EKSKLUZIVNO GLAVNE TEME ROMAN

2. „IMALA JE JEDANAEST MAČAKA“- NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

10. prosinca, 2023.

Mojoj majci, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu

Napisao: Dražen Stjepandić

2. „IMALA JE JEDANAEST MAČAKA“

Ostavio sam je tamo gdje sam onu sreo. Izgovorio sam tu rečenicu dok sam je vozio iz hotela gore na magistralu gdje ju je trebao pokupiti neki tip iz Dubrovnika. I njoj je ta govorom kreirana rečenica zazvučala dobro, premda je od svega što sam radio najmanje je marila za moje pisanje. Nije pročitala ni jednu moju knjigu, a dao sam joj dvije, još početkom godine kad je krenula naša priča.

Ne znam je li točno bila u onom lokalu gdje sam onu upoznao, ali ostavio sam je pored onih lokala u nizu, gore iznad, na magistrali u Neumu, gdje ju je trebao pokupiti tip čiji je broj mobitela dobila preko nekakvog bla-bla cara. To je još neko sranje preko društvenih mreža, ideš negdje autom pa povezeš još nekog i podijelite troškove. Narihtani auto-stop preko interneta ili mobitela. Kad mi je još u Zagrebu rekla kako će se vratiti iz Neuma, baš sam se zezao. “Bla-bla pa kar”, na što se smijala kao što se u razgovoru samnom često smijala. A izgleda da se tako i dogodilo. Bla-bla pa kar, odnosno bla-bla pa karanje iliti pjesma “Rentam ti kar”, od mog starog znanca Galeta Cara, koji je pjevao da “imam firmu rentam car, pos’o ide dobro… preko rentam ti kara stalno se nešto kara.”

Gore na magistrali prije izlaska iz auta hladno me poljubila za pozdrav i ja sam nastavio dalje prema graničnom prijelazu, Baćinskim jezerima, dolini Neretve, rakiji, breskvama i lubenicama što su prodavali uz obalu zelene rijeke… Svemu onome što mi je u subotu kad smo stizali bilo u suprotnom pravcu.

Još je vidim kako gleda kroz spušteni prozor i čujem kako se skoro svemu viđenom na putu naglas divi. Prvo su je oduševile kravice koje su na Kordunu i u Lici pasle po livadama, a dah joj je stao kad smo stigli blizu odredišta: “Joj kako je ovdje lijepo, ja želim ostati ovdje neću se vraćati u Zagreb, zakaj si ja ne bi našla nekog bogatog Hercegovca…”-glasno je pored mene maštala.

O tome putu na Etnofest u Neumu govorio sam joj mjesecima prije, a onda je taj slobodni ponedjeljak, potreban za povratak u Zagreb, bez propuštanja završne festivalske fešte, dobila na jedvite jade tek u petak kasno poslijepodne. Tako da do zadnjeg trenutka nismo znali hoće li samnom poći. Objašnjavao sam joj kako će to biti naš zajednički izlazak iz uobičajene kolotečine, prilika za nešto drugačije od uobičajenog. “Nekada dok sam radio u Nacionalu išao sam na put i po dva puta tjedno, vratio bih se iz Sarajeva, pa bih skoknuo do Lago Magiore na talijansko-švicarskoj  granici, ili bih došao s Love Paradea u Berlinu, napisao tekst i otputovao u Split, Udine, Trst, ili neko mjesto u Istri, ali više toga nema… Šteta je propustiti ovu priliku za izlazak iz …” Posebno sam joj pričao o završnoj festivalskoj fešti i mjestu za stolom koje netko trebao čuvati dok vrebam oko švedskog stola ciljajući ribu i školjke. ”Riba se ne može jesti stojeći i u mraku…”, pričao sam joj uopće ne vjerujući koliko mi ona ne vjeruje što će nas čekati tamo blizu Dubrovnika.

Žalio sam se kako nikad u Neumu nisam imao pravo društvo, nimalo ne pomišljajući da će mi se s njom dogoditi nešto još gore od onoga s Rikijem kojeg sam uzimao za primjer u svojim ogovaranjima. ”Jebo te čovjek kojeg dovedeš u hotel na moru, ponudiš mu besplatnu hranu, cugu i more, a on se i tamo i poslije sve nešto duri”, govorio sam za Rikija zaključujući, ”što možeš napraviti s takvim čovjekom kad ne možeš s njim ni ugodno provesti vikend na moru, ti ga častiš sa svim uključujući i put do Neuma, a poslije ispadne sve kiselo kao turšija stara tri godine. Kako ću s takvim ljudima raditi portal, kad ne možemo izvesti ni operaciju jesti, piti, sunčati se i kupati jedan vikend, a da ti ne prisjedne… ”

Mljeo sam joj o tome još kad smo stali kod Zagija iza Gračaca. Uz dvije domaće ličke šljivovice, janjetinu, mladi luk i paradajz prisjećao se da su nesporazumi s Rikijem počeli još kod Zagija. Janjetina ju posebno oduševila u prvom dijelu toga našega putovanja. Spominjala ju je do Šestanovca, rekla je da joj je janjetina najdraža hrana. Nela, njena maćeha, pripremila joj je janjetinu kad je otišla početkom kolovoza kod oca u Beograd.

S Rikijem sam bio u hotelu Sunce, to je tada bio najbolji hotel u Neumu dok se nije renovirao Grand hotel Neum koji je sada izgleda kao Sheraton. Zajedno s njom po prvi put su me smjestili u taj obnovljeni hotel. Kad smo ušli u sobu počela je vikati: ”Koja soba, koji debeli tepisi, pravi telkač, ja bih u nečemu ovakovom htjela živjeti, ja ću sve ovo poslikati mobitelom … joj najviše volim ovakve tuš kabine. Idem se otuširati. Prijateljice mi neće vjerovati u kakvom dobrom hotelu sam bila…”

Naveo sam da su hotel navodno obnovili Prka i njegovi hercički kompanjoni. Nije znala tko je Božo Prka, premda je u našoj banci je radila je kao tajnica u sektoru gospodarstva. Inzistirao sam da se istuširamo kasnije, u suprotnom bi zakasnili na večeru. Bio sam gladan, a okus juhe iz lonca od rosfraja s preklopnim poklopcem i velikom šefljom za nagrabiti je, osjećao sam još dok sam vozio po magistrali negdje između Makarske i Ploča. Kad krenem iz Zagreba prema Neumu imam dva prva važna cilja: stići prije mraka, jer noću ne vidim voziti, a odmah poslije prijave i smještaja uhvatiti i večeru koja obično traje od sedam do devet. Prije večere najviše razmišljam o juhi što se puši u bijeloj keramičkoj posudi s plavom crtom i dva dječje nacrtana uha sa strane.

I stigli smo, jer sam preko nove ceste zaobišao omiški čep na magistrali, a onda po pronalasku Grand hotela Neum nismo našli mjesto na hotelskom parkiralištu, pa smo na recepciji zatekli stotinjak gostiju na odlasku s prtljagom. Odjavljivali su se jedan po jedan. Ipak uspjeli smo se prijaviti, uzeti karticu od sobe i smjestiti se prolazeći pored plakata za jubilarni dvadeseti Etnofest na kojem sam joj ponosno pokazao logo moga portala Tjedno među medijskim pokroviteljima.

Poslije toga smo mogli se čuditi čudnome dizanju i spuštanju hotelskoga dizala hrvatske tvrtke Končar. Prije nego što izađete jedno tri-četri puta vas odveze na kat koji je netko prethodno stisnuo. Želite li do hotelskog restorana kada stisnete tipku s tom oznakom dizalo vas prvo digne do petog kata, pa vas spusti do recepcije, pa vas digne do prvog kata, pa vas spusti do podruma i onda kad više ne znate gdje se nalazite i gdje vas to dizalo diže i spušta zajedno s ostalima koji zbog istoga glasno negoduju u prepunim srebrnim kabinama, od muke izađete i vidite da je traženi restoran samo jednu etažu ispod vas. Na svakom katu ispred liftova bile su gužve kao na tramvajskim stanicama i kad bi se vrata dizala rastvorila zbog popunjenosti nije se su moglo ući unutra.

“Grand hotel Neum, welnes a spa centar, ispod toga nacrtane četiri zvjezdice, u redu ispod rukom napisano- polupansion, soba 329, osoba broj dva, počinje od dvadeset drugog nulaosmog, večera, završava dvedesetčetvrtog nulaosmog doručak, Agencija Etnofest” stajalo je na plavom kartončiću koji sam dobio na recepciji i pokazao šefu sale u hotelskom restoranu gdje je bila gužva veća negoli na recepciji.

