Sutra!) koja je skupa sa svadbenom Cäcille bila posvećena Straussovoj supruzi. Dodataka nije bilo, što je bilo i logično nakon svih glazbenih ekstaza za koje su ispred postojanog i uigranog SO HRT-a bili ipak malo zaslužniji neizmjerno cijenjeni gostujući umjetnici. T
