Nakon što je na pročeljima župnih ureda Sisačke biskupije, nekoliko godina iza obnove Kvirinove drevne biskupije, postavljena i od biskupa Vlade Košića blagoslovljena 21 spomen-ploča i statua sisačkoga katehete Petra Žagmeštra od komunističke vlasti ubijenim svećenicima, ni tisuće hrvatskih domoljuba, žrtava kojima se do danas ne zna za grob neće ostati trajno prešućeni. Posebno koordinacijsko tijelo dužnosnika regionalne i jedinica lokalne vlasti, Katoličke crkve, Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva i „Hrvatskoga domobrana“, javnih, političkih i kulturnih djelatnika, novinara i publicista, provest će simbolično, nadasve skromno obilježavanje ratnih i poratnih stratišta u Sisku, Petrinji, Glini i Topuskom
Napisao: Josip Frković
Stotine tisuća hrvatskih žrtava – pripadnika domovinske vojske, stradalih 1945. i kasnije od zločinačke komunističke ruke Titovih partizana, oznaša i udbaša, na križnim putovima – od Bleiburga, Dravograda i Teznoga do Celja, Hude Jame, Kočevskoga Roga, Maclja, Apatina, Vršca i Skoplja, neće ostati zaboravljeno i prešućeno. Bar ne onako kako su to 2012. zamislili komunisti, antihrvati kukurikavci, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Stipe Mesić, Nenad Stazić, Slavko i Ivo Goldštajn, Danijel Ivin, Vesna i Zoran Pusić. I sve to pod parolom navodnoga straha i nelagode od crnih odora i isto takve endehazijske ikonografije na Bleiburgu. Austrijskom polju s kojeg su vjerolomni Britanci Winstona Churchila, namjesto obećane konvencijske zaštite razoružanih vojnika i civila iz zbjegova, 15. svibnja 1945. vratili u Jugoslaviju i pred puščane cijevi partizanskih dželata desetke tisuća ratnih gubitnika. Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović već se lani poklonila sjenama ratnih žrtava, jedne hrvatske mladosti. A Predsjedništvo Hrvatskoga sabora nedavno je donijelo odluku o povratu pokroviteljstva parlamenta nad svibanjskim komemoracijama u Bleiburgu, koje su za četiri i pol desetljeća postojanja komunističke Jugoslavije, usprkos pogibelji od Udbinih ubojica, organizirali isključivo hrvatski emigranti iz slobodnoga zapadnog svijeta. Prateći 2013. godine rad Šestoga kongresa Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i lanjskoga javnog etičkoga suđenja jednom od najvećih zločinaca 20. stoljeća tzv. Josipu Brozu Titu i njegovu upornom jugokomunističkom sljedbeniku Zoranu Milanoviću, s pravom su moji sugrađani bili ponosni na spomen prof. dr. Zvonimira Šeparovića sjajne pobjede hrvatskih malobrojnijih branitelja Siska 22. lipnja 1593. u srazu s osmanlijama. Papa Kliment VIII. je potom Sisku i njegovoj junačkoj utvrdi s vojskovođom banom Tomom Bakačem Erdoedyjem tada podario naziv Predziđa kršćanstva.
“Sisački žrtvoslov“ – dragocjeno djelo
Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i tragičnim zbivanjima na vječitim sisačko-pokupskim, moslavačkim, turopoljskim, pounjskim i banovinskim ratnim vjetrometinama, zaprepastila me konstatacija poštovanog profesora emeritusa Šeparovića kako je na području današnje Sisačko-moslavačke županije evidentirano, najviše u Hrvatskoj, 119 policijski potvrđenih stratišta i grobnica s ukopanih 45.000 tijela. U tom je razdoblju netragom nestalo gotovo jednakoga broja stanovnika današnjega Siska. Vratimo li se nakratko na stradanja zarobljenika s Bleiburga i sudionika brutalnih križnih putova, svaka treća osoba od ukupno 750.000 vojnika i civila, poginula je u kolonama smrti ili pak u 200 zarobljeničkih logora. Od gubitničkih vojnih osoba, pak, najčešće i najteže stradali su pripadnici Hrvatskoga domobranstva, regularne vojske NDH. Poznata je samohvala dvostrukoga ratnoga zločinca Sime Dubajića ili pak ratne zlocinke iz 11. dalmatinske, kasnije jugoslavenske kompartijske šefice CK SKH Milke Planinc iza 1971. o partizanskim likvidacijskim „učincima“. Pucali su iz pušaka i strojnica do pregrijavanja cijevi. Gotovo da su imali normu propisanu od strane zloglasnoga Aleksandra Rankovića Marka, pa i izjava „dublera“ Josipa Broza Tita, Ukrajinca Šapajeva, „kako su morali dopustiti Srbima da se iz osvete izdovolje u masovnim smaknućima Hrvata“. Što se prve mirnodopske godine zbivalo na današnjem županijskom teritoriju sa sedam gradova i dvanaest općina? Najviše podataka o prvim poratnim godinama i neviđenu teroru komunističke vlasti, odnosno navodno prešućenim zločinima, zajedno sa suradnicima iz radne grupe imenovane od Županijske skupštine 1. prosinca 1995. u oslobođenoj Glini, prikupio je i ukoričio u „Sisačkom žrtvoslovu“ pok. Adam Zahirović. Najstariji stanovnici Siska, pak, prisjećaju se da je u današnjem Domu hrvatskih branitelja u Ulici kralja Tomislava bilo sjedište Ozne, od 1946. preimenovane Udbe. Ispod cijele zgrade, u podrumu, bio je zloglasni zatvor, počesto mjesto bez povratka. Nije stoga čudno što su veteranske i druge udruge predlagale da se mučionice njihovih predaka obilježe spomen-pločama. Zatvori su nadalje bili i u zgradi policije u Prvoj ulici, u kojima su stražari i isljednici počesto bili polupismeni partizani, zvjerski okrutni „drugovi iz šume“.