Ispred manjirki s juhom, pored vitrine s ostalim kuhanim jelima, bio je red od destak metara. U drugom dijelu prostranog restorana treštala je svadba čiji su svatovi s tristo auta zakrčili hotelsko parkiralište i sva parkirališta unaokolo. Toliko auta mi je spomenuo čuvar parkirališta ispred hotela kad sam pitao gdje ću parkirati. Gotovo da sam se morao vratiti gore na magistralu i ostaviti svog golfa peticu. U hotelu je bio takav sveopći buking kao među pčelama kad bi se sudario kamion, kakve ostavljaju negdje na livadi pored šume natovarene košnicama.

U hotelskom restoranu ona je prvo nagrabila pun tanjur kolača, pa onda još jedan. Halapljivo je kolače trpala u usta i gutala grubo kao da se svađa, a ne jede. Dok sam uredno kao i ostali mahom stariji hotelski gosti stajao u redu za juhu i ostala kuhana jela ona je namrgođena išla preko reda i pored mene do našeg stola na terasi, s pogledom na more, nakon dva tanjura kolača, vratila se prvo s kriškama lubenice, pa tanjurom prepunom pečenja. “Kaj bum ja čekala tu neku češku babu dok se premišlja kaj bu jela”. Onda je otišla po još lubenice, pa po juhu i salatu. Rekla mi je da salatu uvijek jede na kraju.

U hotelu je doživjela je civilizacijski šok, bila je Alisa u zemlji čudesa, međutim ružne misli i negativne vibracije prema njoj u meni nisu prevladale. Pogled mi je kao lastavica poletio prema moru, a more se ispod hotela gužvalo kao neko debelo plavo platno sa svjetlijim tonovima na lelujavoj stazi prema mjesecu i smirio sam se.

Otišao sam si nasuti još jednu juhu. Kad sam se vratio ona je zlurado nastavila pričati kako sam bezveze stajao u redu, premda je sada red bio znatno kraći nego kad smo prispjeli u restoran. Kad je uhvati zluradost riječi koluta kao purica.

“Ne moraju odmah svi znati iz koje sam pičke materine došao, u ovom hotelu pansion je sada u sezoni sigurno preko sto eura po osobi, pa ako oni što plaćaju mogu stajati u redu mogu onda i ja kojeg ovdje časte kao medijskog pokrovitelja festivala…”- uzvratio sam joj.

I poslije svega kao što je izrekla i od mene čula počela je mirnije jesti salatu. Prije nego pojede salatu postiđeno me upita zamjeram li joj što je sve pojela obrnuto. Rekoh joj da sam čuo kako Francuzi tek na kraju obroka posebno jedu salatu i neka jede što joj se jede kad joj se jede. Pogled s trase na more zajedno s umorom od dugog puta su me smirivali pa mi čak nije bilo ni teško pribrano regirati na bodljikavu žicu što joj se kolutala iz usta. A biti pribran u kod mene nije česta pojava.

Po povratku u sobu, jednako kao prvi put dok smo koristili to dizalo išli smo par puta gore, pa onda par puta dolje, pa onda pješice po stepenicama do željenog trećega kata. Međutim nismo bili živčani, volio sam je pored sebe, bilo mi je drago što je zadivljena hotelom i što je ponavljala kako će sve poslikati mobitelom.

U sobi sam se strovalio na krevet kao posječeno drvo. Prethodno sam na balkonu s pogledom na more ispod stolice ostavio crne startasice koje sam prije odlaska u Beograd kupio u Borovu na sniženju. I u njima do prozirnosti mrežaste tanke ljetne čarape.

Ona se duže zadržala na balkonu i dimeći svoju krdžu je odgovarala na stalno pristižuće poruke. Rekla je da su prijateljice navalile slati poruke kao lude, a i neki frendovi, pa da se malo strpim dok im svima odgovori. Zatim je otišla u kabinu za tuširanje kakvu bi jednom željela imati, a ja sam lijeno dohvatio novine ponesene iz Zagreba. Kad je voda prestala šumiti iz kupaonice je izašla zaogrnuta u bijeli ručnik, najveći od onih koji vam ponude u hotelima. Legla je na drugi krevet za koji je već rekla da je šteta što nije jedan u komadu nego ima prazninu između. Odbacio sam novine protežući se na njenu stranu i počeli smo se ljubiti. Ispod ručnika na sebi je imala samo srebrni lančić s privjeskom u obliku mačje šapice i svilenu kožu.

Sva svjetla u sobi su bila upaljena. Nikad se nismo tako dobro vidjeli i na svjetlu otvoreno dodirivali. Ispucali smo nekoliko plotuna sočnih poljubaca prije nego što je spustila ruku prema njemu i čvrsto ga je stisla, a on se uvijek radovao njenom stisku i oticao je od sreće. Njenu desnu ruku sam najviše volio, od svega na njoj najviše sam volio njenu malu, pomalo zdepastu, desnu ruku. Nije nikada lakirala nokte. Držeći me tom zdepastom desnom rukom za njega držala me za dušu.

Uobičajeno sam pustio da ga sama stavi kad je bila zadovoljna tvrdoćom i primajući ga iznad mojih kukova osjetio sam njene noge. U zadnje vrijeme uvijek je bila vlažna. Nakon što se dobro smjestio u njoj, slatko duboko roneći jezikom po njenim ustima, a opirući se o ruke kao da radim sklekove iznad nje, pitao sam je koga to jebem?

“Svoju ženu, jebeš svoju ženu”- odgovarala je, odozdo cimajući me raširenih nogu, a te njene riječi su me dodatno palile.

Ona je prva počela pričati dok smo se ševili, posebno ako bi potrajalo. Obično je siktala: “Jebi me jebi me, joj što mi radiš…”

Onda sam i ja počeo mumljati dok bi se ševili, odnosno šaputati na jastuku kako se to pristojnije govorilo, jednom sam je upitao tko sam ja njoj? Pitajući nju, pitao sam sebe. Pitao sam nju, sebe i zid pred sobom koga to jebem? Što sam ja njoj? Pitajući nju pitao sam Boga i svemir prema kojem su išle te naše riječi. Prvo smo bili dečko i cura i onda mi je jednom rekla:”Svoju ženu, jebeš svoju ženu”.

Valjda smo bili prestari da bi bili dečko i cura. A kolege s posla je još neprikladnije. “Ti si kolega koji jebe kolegicu poslije posla”, da je to rekla na to bi mi možda i pao. I onda me jednom dok se sa mnom ševila baš oduševila kad je dahtala ispod mene rekla:”Jebeš svoju ženu”. Od uzbuđenja je grizla riječi. Otada kad bi je ja pitao koga ja jebem redovito je hvatajući dah ponavljala: ”Svoju ženu”. “Koga ja jebem?” “Svoju ženu, jebeš svoju ženu”, ponavljala je zadihana ispod mene, raširenih nogu, stiščući me za guzove. Volio sam biti u njoj i slušati dok mi govori kako jebem svoju ženu. Zadovoljstvo što curi niz kičmu samo se pojačavalo i širilo kao ljeti znoj kad počne kliziti prema guzovima.

Ne znam što bi na tu moju ženidbu rekli psihoanalitičari. Po, mom mišljenju ta naša zamišljena bračna situacija je govorila koliko samo zapravo oboje bili izgubljeni i kako zapravo u ljubavi htjeli nešto tako normalno, bježeći od naših stvarnosti htjeli smo biti ono što nismo mogli. Valjda nam je zato trebala ta usmena potvrda, neko obećanje među nama, samo za nas dvoje, makar na trenutak nismo željeli osjećati se samo kao sudionici u jebačini, nego kao i stvarno prihvaćeni jedno od drugog. Željeli jedno drugom biti značajniji nego što smo to u našim ranijim vezama nekima bili.

Taj put sam neuobičajeno brzo svršio, uobičajeno u nju. Volio sam svršavati u nju, a ona se odavno nije bunila niti me je upozoravala. Mislio sam da ima spiralu ili da već nešto po tom pitanju poduzima. Tada prve večeri u Neumu osjećao sam se izvrsno, kao početkom mjeseca u Beogradu gdje smo također bili skupa. Brojne upaljene žarulje u sobi su zraku davale zlatnu boju. Tu boju oko sebe počinjem viđati kad sam sretan. Zapravo bez naočala ne vidim ništa, zlatnu boju sreće i ushita sam osjećao. Bila mi je to jedna od desetak meni najdražih naših ševa, mogla se zvati i vođenjem ljubavi.

