U Hrvatskoj se „tri desetljeća“ ne uzvikuje ustaški pozdrav, već pozdrav koji se uzvikivao i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (koji je Klasić „prespavao“). Također nije istina da se „negira karakter koncentracijskog logora Jasenovac“. Istina je da svi priznaju da je logor postojao, ali i ne da je u njemu stradalo 700, 800 tisuća i više ljudi. On bi kao povjesničar to morao znati. Zatim je laž da je u nas „slavljenje ustaške države prisutno u mainstreamu“ Koji to listovi i časopisi uzdižu fašizam, tim prije što je kod nas najveći broj medija lijevo orijentiran? Još je veća laž, (fake news) da je ustaško slavlje nazočno i u samoj vladi
Napisao: Mladen Pavković
Malo koja država ima takve povjesničare na svojim fakultetima kakav je prof. dr. Hrvoje Klasić. Naime, taj se čovjek svako malo javlja u obranu „bratstva i jedinstva“, a povijest tumači još onako kako je možebitno čuo ili čitao od svog rođaka Mike Špiljka o kojem je objavio i knjigu, za koju sam svojedobno napisao da je treba „baciti kroz prozor“.
U razgovoru za tportal (10.4.2020.) među ostalim izjavio je i ovo:
„U Hrvatskoj se već tri desetljeća bez ikakvog straha uzvikuje ustaški pozdrav i negira karakter koncentracijskog logora Jasenovac“ te dodaje da se „takve revizije povijesti događaju svugdje u svijetu, ali u perifernim, malobrojnim i nimalo utjecajnim skupovima, za razliku od Hrvatske gdje je slavljenje ustaške države prisutno u mainstreamu, pa čak i u samoj vlasti.“
Lijevi mediji
Dakle, kao prvo ovaj čovjek najblaže rečeno ne govori istinu. U Hrvatskoj se „tri desetljeća“ ne uzvikuje ustaški pozdrav, već pozdrav koji se uzvikivao i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (koji je Klasić „prespavao“). Također nije istina da se „negira karakter koncentracijskog logora Jasenovac“. Istina je da svi priznaju da je logor postojao, ali i ne da je u njemu stradalo 700, 800 tisuća i više ljudi. On bi kao povjesničar to morao znati. Zatim je laž da je u nas „slavljenje ustaške države prisutno u mainstreamu“ Koji to listovi i časopisi uzdižu fašizam, tim prije što je kod nas najveći broj medija lijevo orijentiran? Još je veća laž, (fake news) da je ustaško slavlje nazočno i u samoj vladi! Jadno je i žalosno ako ovaj povjesničar (kakvog inače majka rađa jednom u stotinu godina) na taj način predaje povijest na svojem fakultetu.
Drugim riječima, sve što je izjavio ne odgovara istini. Čudi nas da na sve to ne reagira i inače uvijek budan Faktograf hr., da im takva „istina“ ne smeta, a da svako malo reagiraju na pojedine istupe hrvatskih branitelja i domoljuba, odnosno na sve što hrvatski diše.
Uz to, od raznih klasića nikada nismo čuli da je na svim „top listama“ Josip Broz Tito na desetom mjestu svjetskih zločinaca, kao ni izjavu Aleksandra Rankovića (Politika, 1. veljače 1951.) koja glasi: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika“.
Dobre knjige o Domovinskom ratu
U vrijeme kad se od ljudi traži da „ostanu doma“ (zbog epidemije koronavirusa) mnogi ne znaju što bi sa sobom. Zatvoreni su kafići, kazališta, pa i knjižnice. Ništa ne radi. Kultura se svodi na „male ekrane“ i manje-više dosadne emisije (svaka čast iznimkama).
Pa, ako ništa drugo, sad je vrijeme da se pročitaju i neke knjige, a koje su vezane uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno Domovinski rat.
Možda će vas neki od tih naslova podsjetiti kako je bilo u vrijeme srpske i ine agresije i kako smo se uspjeli izvući.
Vjerujem da će vas poneka od tih knjiga dirnuti, da će vam „otvoriti oči“, naučiti nečemu novomu, ali možda i naljutiti ili iznenaditi iskrenošću.
Dakle, ako niste, svakako uzmite u ruke neki od slijedećih naslova, kao što su primjerice pet knjiga Gordane Turić „U viteza krunica“, „Admiralovi zapisi“ admirala Davora Domazeta Loše, „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“ Vilima Karlovića, „Sve moje bitke“ Janka Bobetka, „Haški krivolov“ Miroslava Tuđmana, „Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1996.“ Andrije Hebranga i suradnika, „Domovinski rat“ Ante Nazora i Tomislava Pušeka, „Heroji Domovinskog rata“ Josipa Jurčevića, „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković, „ Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016.“ Sanje Nikčević, „Priče iz Vukovara“ Siniše Glavaševića, „Žedni krvi-gladni izdaje“ Petra Janjića-Tromblona, „Vukovarska bolnica“ – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka“ Ive Lučića, , „Ne plači, moj dobri anđele“ Damira Plavšića, „Svjedočim“ (obrana i stradanja općine Tovarnik u Domovinskom ratu“ Milice Lukić i Antuna Ivankovića, „Slatinska kronika Domovinskog rata“ Miljenka Brekala, „Katolička crkva u Hrvatskoj i Domovinskom ratu 1991.-1995.“ Julija Barunčića Pletikosiča ili pak “Andrija Matijaš Pauk- Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“ Ivice Radoša, „General Praljak“ Mire Međimorca i Josipa Pečarića ili pak „Ratnik“ Nenada Ivankovića….
A ako vam se pak od toga ništa ne dopada, uzmite knjigu moje malenkosti „Popis Junaka Domovinskog rata, ratnih profitera, dezertera i domaćih izdajica“ u kojoj je samo predgovor i stotinjak – praznih stranica! T