Posvuda zatvori Ozne i Udbe
Iza zgrade Županijskoga suda današnja je garaža služila kao zatvor, potom podrum „Lovačkoga roga“ i prizemni dio palače županije u Drugoj ulici, velika hala Tvornice stakla Petra Teslića i objekti velikoga zarobljeničkoga logora Viktorovca, na mjestu Metalurškoga fakulteta i Tehničke škole. Istražni se zatvor nalazio i u Trećoj (Kačićevoj) ulici kbr. 70, u kući poznatoga graditeljskoga poduzetnika Antuna Gaussa, kasnije žrtve sisačke „narodne vlasti“. Dio prostranoga podruma pretvoren je u šest ćelija, na čijim su vratima prorezani otvori za vizualni kontakt stražara s uznicima. Zidovi ćelija kriju i danas brojne poruke oproštaja zatočenih s ovim svijetom fizički i psihički uništenih zatvorenika. U to su se posjetom bivšim zatvorom neposredno uvjerili i članovi sisačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“. Na uličnoj fasadi, koje li ironije, i danas je vidljiva teško izbrisiva crvena parola „Živio dr. Vladimir Bakarić – predsjednik Demokratske Hrvatske!“. Slavio se, dakle, isti ratni politički komesar NOVH, koji je 1943. banovinskim četnicima s petokrakama odobrio potpuno spaljivanje povijesnoga Zrina i likvidaciju dvije stotine golorukih hrvatskih žena, staraca i djece, te zabranu povratka i progon preživjelih u sela Đakovštine. U nacionaliziranoj obiteljskoj kući Gaussovih reprezentativne stanove dobili su simpatizeri partizana i nove komunističke vlasti, pa i šofer resora unutarnjih poslova. Jedan sin gospodina Gaussa, Karlo, sa svojom se obitelji morao smjestiti u dvorišnim radioničkim prostorima, s ulazom iz paralelnoga Rimskoga prokopa (dugo je godina radio u poslovnici distribucije tiskovina, a njegova nećakinja, kći strica Aleksandra Brigita Kranjec, stan je za svoju obitelj pred nekoliko godina uredila u potkrovlju – op. p.). Na pitanje gdje su završila tijela nevinih i neosuđenih nesretnika, najčešće se spominju i najbrojniji hrvatski lokaliteti više masovnih grobišta u Čemernici (Topusko), u Capraškoj (Sisak) i Kotar-šumi, te Jeliku u Banskom Grabovcu (Petrinja), Šaševoj (Glina) i Lijevim Štefankima (Velika Gorica), koja povremeno posjećuju tijekom četiri i pol desetljeća komunističkoga terora „ušutkani“ neposredni svjedoci ili prenositelji istine o zločinima.
Grobnice Brezovice, Capraške i Kotar – šume, Jelika u Banskom Grabovcu i Čemernice
Upozoravajući na pokušaje izjednačavanja velikosrpskih i komunističkih stvarnih i fiktivnih ratnih stratišta, prema oprobanom udbaškom receptu, predsjednik Hrvatskoga obrednoga zdruga Jazovke Boris Prebeg stavio je u korelaciju velebitsku Šaranovu jamu i žumberačku Jazovku. Kao izravne krivce za zločin u Jazovki 22. lipnja 2015. spomenuo je Marka Belinića, Dragutina Rafaja, Živka Vujičića, Milana Bastu i Josipa Boljkovca, udbaše i vojne časnike koji su bez ikakve kaznene odgovornosti doživjeli duboku starost. „I danas, dok mi nad ovom krškom jamom odajemo počast nedužnim žrtvama partizanskoga divljanja, njihovi istomišljenici i danas orgijaju u šumi Brezovici nad nekoliko tisuća tijela hrvatskih domoljuba kojih je sudbina jednaka ovima u Jazovki…“. Bio je to povod da se članovima Izvršnoga odbora „Hrvatskoga domobrana“ u Zagrebu 2015. predoči ideja sisačkoga Ogranka o postupnom obilježavanju svih spomenutih stratišta od Siska i Brezovice do Topuskoga i Čemernice. Riječ je o doista skromnim obilježjima, hrastovim križevima s odgovarajućom legendom, postavljenim nadohvat očima dostupnim mjestima. Drugi dio te iste, dobrano zakašnjele kršćanske priče i obveze o prešućenim žrtvama Titova režima, trebalo bi biti otkopavanje i istraživanje posljednjih počivališta bez imena i križa. Uz Katoličku crkvu, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, jedinice lokalne samouprave, veteranske udruge, kulturne, arhivske i muzejske ustanove, ministarstva unutarnjih poslova i hrvatskih branitelja, bit će tu posla i za odgojno-obrazovne ustanove. Nova komunistička vlast, ne treba nikad zaboraviti, služila se lažima i montiranim optužbama protiv svojih žrtava. Bilo je dovoljno prokazati „narodne neprijatelje i fašističke sluge“, a onda bi na scenu stupali oficiri Udbe. Svi egzekutori i njihovi pomagači, međutim, nadali su se da će gorka istina o masovnom zločinu nakon sedam desetljeća izblijediti u sjećanjima. T