Naredna jutarnja ševa joj nije bila ni blizu, premda je bila znatno duža, ali nismo bili skladni posebno kad je ona bila gore. Ta druga neumska ševa djelovala mi je kao nasilno mućkanje tijela prije dnevne upotrebe.

Na doručku više se nije bojala da će ostati bez obroka. Nije se gurala i grabila po nekoliko tanjura. Ali ona kao da ne može biti pristojna. Obukla je prekratku haljinu, pa kad bi sjela na stolicu vidjele su joj se gaćice. Zapravo haljina joj je bila u ravnini gaćica. Jedan od starijih poslužitelja koji su s kolicima išli između stolova gotovo je ostao ukočen kad je vidio da joj se haljina diže preko gaćica dok sjeda. Onda ju je ona navlačila prema dolje, ali izazovno kao da je diže, a haljina bi se opet povlačila prema gore otkrivajući njeno bljedunjavo međunožje ispod crne minice.

Na doručak je ponijela tamne također dioptrijske naočale, koje su joj najbolje stajale. Zvao sam ih ala Jovanka, jer s tim širokim tamnim naočalama njeno lice bi dobilo izgled ovodobne dinarske mačke. Zapravo s tim naočalama me podsjećala na jednu novinarku Slavicu, zvanu Slava, a za nju za su mi jednom ispričali da do ekskluzive dolazi tako da sugovornicima prvo popuši, pa tek onda postavlja pitanja. Te crne naočale ala Jovanka i Slavica prikrivale su papagajski oblik lica kakav je imala bez naočala. Tamne naočale za desetak godina su je podmlađivale. Izgledala bi bliže tridesetoj, negoli četrdesetoj. Posebno bi dobro s tim naočalama ispadala na fotografijama.

Poslije doručka spustili smo se dolje do mora, uz obalu prošetali smo do direkcije festivala, odnosno press centra. U snopu akreditacija obješenih na zid u mojoj radnoj sobi ima ih desetak s Etnofesta u Neumu. Njoj je to bila prva akreditacija u životu. Pisalo je da je ona fotoreporterka portala Tjedno. Direktor festivala Tomica Šojat mi je odmah dao i tisuću petsto kuna za putne troškove. Dobar provod nam je mahao energično kao utopljenici prema brodu iskrslom na pučini.

Prvo smo okupali na plaži ispred hotela Zenit gdje se nalazi i festivalska pozornica. Savijenih nogu pljusnula je s mola na trbuh kao daska, a ja sam kao neka baba u more ušao preko metalnih ljestvi. Onda smo odšetali na drugi kraj do našeg Grand hotela Neum. Tik do hotelske plaže bio je jedan kafić čija je terasa bila par koraka od mora s načičkanim kupačima. Tražila je da joj kupim Drinu o kojoj je bilo govora još u Beogradu. Dao sam joj da si kupi sarajevsku Drinu, objašnjavajući kako postoji i niška special Drina. Imala je običaj cigaretne patrone puniti duhanom uz pomoć plastične spravice, a u Beha sve cigarete još nisu bile skupe kao u Hrvatskoj, ljudi su si mogli kao nekada u bivšoj Jugi priuštiti neke jeftinije cigarete dok su u Hrvatskoj morali futrati krdžu. Više puta sam je pričao kako su nekada ljudi imali za neki Dravu, Opatiju, Ibar, Zetu… Ta priča je i u Neumu imala svoj nastavak.

Sjedeći tako uz more rekao sam kako bi za ručak najradije volio da skoknemo do Stona na kamenice. I nedugo zatim krenuli smo prema hotelu preko hotelske plaže. Odmah do mjesta gdje je bila ploča s natpisom da je ta plaža namijenjena gostima Grand hotela Neum bio je pravi tunel, nešto manji od manjih na cestama i kroz taj tunel, nekadašnje atomsko sklonište, išlo se prema hotelskom dizalu. Zbog te u zeleno obojeno umjetne pećine kroz koju se prolazilo do hotela opet je bila glasno oduševljena. Zatražila je da je snimim mojim idiotom, a svoj mobitel je iz istog razloga pružila slučajnim prolaznicima. Meni je pozirala zadižući ionako prekratku haljinu, a snimili su nas i zajedno. “Koji genijalan ulaz u hotel, ovako nešto nisam nikad vidjela. Pazi koja vrata.”

Vrata na ulazu u tunel bila su željezna i debela kao ona na bankarskim sefovima. Na vrhu i na tlu polukruga bile su šarke oko tih čeličnih spojki su se pomicala i tako su se na guranje otvarala i zatvarala. Vrata su tada bila odškrinuta do sredine ulaza ostavljajući podjednak prolaz s lijeve i desne strane. Pozirala mi je i u tunelu.

Na kraju tunela bio je lift kojim smo stisli tipku RE i na toj etaži smo prošetali prema drugoj strani hotela. Nismo išli u sobu nego smo odmah krenuli prema mome autu.

Otprilike stotinjak metara prije granice sjetila se da joj je osobna iskaznica ostala na recepciji. I u Beograd je išla samo s osobnom. Ja sam svoju osobnu imao jer sam na recepciji ostavio putovnicu. Za razliku od nje nisam forsirao osobnu nego sam nosio putovnicu i tamo gdje je nisu zahtijevali. Kod sebe je imala samo isteklu probušenu osobnu.

Ipak uzeh tu njenu isteklu legtimaciju s dvije poništavajuće rupe pri rubu i poturih je ispod svoje tako da se te rupe ne vide. Držeći ih kao dvije raširene karte ponudih ih hrvatskom policajcu, koji je lijeno sjedio u kiosku na graničnom prijelazu, a ovaj mi samo odmahnu. Prethodno bosanskog ni policajca ni carinika srećom nije ni bilo.

O tome kako ćemo se vratiti nisam htio razmišljati, a ona kao da smo na blef prošli neku portu, a ne državnu granicu ni jednom riječju me nije pohvalila nego se kao i jučer divila onome što je vidjela iz auta. Sad je na redu za divljenje bio Malostonski zaljev sav išaran šesnaestercima za uzgoj školjki.

“Ja ću tu ostati, ovdje je predivno”. Nije znala za zidine u Stonu i kad me pitala što je ovo rekao sam: “Kineski zid”. A nakon toga počeo sam pričati kako su polja soli u Stonu bili temelj za bogatstvo Dubrovnika. “Sol je nekada bila kao nafta i plin danas i to je podiglo Dubrovnik. A da bi branili sol Dubrovčka Republika je podigla ove zidine.”

Parkirao sam uz potok preko puta ulaza u solanu i Muzej soli. Prešli smo preko potoka i prošetali smo stonskim kamenim ulicama. Kad spustite pogled sa zidina stonske ulice djeluju blijedo i isprano, ali dosta su šire od starih kala u drugim gradovima na Jadranu.

Na put je ponijela samo srpske dinare preostale od Beograda, koje ni u Neumu nisu primali, pa je tražila bankomat, a ja sam gledao u koju ćemo od konoba. Ston je sada najpoznatiji po kamenicama i nudili su ih u svakoj konobi. Kroz jednu malu uličicu s leđa došli smo do konobe Bakus. Glavni dio terase zauzimali su stolovi dobro zasjenjeni velikim kockastim suncobranima poredanim jedan pored drugoga. Nešto dalje od njih, preko kale kojom dođosmo bila su dva sporedna stola. Uz njih su stajali manji obični suncobrani nalik na mlade voćke. Odabrao sam prvi stol i otišao sam na zahod. Kad sam se vratio reče mi je da je naručila karlovačku meni i sebi kavu s mljekom. Mislila je da ćemo nastaviti piti isto što i u Neumu. Odmah sam reagirao pitajući konobaricu imaju li domaću pelješku travaricu. Srećom bila je gužva u onom glavnom dijelu terase i konobarica nije stigla još donijeti prethodno poručeno, pa sam bez problema narudžbu zamijenio za aperative. Piva i kava s mlijekom prije kamenica i ribe bilo mi je veće svetogrđe nego što je sinoć prvo jela kolače, lubenicu pa sve ostalo. Informacija da imam posla s prostakušom bila je kao izvenredna vijest odaslana na neki od mojih unutarnjih harddiskova. Srećom dvije čašice sa zelenom travaricom su brzo stigle. Odmah si poručih još jednu, a ona nije htjela premda je pelješka travaricu pohvalila “Uuuuuu”. Opet je počela snimati mobitelom, a onda se ozarila kad je ispod stolova konobe Bakus vidjela mačke. Za jednom bijelom što je na vratu imala dvije krvave točkaste rane je ustala.

