Vlado Janić Capo jedne prigode svjedočio najstarijem Siščaninu Lojzi Buturcu da SPO nikad zapravo sa 77 pripadnika nije ni utemeljen – drugi čovjek odreda bio je Marijan Cvetković, navodni politkomesar. Za Miku Špiljka, primjerice, Ivan Radičević iz Čičke Poljane tvrdio je kako se nije odvajao od svoga skrovišta u deblu stoljetnog jablana. “Za njega čulo da je samo policijskoga stražara vubil…”, kazao je starac autoru ovoga teksta
Napisao: Josip Frković
Po mnogo čemu 1971. godina bila je krizna za socijalističku Jugoslaviju, sa svim polugama unitarne i rigidne političke jednopartijske i vojne vlasti u Beogradu, ali i u jednoj od šest teritorijalnih sastavnica, SR Hrvatskoj, čiji je demografski sustav ozbiljno narušen ratno-poratnim partizanskim genocidnim zločinima 1945. i kasnije nad 780.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila u zbjegovima, prijevarom Britanaca kod austrijskoga Bleiburga, odnosno poznatim partizanskim kolonama smrti do Rumunjske i krajnjega juga Makedonije. I baš te 1971. u Hrvatskoj je tinjao dovoljno razvidan, Beogradu stalno zabrinjavajući nacionalni masovni pokret “Hrvatskoga proljeća”. U njemu su pak najglasniji bili studenti štrajkaši, ali i porukama vrlo jasni i precizni komunisti, dr. Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. U svojim istupima zalagali su se za veći stupanj republičke autonomije, prestanak financijske eksploatacije hrvatske republike i afirmaciju hrvatskog nacionalnog identiteta. Za sve što je 30-godišnjom diktaturom rigidnoga komunizma uporno zatirano. Čak i objektivno sjećanje na gubitničkim Drugim svjetskim ratom na strani Hitlerove Njemačke izgubljenu državu, NDH.
Za to vrijeme, u lipnju u Sisku, Odjel Muzeja Siska za radnički pokret i socijalističku revoluciju i njegov kustos, hvarski Jelšanin prof. Bartol Biličić (83) u povodu proslave dana općine, pripremao je prigodnu izložbu fotografija i dokumenata o onom što se 22. lipnja 1941. dešavalo u Sisku i okolici objavom rata nacističke Njemačke na prvu zemlju socijalizma. Dakako, bolji poznavatelji hrvatske sredjovjekovne povijesti znali su da je baš istoga nadnevka pod vodstvom bana Tome Bakača Erdoedyja kod Siska 1593. pobijeđena brojčano nadmoćnija osmanlijska osvajačka sila hrvatskog kraljevstva i Europe janjičara Hasan paše Predojevića.
Debeli brijest
Naslovnicom osmostrana preklopnoga džepnog vodiča izložbe dominira Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, kojim je predsjednik Republike Josip Broz Tito odlikovao Sisački partizanski odred. Odličje je na prigodnom sletu za 30. obljetnicu ustanka, Dan mladosti i formiranja odreda, održanu na gradskom stadionu u Vrbini, Odredu teritorijalne obrane predao narodni heroj Vlado Janić Capo. Znajući odavno za aktualna politička kretanja u Hrvatskoj, sisački zet iz obitelji Hergešić, iskusni arhivist i kasniji ravnatelj Gradskoga muzeja Siska, Bartol Biličić, posegnuo je za izvornim foto-dokumentacijskim materijalom, pa je u prvi plan stavio Titovo obrazloženje najvišeg odličja dodijeljena Sisačkom partizanskom odredu.
“Četrdeset i prva živjet će vječno u historiji naših naroda i narodnosti kao neusporedivi simbol patnji i prkosa, ropstva i slobode, umiranja i rađanja, slave i ponosa, bratstva i jedinstva….”
