25 GODINA HRVATSKOG KOMORNOG ORKESTRA

25 GODINA HRVATSKOG KOMORNOG ORKESTRA

11. prosinca, 2015.

Piše: Igor Koruga

U ovosezonskom nizu od šest koncerata, u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ-u) pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića, Hrvatski je komorni orkestar (HKO) odlučio sažeti proslave dvadeset i pete godišnjice svoga postojanja i dvadeset i pete godišnjice Hrvatske državnosti. Od začetničke ideje Anđelka Klobučara – odnosno njegove vizije orkestra koji bi ponajprije izvodio glazbu za komorne sastave, ali i dao priliku mladim glazbenicima za predstavljanje i prva iskustva – i poticaja Hrvatske udruge orkestralnih i komornih umjetnika (HUOKU) do danas, HKO je uspio ugostiti više od šesto domaćih i stranih umjetnika te praizvesti više od stotinu djela hrvatskih skladatelja, pod ravnanjem dirigenata kao što su Kazushi Ono, Rudolf Klepač, Pavle Dešpalj, Berislav Klobučar, Milan Horvat, Henri van de Velde, Uroš Lajovic, Milan Turković, Ivan Repušić i drugi. Orkestar je svojim vjernim pretplatnicima odlučio prirediti i svečani Koncert na dar, u nedjelju 20. prosinca u Velikom Lisinskom, pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar – Kitarović, ali i jedan ¨pripremni¨, iz već spomenutog niza, ovoga utorka, 8. prosinca, u 20 sati u HGZ-u, sa zanimljivim djelima Ludwiga van Beethovena i (Franza) Josepha Haydna.

Po prvi put

¨Priprema¨ je započela posthumno objavljenim, jednostavačnim Gratulations (Čestitarskim) Menuettom za orkestar u Es-duru, WoO 3, kojeg je bonnski skladatelj napisao u kasnim godinama svog života, u vrijeme skladanja Devete simfonije i posljednjih, maestralnih gudačkih kvarteta, a u čast dramatičara, ravnatelja Josephstadt kazališta, prijatelja i mecene, Carla Friedricha Henslera (1761-1825). Navodnu skicu za Desetu simfoniju, atraktivnu i šaljivo instrumentiranu, odlično je, možda malo predimenzionirano, protumačio maestro Nikša Bareza (1936), odnedavno ponovno ravnatelj Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Bareza je, jednako raspoložen, pred publiku iznio i svoje viđenje Beethovenove četverostavačne Druge simfonije u D-duru, op. 36, skladane u tišini Heiligenstadta između 1799. i 1825. bez pretjerane dinamike, poput Četvrte i Šeste. U njoj se po prvi put pojavio scherzo kao simfonijski stavak: iza Largetta u A-duru i troosminskoj mjeri, odnosno ispred Finala (Allegro molto) s karakterističnim Beetovenovim dinamičkim i artikulacijskim kontrastima te sa sinkopama u ritmu.

Dvojbeni dodatak

Dobitnik svih domaćih nagrada za životno djelo, Bareza dakako, uvježbao je s Orkestrom i blistavu Haydnovu 94. Simfoniju, ¨Surprise¨ (iznenađenje), u G-duru, H. 1/94, izvorno nazvanu Die Sinfonie mit dem Paukenschlag (simfonija s udarcem timpana) zbog doista gromovitog prekida tihog i nježnog pulsa ljupke teme drugoga stavka (Andante più tosto allegretto). Žestoki udar navodno i nije bio zabilježen u izvornoj verziji djela, već ga je skladatelj sam pridodao, namjerno, za londonsku premijeru 1792. No svejedno, nakon očekivane reakcije engleske publike, dodatak je (p)ostao dijelom svih kasnijih izvedbi, ali otad i sumnji u istančanost Haydnovog glazbenog humora. Sigurno pak jest da je Haydn svojom skladbom utemeljio novu četverostavačnu strukturu – s kontrastnim melodijama, neočekivanim prekidima, plesnim stavcima i krepkim završnim idejama – koju su uskoro, prema vlastitom nahođenju, prihvatili mnogi sljednici, uključujući i Mozarta i Beethovena. Sigurno je i to da su se članovi HKO-a pronašli na istoj valnoj duljini, svatko na svom mjestu, unutar velike i točno definirane mase zvuka. Moguće malo prevelike za HGZ, no gotovo idealne za svečani obljetnički nastup u Lisinskom, za pretplatnike ciklusa HKO-a potpuno besplatan.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code