Rekao sam joj da Dubrovčani vole mačke jednako kao Mleci. U tim gradovima mnogo je štakora pa kod Dubrovčana i Venecijanaca mačke stoljećima imaju poseban status.

Ona je u svojoj maloj garsonjeri od tridesetak kvadrata u Gajnicama imala jedanaest mačaka. Nikad neću zaboraviti kad sam se prvi put probudio kod nje i kad sam ne znajući gdje sam po zidovima ugledao police i kaveze za mačke. Prazne ili s mačkama koje na tim policama leže, sjede ili s njih skaču. Kao da sam bio kod nekog kolekcionara satova s kukavicama, ali s malo većim kućicama, a umjesto kukavica satovi su imali mačke i nisu imali kazaljke kao da su mačke pojele kukavice s kazaljkama. Kad sam se pribrao čekalo me još veće iznenađenje moja plava zimska majica prepuna dlaka. Neznajući što će se dogoditi skinuo sam tu majicu i ostavio pored kreveta da bi ujutro izgledala kao da se na njoj neka mačka linjala godinama. Šutio sam, a ona mi je samo objasnila da se to ne može skinuti nikakvom četkom, niti pranjem, nego samo selotejpom, povuće se traka pa se jedan red dlaka zalijepi za ljepljivi dio trake. Po dolasku na posao uzeo sam smeđu traku na stalku za lijepljenje kartonskih kutija i cijelo jutro sam je povlačio po toj čupastoj majici. Dok sam kod nje išao na zahod podižući dasku iz wc školjke je izašla crna mačka. Poslije bih je vidio kako na stolu liže njenu čašu. Međutim nikad ništa nisam prigovorio, moja mama uvijek imala mačke, pa sam znao koliko su mačkoljupci osjetljivi i kako lako počnu proklinjati one koji ne vole njihove mačke. Baš sam pazio da mi slučajno ne izleti kako joj stan smrdi po mačjoj mokraći i izmetu. To bi bilo kao da svećeniku pričate da nema Boga, ili nekom revnom udbašu objašnjavate kako je Tito bio ruski ili ukrajinski masovni ubojica. Jednom su mi njene mačke čak pojele kladioničarske listiće, ispali su mi iz džepa traperica i ujutro od njih nije ništa ostalo. Ni jedan listić nije bio dobitni, ali bio je to snop listića i pojele su sve do jednoga. Poslije sam se navikao na majice i veste pune dlaka, te povlačenje seletejpa po sebi, ljepljenje i odljepljivanje. Na poslu su me čudno gledali, nikad nitko u pisarnici to nije radio. Bio sam kao neka dva tipa što su svojedobno na nekadašnjem OTV-u imali show u kojem su bili po cijelom tijelu i preko glave oblijepljeni selotejpom, jedino nisam kao oni lijepio traku i preko glave, a oni opet traku u programu nisu lijepili pa je odljepljivali. I za razliku od mene oni su uživali biti oblijepljeni selotejpom, meni to nije bio neki užitak, ali kad bih se sjetio slasti što je curila iz njene pomalo zdepaste desne ruke nije mi to bilo toliko naporno, odvratno i infatilno.

Njena gajba je bila na šestom katu i mačke su joj znale pasti s balkona, redovito dolje udubljujući nekome krov na autu. Poslije toga bih je tješio zabrinut da je vlasnik auta ne napadne. Zanimljivo tih napada nikad nije bojala, već je ona imala pripremljenu priču kako su parkirali gdje nisu smjeli. Više se bojala što će reći oni u SOS CAT-u, koji su joj dali kaveze i police za mačke. Još je zanimljivije da ni jedna njena mačka poslije pada sa šestog kata nije uginula, jedino ih prvih par dana nije mogla pronaći. Dok bih bio kod nje s mačkama je pričala više nego samnom i zvala ih je: “Moja deca, deca, deca mamica je došla”.

Ona prema onome što sam ja volio nije bila tako obzirna. “O čemu ti slušaš”, govorila je za moje feljtone Svjedoci epoha. Možda joj je bilo malo zanimljivo to što želim ostavriti neke televizijske projekte. Nakon što mi je pilot za talk show “I to sam ja” dogurao do najužeg kolegija na RTL-u i nažalost u konačnici odbijen jer im takav hateovski format nije odgovarao za tu sezonu, nagovorila me je da se prijavim za Big Brother. I zato sam išao u Beograd, među kandidatima iz Hrvatske dogurao sam ponovno do najužeg izbora i išao sam na završnu audiciju.  Nažalost, još ništa nisam probio, pa i ono što bi je zanimalo nije je moglo zanimati više nego što ju je zanimalo.

Za ostale moje preokupacije nije marila. Od tiskovina zanimala se samo za priloge o nekretninama, umetnute u novine, kratke agencijske vijesti preko fejsa su joj bile dovoljne. Nije voljela vina, a moje kuhanje i priče o Dolcu su joj išle na živce. Sama je znala ispeći samo jaja na maslinovom ulju, Bili je sve radio na maslinovom ulju pa je onda i ona. Kao svi oni neskloni kuhanju, a s malim primanjima, uvijek je bila gladna i redovito je sve pojela što bih napravio, ali prije toga uvijek se mrštila na moje “kuhanje i nakuhavanje”. A mene je kuhanje opuštalo i često bih je sa zgotovljenim jelima dugo čekao dok bi došla do mene. Čekao sam je s postavljenim stolom kao vjerna žena muža propalicu. U dane poslije plaće do mene je dva puta dolazila sa zoo taksijem. Ako bi išla taksijem naručivala bi zoo taksi s ugrađenim kavezom i taksistu frenda koji je njene mačke već furao veterinaru.

Bijelu mačku je prepustila stonskoj ulici kad su stigle kamenice, pa kila dagnji.“Joj pa mi volimo istu hranu”, govorila je dok je cuclala kamenice. Stalno me nešto ispravljala, tako i u Stonu, tvrdila je da se kamenice ne jedu s limunom. Onda je probala. Jednom mi je tupila da se riječna riba mora praviti s maslinovim uljem. Znao sam da je tada kamenice zapravo prvi put probala, kao što je uz mene je prvi put probala mnoge stvari uključujući krastavac salatar, kebab i punjenu papriku bez više riže negoli mesa kako je pravi njena mama. Nikad prije Stona o njoj nisam previše razmišljao, a u Stonu mi je bilo jasno da je ona zapravo fenomenalna prostakuša u trendovskoj urbanoj uniformi.

Uz kamenice i dagnje poručio sam prvo pola litre otvorenog pelješkog plavca. Gusto  vino s pučkim oporim bukeom, svaka njegova kap u mozak je slala zraku sunca. Otvoreni pelješki plavac u politrenom bocunu baš je bio pogodak, pa sam poručio još vina. I njoj se svidio plavac, po broju fotografija koje je tada snimila kasnije sam vidio da sam joj se i ja tada sviđao. Imao sam plavo-žutu majicu, s davnim, nikada otklonjenim flekama od crvenog vina i crnu torbicu za novčanik, dokumente, fotoaparat i diktafon, za svaki slučaj da je ne bih zaboravio tu kožnu torbicu, dobivenu od rođaka iz Bijeljine, nikada nisam skidao.  Na kraju sam naručio još po dvije kamenice, ukupno deset, da je lakše računati.

Platio sam ceh i poveo sam je na plažu Prapratno. Jura Pađen i znalci s Etnofesta su se išli kupati na tu pješčanu plažu gdje more miriše po moru. U Neumu more često nema taj miris jer je to ljetovalište ispod vode pustilo odvodne cijevi kao drvo korijenje, a vodena strujanja su spora.

Opijeni pelješkim plavcem radovali smo se čistom moru u nedjeljno popodne na kraju ljeta. Sunce, pjesak, more gusto i valovito, te nas dvoje kao pravi par. Snimila me i bijelog u crvenim kupaćim gaćama dok sam ulazio u more polako kao morska kornjača. Neodlučan, uvijek se premišljajući i trzajući se kao da me netko bode, prije nego što se cijeli bučnem i zaplivam. Ona je djelovala daleko odlučnije dok je ulazila u vodu i opet je mnogo dulje ostala od mene.