Ilustracije počinju Debelim brijestom, brezovičkim okupljalištem komunista, a potom i fotografijom šume Šikare kraj Žabna, te slikom skupine komunista i skojevaca u sisačkom ustaškom zatvoru. Tu su zatim i “Hrvatske novine” koje u posebnom izdanju od 23. srpnja 1941. donose i vijest o strijeljanju šestorice komunista, odlukom pokretnog prijekoga suda u šumi Kaptolske Tišine. Jedinom iz skupine, 19-godišnjem Aleksandru Ladušiću život je pomilovan, ali i osuđen na 20-godišnju tešku tamnicu.
Na vodiču džepnoga formata još su i snimke kuće Ivana Rukavine Siđe u Tomčevu putu gdje je svibnja 1941. održana okružna konferencija KPH Siska, s naglaskom na pripremama za početak ustanka, te zgrada 13. rujna 1941. oružano napadnute općine Topolovac. Spomenuti zaključak Okružnog komiteta, prema uputama KPJ i KPH, proveden je u djelo 22. lipnja 1941.j
Izložba koja je priređena da starije generacije podsjeti, a mlađe upozna s teškim i slavnim danima 1941., donosi i podosta povijesnih činjenica o djelovanju sisačkih komunista u politički složenim okolnostima. Ponajprije o diverzijama na željezničkoj pruzi, uništavanju telefonsko-telegrafskih vodova, te napadima na općine Topolovac i Palanjek. Za to vrijeme ustaški je režim obavio niz hapšenja i suđenja pred pokretnim prijekim sudom, da bi 22. srpnja izvršio i napad na komuniste. Novi je napad izvršen 20. rujna, kada je opkoljen i bombardiran kompleks šume Brezovice, ali su se Capini ustanici bez gubitaka povukli na Kaline i ondje nastavili djelovanje održana zajedno s banijskim partizanima. Štoviše, 28. rujna 1941. na Čavića brdu održana je prva partizanska zakletva Hrvata i Srba.
Četnik i drumski razbojnik
Zajedništvo, međutim, nije dugo potrajalo, jer kasnijem narodnom heroju Jugoslavije Vasilju Gaćeši, drumskom razbojniku i četniku, spomenuto zajedništvo s Hrvatima nije odgovaralo. Podijeljeni u dvije skupine, Siščani se vraćaju u zavičaj, gdje su nastavili djelovati u suzbijanju neprijateljske propagande i organizaciji NOP-a, govorili su tri desetljeća kasnije sačuvani arhivski dokumenti. Kao zapovjednik tzv. odreda – za koji je Vlado Janić Capo jedne prigode svjedočio najstarijem Siščaninu Lojzi Buturcu da SPO nikad zapravo sa 77 pripadnika nije ni utemeljen – drugi čovjek odreda bio je Marijan Cvetković, navodni politkomesar. Za Miku Špiljka, primjerice, Ivan Radičević iz Čičke Poljane tvrdio je kako se nije odvajao od svoga skrovišta u deblu stoljetnog jablana. “Za njega čulo da je samo policijskoga stražara vubil…”, kazao je starac autoru ovoga teksta.
Proslavljanje prve komunističke formacije nastavljeno je u sljedećim desetljećima, te obnovljeno zaslugom istinskoga domoljuba, historičara i prvoga predsjednika RH dr. Franje Tuđmana koji je i u ustavnim temeljima demokratske Republike Hrvatske s pravom želio
trajno zabilježiti nemali doprinos 230.000 hrvatskih partizana u NOP-u i socijalističkoj revoluciji, 54 hrvatske brigade i 17 divizija, te pet korpusa osloboditelja. Kroz desetljeća, međutim, malo je ostalo od bratstva i jedinstva naših naroda, osobito onih na srpsko-srbijanskoj strani. Deset godina iza smrti diktatora nepoznata identiteta, hrvatski je narod u krvi okupan branio i obranio svoju i slobodu novostvorene države Republike Hrvatske. T