Odmah po izlasku iz mora osjetio sam da školjke smjesta žele napustiti moja crijeva. A na Praprotnom je bio samo jedan lokalčić tipičan za plaže s betoniranom terasom, propusnom nadstrešnicom od trstike i dva PWC WC-a u blizini. Premalo za jednu tada tako dobro ispunjenu plažu. Srećom nisam se uneredio prije dolaska na red. Sve sam stigao, ali unutra nije bilo papira, pa sam se dohvatio zabilješki s presica pronađenih u crnoj torbici i pokojeg starog kladioničarskog listića. U jednom trenutku vidio sam da je u rupu plastičnog poljskog zahoda nekako ispala sveta slika koja se našla među listićima i papirićima. Kičasta ilustracija kakve vam nude neki prosjaci, a ja je obično uzmem i nešto im dam. Gurnuo sam ruku izvadio sliku i smjesta je poljubio. Na slici je bio sv. Ante koji je u naručju držao dijete u bijelom.

Zbog tog svog religioznog čina u plastičnom wc-u bio sam jako zadovoljan. Ljubeći sliku zamolio sam Boga da mi se oprosti tu nesmotrenost i mislio sam kako će mi to pomoći da mi do osmog rujna stigne poziv iz produkcije Big Brothera. Odkako je trajala naša priča ja nju nisam nikad sanjao, a ona je mene više puta, tako mi je ispričala da je sanjala kako mi je rodila curicu i sina, prvo curicu, pa onda sina. Zbog čega sam prvo bio tužan, pa onda zbog sina silno sretan. Taj njen san sam protumačio tako da ću prvo biti tužan pa radostan, prvo mi neki posao neće uspjeti, pa onda neki hoće. Na natječaju Ministarstva kulture za dodjelu sredstava portalima nismo prošli, šef povjerenstva Zdenko Duka je rekao da ćemo dobiti kada naši dođu na vlast, pa sam mislio da ću umjesto toga uspjeti upasti u Big Brother nakon čega bih zbog tog publiciteta mnoge moje planove lakše ostvario. Nisam bio dobar tumač snova, ali tako sam si taj san nekako rastumačio. Na djecu nisam ni pomišljao, jer su mi i ona, a i njen prvi muž govorili da ih ona ne želi.

S jednog od unutarnjih hardvera na kojem su bile pohranjene zle slutnje stigla je jedna prijeteća poručujući da nikad kad bi pao križ ili nešto slično poslije nije bilo dobro. Takve stvari obično su najavljivale neku nesreću. Napuštajući PWC WC otišao sam do jedinog bara na plaži i poručio sam colu, kažu da zaustavlja lakši proljev. Ona je još bila u moru, a iznad se vedro nebo plavilo dok su po njemu pasle ovce od vate.

Bez naočala plave oči joj djeluju kao da nisu u vaser vagi, kad je izašla iz mora nije imala naočale, a još mi je bila ružnija kad je prigovorila jer sam morao nešto popiti. Nije mi padalo napamet da se branim govoreći što sam stvarno popio. Uostalom bilo je vrijeme za povratak. Festival je počinjao u osam, a trebalo se vratiti, opet prijeći granicu s njenom izbušenom osobnom, opeglati košulju i obući se. Mislio sam se javiti i jednom znancu iz Neuma kojem se uvijek javljam kad dođem na festival. Priče o mome alkoholizmu su mi bile toliko dosadne, da u njima više nisam vidio ni pouzdan znak da je neka veza na zalasku. Do sada zbog pića mi nije gunđala samo jedna od mojih cura jer je ta pila više od mene.

Granicu smo opet prošli na istu foru, a da su otkrili njenu probušenu osobnu uzvratio bih im da je njena ostala u hotelu i da me puste otići po nju. Srećom oko toga nije bilo neugodnosti. Na moje prekogranične malverzacije nije trzala, ponašala se kao kad bi naišla kontrola u tramvaju, a ona se uvijek švercala. Kontrolore kada bi naišli nije fermala kao ni one na čije su aute padale njene mačke. Podcjenjivala ih je gledajući s drskim pogledom kao da im govori: “kako im je mali ili sigurno ti se ne diže”, a kontrolori kao da će nešto tako pred svima čuti samo su micali. Uzmicali su od njenog pogleda vještice ili lude žene spremne na vrijeđanje na javnom mjestu.

U Grand hotelu Neum sam naručio peglanje košulje i po dolasku u sobu sam odmah zaspao, a ona me probudila nekoliko minuta prije osam. Skočio sam i rekao sam joj da moramo požuriti i stići na festival. Prošle godine sam ga prespavao, ali prije toga cijelo popodne sam se družio s glazbenicima, pa sam imao hrpu materijala za reportažu. Ovaj put družio sam se samo s njom, ali već sam imao plan napisati esej.

Srećom stigli smo premda su nas brojni šetači u večernjoj ljetnoj šetnji Obalom Franje Tuđmana prilično usporavali. Čak smo našli i mjesto uz šank s odličnim pogledom na festivalsku pozornicu. Takva mjesta gazda kafića uz pozornicu obično rezervira za svoje neumske znance. Pomoglo mi je što su tu sjedili Dundo i Trio Gušt, pa kad su oni otišli nastupati nas nitko nije dizao. Naišao je i Vlado Kalember i srdačno nas je pozdravio: “Mislio sam da ga volimo samo mi, a vidim da ga još netko voli”, prokomentirao je stari šarmer. Poslije toga stalno me ljubila, kao nikada do tada. Malo, malo pa pusa u obraz, ponašala se kao zaljubljena šiparica. To su ono neki trenuci kad vam je sreća pomalo naporna.

Poslije festivala ostali smo dvije runde predugo, no srećom uspjeli smo na vrijeme stići na nedaleku terasu i ugrabiti stol. Ona je bila poslušna, prema ranijem dogovoru sjedila je i čuvala mjesto dok sam ja bio o lovu oko švedskog stola. Od ribe ostale su samo dvije orade, ali zato sam nanio pršuta i sira. Dobro smo nadoknadili večeru propuštenu u hotelu. Ona je pojela obadvije orade i cijeli tanjur pršuta i sira na koji sam prebacio pola plate. Zalili smo to gembačima od prilično lošeg bijelog stolnog vina i Sarajevskim kiseljakom, a kad smo sve pojeli što sam donosio pozvao sam je među glazbenike grupirane na drugoj strani terase. Uvalili  smo za stol gdje je sjedio umjetnički direktor festivala Jura Pađen sa suprugom, opet Dundo iz Trija Gušt i Daba bivši redar iz Saloona, s komadom i još neki ljudi. Cura od Dabe pitala me jesam li nekada pisao za ST? Devedeset druge, treće ili četvrte radio sam s njom neki intervju. Spomenula je i Mimija Đokića. Jura se udaljio od našeg stola, prvo se sa stolicom približio prema Neni Belanu, nama je okrenutom leđima, nagnuo se kao da pričaju, a poskriveči su strusili kratku đoju. Držeći je ispod šake smotku su dodavali jedan drugom.

Meni je uvijek bilo lijepo sjediti na toj terasi krajem ljeta uz more. Nastavio sam praviti gembače od onog istog lošeg vina kojeg je bilo u potocima.

Za susjednim stolom je bilo sve veselije i veselije, u društvu je dominirala Alka Vujica, pjevajući pjesme Džonija Štulića. Kad bih se okrenula prema nama klimnuo bih joj glavom, mahnuo sam, ali ništa, začuđujuće me ignorirala. Zašto nisam znao, nakon Halidovih koncerata u Kurilovcu i Karlovcu svojim audijem povezla me prema Zagrebu i putem smo lijepo pričali. A upoznali smo se davno kad sam o njoj početkom devedesetih pisao tekst za pop-rock enciklopediju.

Kako je većina za našim stolom također bila smještena u hotelu Neum iza ponoći pitao sam hoće li nas netko povesti, rekoše da će oni još ostati, a to je značilo sve dok zora među krošnjama borova na terasi ne otkrije more. To mi nije odgovaralo, htio sam izbjeći sutrašnji mamurluk, jer ujutro sam trebao putovati u Imotski, pa na Šoltu, trebalo je pisati tekst o festivalu, stoga smo morali prošetati natrag do hotela. Pozdravio sam društvo i ustali smo. Sve sam pozdravio i za susjednim stolom, svi su ozdravili osim Alke Vuice i umjesto da odšutim i produžim ja sam navaljivao:”Alkić tko nas zavadi?”. Tako sam pred svima iskamčio i njen pozdrav, ali raspoloženje mi se naglo pokvarilo. Noćna šetnja uz more kroz pusti Neum obasjan zvijezdama nije me smirivala. Alku Vuicu sam pljuvao sve do hotela. Te kako ju je posljednjih godina Halid izdržavao, te kako među nogama ima povijest domaće rock scene, gnjevno sam pričao kako je zahvaljujući meni upoznala Halida na koncertu koji sam organizirao u Bestu, naglasio sam kako je tražila lovu unaprijed i kako ju je kad sam joj platio novac stavila među sise. I sve tako do hotela. Ona me samo slušala, dodala je poneku primjedbu kao: “Pa znaš da nju zanima samo lova i takvi tipovi”, i tako smo stigli do tunela između  plaže i hotelskoga dizala. Nažalost teška željezna vrata su bila zatvorena. Pisalo je na hrvatskom i na engleskom da su otključana samo do ponoći, a ponoć je prošla. Na mjestu gdje smo se po danu slikali i gdje mi je pozirala sad smo se mogli slikati.

Potražili smo drugi ulaz, krajem ljeta, iza Gospe noć dodatno jesenje zamrača, a ja na lijevom oku imam dioptriju minus trinaest i pol, pa kad bih vidio neki popločan put ili stazicu morao sam preko toga prići licem do pred sama vrata da bih vidio da su zaključana. Mislio sam da me ona slijedi, a ona je usput zamijetila ulaz i otišla je u hotel. Shvaćajući da me tek tako ostavila samog, totalno sam pobjesnio, a bijesan ćoro za zamračine još slabije vidi. Bijes mi je dizalo prisjećanje na scene iz Jaske s rođendana Jaskanca Blaža. Tada je popila nekoliko rakija i kad ju je uhvatilo ponašala se kao da mene nema. Predamnom se gotovo hvatala s drugima. Kad je lovački gulaš bio poslužen sjela je jesti pored drugih, okrećući mi stražnjicu, uopće ne mareći za mene kao da me tamo nema. Želeći izbjeći blamažu pred kumovima i brojnim poznanicima tad sam se pokupio i premda po mraku ne vidim dobro krenuo sam voziti natrag prema Zagrebu. Zadržao sam se tek da se s nekima pozdravim i one parkirane iza mene zatražim neka preparkiraju da se mogu provući i otići. Na odlasku ipak me primijetila, uskočila mi je u auto moleći me da je ne ostavljam. “Molim te ne ostavljaj me, molim te ne ostavljaj me”, posebno je to jecajući ponavljala kad smo bili na autocesti. Nisam je ostavio, ne šutam ljude dok su na podu, a ona mi je za uzvrat izbljuvala auto, srećom samo izvana jer sam joj još u vožnji spustio prozor i gurnuo joj glavu van. Ujutro je desna strana bila izrigana kao da sam vozio po nekom makadamu s lokvama bljuvotina.

Tada u Jaski vidio sam sam kakav je egoist i isti osjećaj bijesa i razočarenja zbog karaktera partnerice imao sam i dok sam kružio oko hotela i to je bilo prvo što sam joj rekao, kad sam nakon nekih sat vremena poslije nje, dokopao kreveta. Morao sam obići cijeli kvart i onda naokolo doći do glavnog ulaza, pa pored recepcije do dizala. Kad sam bio pred vratima sobe, tek je tada nazvala pitajući gdje sam?

”Nisi ti za vezu s nikim”, siktao sam . “Napuši se kurca”, presjecao sam je dok je pokušavala nešto reći. “Ostavila si ćoravog čovjeka u maraku…” Nakon prodike sam legao i okrenuo joj leđa. Nevidljivi zid između nas, nije pao ni s jutrom, premda sam se prestao svađati i trudio biti pristojan.

Ujutro nije htjela ići na doručak, a kad sam krenuo odjaviti priopćila mi je da bi ona ostala u sobi i otišla na bazen. “Trebao sam joj još omogućiti da se tu jebe s drugima”, pomislio sam pojma nemajući koliko sam bio upravu.

Natjerao sam je da napusti sobu. Odjavili smo se, uzela je svoju neprobušenu osobnu, a ja putovnicu i ostavio sam je tamo gdje sam jedan sličan cirkus od žene sreo kad sam prvi put dolazio u Neum. No mene hulja brzo prolazi, kao da ništa nije bilo nazvao sam je negdje poslije Ploča, tip bla-bla rentam ti kar još nije bio došao. Poručio sam joj da sam u blizini i neka zove ako što zapne. Zvao sam je i iz Splita dok sam čekao trajekt, bilo je poslijepodne i još je bila u kafićima na magistrali u Neumu. Mobitelirao sam i kad sam stigao na Šoltu, vezu je bila uspostavljena, ali nije ništa govorila, samo je nešto tresnulo, kao da joj je mobitel ispao iz ruke.

Ujutro sam opet zvao da čujem je li stigla u Zagreb. I presjekao me neki muški glas, pomislio sam da se javio taj bla-bla rentam ti kar tip, ali stisnuo sam neki krivi broj. Onda sam opet nazvao i opet muški glas, ali sam krivo dotaknuo broj znanca kojem se obično javljao dok bih bio u Neumu. Njegov broj je bio na listi pored njenog, no taj razgovor me nakon prethodnog zakratko opustio. Pomislio sam da su se stari instikti i kompleksi ostavljanog ljubavnika bezrazložno upalili i kad sam konačno nakon dva muška glasa dobio nju počela je vikati: “Nemoj me više zvati, nemoj me više zvati”. Bilo je to sve što mi je vičući poručila i prekinula je vezu. U grudi kao da mi je zabila koplje. Onaj stari dobro znani mukli bol nakon dugo vremena ponovno me obuzeo svog. Medicina u tim situacijama upotrebljava izraze feniletilamin, popularno zvan “molekula ljubavi” ili oksitocin, hormon zaljubljenosti. Ljubavni krpelj se negdje zakvači za vas i prouzroči jaki emocionalni stres kad dođe do nesuglasica ili odvajanja od partnera, dok se ljubavni krpelj ne otkvači donese mnoge probleme. Simptomi su mi bili dobro poznati, premda takvih problema nisam imao dugo i kada se u meni javio poslije dosta godina samo sam se pitao koliko li će sada trajati?

Na Šolti sam se kupao, sunčao, kuhao, pio…, ali što god sam radio nisam mogao ne pomisliti na nju. Ponekad sam bio tako slab, da bih se jedva digao s luftića ispod palmi u Nečujamu, svaki zrikavac što je pjevao pjesmu ljeta bio je jači od mene. Često sam bio tako odsutan da nisam razlikovao nebo od mora. Kao neku struju netko je odjednom u mene pustio želju za njom i ona je ubijala sve drugo. Ljubavni krpelj je brzo rastao, narastao kao kugla koju su nekada lancem vezivali robijašima i galijotima uz nogu i vukao sam tu kuglu po Šolti samo što je meni bila vezana za volju, samopouzdanje i sve ono što spada u vlastitu pojavnost pred sobom i drugima. Na ljetovanju sam bio rob želje za njom, ako bi mi nekada tuga i bol popustili razmišljao sam kako bi sve s njom bilo još ljepše, ali nisam je zvao, pa ni kad je poslala poruku da joj pošaljem slike kad budem stigao. Mislim da me spašavalo to što sam bio s mojim Ađelkom, pa sam pronalazio zadnje atome snage, pa ipak nisam pred djetetom zajecao i skroz pošandrcao. Tko zna što bi bilo s tim mojim unutarnjim džihadom da moj Anđelak nije bila sa mnom. Svaki dan kad bih uspio ne nazvati je samom sebi sam čestitao. Istovremeno stalno sam na mobitelima pogledavao je li me ona zvala, ili možda poslala poruku. U pedesetoj imao sam isti osjećaj kao kad sam se zaljubljivao u petnaestoj, šesnaestoj ili sedamnaestoj. Nema veze koliko čovjek ima godina kad se usere isto mu je, govno je govno.

Pitao sam se zar je moguće da sva ta čašćenja i sjedeljke u Beogradu, na putu, u Neumu ili Stonu ništa nisu vrijedila ni kod tako malograđanski materijalistički nastrojene prostakuše? Pa bilo je toliko zanimljivih situacija, a i seksa. Od ranije sam dobro znao da će i ta želja za njenom rukom jednom proći, samo je pitanje kad? “Treba samo izdržati i ljubavni krpelj nestane, njegovo djelovanje”, govorio sam samom sebi, “za razliku od onog krpelja sa nepokošenih livada ljubavni je smrtonosan samo u srceparajućim pjesmama”.

Prvi put sam popustio i nazvao je tek nakon deset dana dok sam stvari spremao u auto i kretao natrag u Zagreb. Na prvi poziv bilo je zauzeto, pa sam ponovno nazvao i dok sam čekao da se javi strepio sam baš kao kad sam se zaljubiljivao u pubertetu i onda sam svoje ljubavi zvao iz govornica prethodno za to skupljajući hrabrost. “U banci sam gdje bi bila”, odgovorila je kad sam razgovor  započeo s:”Gdje si?” Predložio sam da se sastanemo i o svemu popričamo kao kolege s posla. Pristala je i život mi je odmah postao lakši. Bio je četvrtak, dogovorili smo se da se vidimo sutra u petak. Najavih dolazak na Dolac po škampe i dagnje, pa se negdje oko Trga možemo naći na piću. Pristade bez velikog odugovlačenja. Samo par njenih riječi trebalo je da se moja muka raspline i kao na filmu pretopi se iz frustracije u normalu.

Sastali smo se u Dijani i dogovorili se da poslije posla dođe do mene. Napravio sam škampe i dagnje na buzaru, a dva lista i neke ribice koje sam još kupio ispekao sam na roštilju. Toliko sam popio da se ponovne prve ševe i ne sjećam, ona mi je rekla da je bilo jako dugo. Počeli smo opet kao prije, njena ruka me opet hvatala za dušu, zapravo sva moja duša stala bi u njenu pomalo zdepastu ruku i drhtala bi kao uhvaćena grlica. “Koga ja to jebem?” ”Svoju ženu, jebeš svoju ženu”. “Zašto mi lažeš?” “Ne lažem vidjet ćeš”, obećavala je na mom krevetu hukteći ispod mene. ”Je li vidiš koliko te volim?” ”Vidim”. “Pojma nemaš koliko mi je drago što smo se pomirili”. “I meni, i meni”, uzvratila je grleći me i ljubeći.

Zbog Big Brothera uzeo sam cijeli godišnji u komadu, tridest radnih dana, predamnom je bio cijeli rujan i početak listopada, mogli smo zajedno boraviti više, kao što je to na početku naše veze baš ona željela, žalila se da se rijetko viđamo, tada nisam mogao više, a sada kad sam imao vremena opet smo se viđali jednom tjedno, jer sada ona nije mogla više. Još dok sam bio na Šolti obećao sam Jaskancu Blažu da ću mu doći u berbu grožđa. I naravno zvao sam i nju, na ponovni izlet u Jasku, taj kolega s posla berače lijepo dočeka i počasti. Rekla je da je boli trbuh. Sutradan dok sam bio u Jaski stigla mi je poduža poruka baš ovako napisana: “E sad ti mene malo da slušaš preko sms, ti kojem je sve jasno. Svjedočino epohe, al mnogo volis da slušaš gluposti da te jebo portal tvoj. Kad kažem da me nešto boli ne lažem! Trudna sam od Neuma jebalo te branje grožđa, da je barem domaći paradajz još bih išla”. Na tu poruku poslao sam joj mnogo kraću: ”Volim te”.

Poslije pristigle poruke napio sam se i otišao prileći u auto. Ni kada su me probudili negdje oko ponoći nisam mogao voziti do Zagreba. Kum Glatki je vozio natrag, a ja sam spavao na zadnjem sjedištu. Ostao sam tako spavati i kad je dovezao do njegove kuće u Vinogradskoj. Ujutro sam otišao doma u Dubravu, premda su mi Gajnice bile bliže. U nekim ranijim vezama ipak bih otišao kod mojih cura i u neprilično doba noći. Kucao bi na prozor slikarici pred zoru, premda me upozorila da joj to utječe na ten, u neka doba noću stizao bih u kuću roditelja bivše žene s prvom kćeri. Znao sam da joj susreti i telefonski razgovori noću nisu strani. Slušao sam kad ju je Bili, rekla je bivši i samo prijatelj, zvao iza tri noću. Izašla je na balkon i dugo je razgovarala s njim, a ja sam se pravio da spavam. Ipak, tog jutra kad sam se probudio na zadnjem sjedištu mog golfa nisam otišao kod nje. A ima li išta prirodnije nego ujutro svratiti kod voljene nakon što ti je javila da je trudna. Najmanje sam se bojao da ću kod nje nekoga zateći, zapravo ja sam prvi put u životu bio zaljubljen u nekoga s kim zapravo u velikoj namjeri nisam želio biti. Patio sam za njom, a ono malo mozga, premda nikako nije moglo utjecati na moje postupke, stalno je ponavljalo:“Bježi jadniče, bježi papčino što dalje”. Imao sam unutarnje ptice rugalice i savjetnike. Ni ja zapravo nisam htio ostati s njom, ali njena ruka brzo bi mi i to malo pameti pomuzla.

Uvijek sam imao na umu kako se jedan kolega iz banke prostački hvalio kako ju je potrošio u njenoj garsonjeri u Gajnicama. Dočekala ga je u policijskoj uniformi i odmah mu je popušila, a na odlasku htjela mu je naplatiti kaznu. “Fuj ima mačke, kod nje sve smrdi po mačjim govnima i nema sise. Ima 38 godina”, govorio je namršteno. A ja sam bio jadan poslije razvoda, na svakom spoju srao bih protiv bivše žene i naravno da nakon što bih pričao kako bih bivšu ženu s užitkom najradije bacio pod vlak, nisam mogao ništa okrenuti. Slušajući kako je taj kolega opisuje odlučio pokušati s njom. Već mi je ona prije toga govorila da bi mogli izaći u Studio smijeha da mi predstavi nekog komičara Psihomira. I prvi put kad sam je nakon priče o policajki i kazni sreo, dok je dimila pored ulaza u pisarnicu, stari dripac u meni probudi se i uputih joj pusu. Već slijedeći put kad me vidjela pitala je:”Zašto mi ne bi izašli?” Pozvao sam je na izlet kod Rikija u Karlovac. Nisam je odmah htio razočarati s mojom rupom. Riki je živio u prekrasnoj kući na karlovačkom Dedinju. Pripremili smo hobotnicu s krumpirima u pećnici, s moje stalažice za vina ponio sam nekoliko butelja koje su godinama skupljale prašinu. I dok sam razmišljao kako prijeći na stvar ona je samo ustala i zabila mi jezik u usta. Naš prvi poljubac bio je jedan od onih trenutaka kad vrijeme ne leti, nego ljosne od zemlju i ostane nepomično. Zaustavljali smo vrijeme još nekoliko puta te noći, premda je bilo hladno, tako veliku kuću teško je zagrijati. Riki je govorio da je upalio grijanje, ali prekasno da bi se naša soba zagrijala.

Prvi put mi se zapravo nije digao, nego sam joj dugo lizao i imao sam samo čvrst prst. No, pred zoru iskoristio sam blagodati zornjaka i onda se dogodilo ono što se narednih mjeseci često događalo. Bila mi je melem na ranu, nakon što mi se žena s djecom odselila jako ponosno bih s njom prolazio kroz moju ulicu. No, kao što je u sjećanju ostao izlet u siječnju, također pamtim kako sam je dok je još bila udata viđao s jednim drugim kolegom, bila je s njim čak i za Staru godinu, dok ju je Silvek, njen prvi muž, tada je još radio s nama, po banci tražio. Jedina je od adrijašica dobila stalni posao tajnice u banci. Njenom prvom mužu to nije uspjelo, premda su mu čak bili i obećali, ali su mu na kraju javili da uprava nije potpisala njegov prijem u stalni radni odnos. Silvek je taj dan bio jako bijesan i nažalost svoju ogorčenost je iskalio na meni. Htio sam ga utješiti i rekao sam mu da za stalni posao treba veza, a on je skočio vičući: “A kako je moja žena dobila posao bez veze, hoćeš reći da se jebala da dobije ugovor za stalno?” Ustao je i svoj bijes unio mi je u lice spreman zamahnuti šakom.

Ništa mu nisam odgovorio, nego sam poslušao kolegu koji se ispriječio između nas i uputio me u drugu prostoriju ekspedita. Znao sam o njoj dovoljno da se moja unutarnja ptica rugalica proskakuće ponavljajući ono što bi za nju govorili razni mudraci prošli kroz moj život. Ti mudraci će kasnije progovarati sve češće.

U početku je govorila da se zaljubila u mene, da je sve boli od želje za mnom, da pored pisarnice sjedi i puši samo da bi mene srela. I onda negdje u svibnju, kad sam koristio drugi dio godišnjeg od prethodne godine pozvala me na razgovor i reče mi kako naša veza nema budućnost. Sa mnom joj je samo seks dobar, s Bilijem joj seks nije dobar, ali se slažu u svemu ostalom dok sa mnom nema o čemu razgovarati. “A što ću kad se ti ne kužiš u književnost”, uzvratio sam i pogled joj se zatresao. S pravom je pomislila da sam ciljao na njenu tanku obrazovnu i odgojnu dimenziju, primitivci ne vole kad im se to kaže. Po sklonosti prema čitanju najbrže možete pročitati nečiju kulturu, da je imalo čitala, barem s vremena na vrijeme, zavirila bi u moje knjige, zbog sebe, da bolje pročita onoga s kim liježe u krevet. Tako bi se sigurno razvile i brojne druge teme. Čitanje mnogo toga donosi, a misleći na to ja sam rekao književnost.

Izgledom, posebno kad bi stavila normalne dioptrijske naočale, a ne one ala Jovanka ili Slavica, i ako bi slučajno obukla nešto decentno, djelovala je kao žena za kulturnjaka, premda su se njene teme kretale oko nekretnina, kredita za nekretnine, mobitela, fejsa i prijateljica koje preko interneta traže jebače. Nije joj bilo jasno što sam ja, a žene vole kalupe, zato drugačiji obrasci imaju težu sudbinu na ljubavnom planu. A ja sam bio sve nešto između jasnih slika i prilika, te neki novinar, a radi u banci kao vozač i dostavljač. Piše neke knjige, što ju nije zanimalo, ali čula bi već da netko drži do mog stvaralaštva. Ne bi se ona toga stidjela da to ima javnog priznanja. Uglavnom vidio sam da jako računa i zbraja, te kao neke prije nje, mnogo traži obzirom što nudi, ali kako s njom ništa ozbiljnije nisam planirao, njene računice me nisu uzbuđivale. Pustio sam da ide dok ide i nisam se puno bunio kad mi je u svibnju prvi put rekla da prekidamo. Pojavilo se malo tuge, ali nije bilo teških riječi. Davno sam čuo da žene nikada ne ostavljaju jednog ljubavnika, dok nemaju drugoga, ali ni o tome tko bi mogao biti taj nisam uopće razmišljao. Obzirom što sam sve prošao ona mi je do tada bila povoljnija kombinacija i to sam joj rekao. Govorili smo si da prekidamo, ali nešto je mi je u zraku govorilo ne zadugo. Neće to samo tako proći.

I javila se za desetak dana poslije prvog prekida i pozvala me poslije posla na piće. Rekao sam joj da smo se tako lijepo razišli da je to šteta kvariti, ali njen zagrljaj sam odmah prihvatio. I opet smo počeli, sve po starom, nisam samo kuhao, hranili smo se i vani. I mislio sam da u svemu tome i ona uživa. A bez obzira na to što je govorila da sa mnom nema što pričati ja sam pored nje stalno nešto cvrkutao. Jednom me pitala bili imao nešto protiv da kod nje dođe njen prijatelj ginekolog iz Pule Bili? On je trebao doći na tjedan dana u Zagreb, a nema gdje biti, pa bi spavao kod nje. A to je značilo s njom skupa u krevetu, jer drugog kreveta u garsonjeri nema. Naravno da sam bio protiv. Objašnjavao sam joj da sam ipak balkanski tip muškarca i da od mene takvo razumijevanje ne očekuje. Zapravo, meni to nije ni higijenski. Izraziti sam jednopartnerski tip, sve priče o slobodnoj ljubavi meni su gadljive kao meso peradi. Mnogi čistunci kad bi došli kod mene pali bi u nesvijest, ali neke stvari ne mogu provariti bez jačeg nadražaja probavnih organa. I poslije sam to pričao jednoj konobarici u Blatu, ne znam kako smo došli do toga, uglavnom pohvalih se da imam curu dosta mlađu od mene i onda kad bi obavljajući nešto za banku u prolazu izjutra svratio na rakijicu, ona bi me svaki put pitala za moju curu. Tako sam joj rekao što me moja cura pitala, na što se ona samo nasmijala i preporučila mi je da odem to provjeriti. “Ne pada mi napamet provjeravati ono što znam”, uzvratih, premda uopće nisam znao je li kod nje, ali ponekad tako bubnem nešto i dobro pogodim. Zapravo nije mi bilo stalo i te teme oko Bilijevog dolaska, spavanja s njom u krevetu, dotakli smo samo jednom. I onda je to otvorila ona, prigovorila mi je što je jedna stvarna beskućnica, što je ona dobro znala, jednu noć prespavala kod mene i pitala me u SMS poruci: “Jesam li stavio kurton. Fuj”? Naravno, da se s tom nisam ševio, htio sam joj samo pomoći jer nije imala smještaj, osim toga ja nemam samo jednu prostoriju i jedan krevet nego pola obiteljske kuće. U nekoj za nju povoljnijoj situaciji, prema ženi dospjeloj u moj dom, zasigurno bih bio uporniji, ovako nisam htio i do sada još nisam bio socijalni jebač, kako sam to zvao, nudio smještaj za seks. Jedna ševa, jedna noć, ako se dogodi, dogodi, ali nikad to nisam uvjetovao, to je više žensko ponašanje i razmišljanje. Ali umjesto razvijanja teorija rekao sam samo da onoj nije bilo do toga, što je i ona dobro saznala kad ju je na mjesec dana, bez moga znanja, primila kod sebe. Bio sam jako fin dok mi je prigovarala što je ta jadnica jednu noć kod mene prespavala, a ta njena prigovaranja pripisao sam ženskim slabostima uoči mjesečnice. Njoj  je uvijek kasnila i bila je histerična, a kako kaže Goran Bregović iskusniji švaler tada zna sačekati dok mu curi prođe. U svoje bulevare sumraka nikad do Neuma nije me uspjela uvući. Čak sam i nakon Jaske objektivno bio naglašeno obziran i pristojan.

Povratkom s mora, za vrijeme dok je trajalo to drugo znatno kraće naše zajedništvo, nisam više bio opušten kao u prvoj fazi, nije mi više bilo svejedno i to se naravno odrazilo na moje ljubavničke sposobnosti. A ona prema meni nije bila stimulativna partnerica. “Vidiš da ne možeš”, čak se zadnji put počela rugati. Nije mi udovaljala, međutim naš seks više ni meni nije bio na prvom mjestu. Stvarno sam htio biti pažljiv prema trudnici. Meni to nije bilo ništa novo, uz troje djece imao sam i unuku, nisam bio oženjen, ludo sam je zavolio i koliko god mi je, kad je ona u pitanju, odgovor uvijek bio negativan, rekao sam joj da se neću ponijeti kao dripac. Podržat ću svaku njenu odluku. Pričao sam joj o prethodnim abortusima koje sam prošao i rekao sam kako poslije nikad više nisam imao sina.

Ona se meni povjerila kako nikada prije nije bila trudna, a pokušavala je posebice sa Silvekom. Zato joj se to dogodilo jer mislila je da ne može zanijeti. Priču o tome kako nije željela imati djece potpuno je okrenula. Onda mi je prvi put otkrila kako je godinama pila antidepresive, pa se boji da zbog toga neće biti dobro. “Doktori će ti o tome sve reči”. “Pitat ću Bilija”. “Jebo te taj Bili. Stalno Bili, pa Bili. Ti si kao Mate”, rekao sam i njegovo prezime, “za sve morao pitati Tanju”, izgovorih i njeno prezime. Kolega Mate je bio opsjednut pokojnom kolegicom Tanjom, čak kad se poslije svega išao ženiti u Australiju, osobno sam ga vozio po vizu u Beč, morao je prije polaska zvati Tanju da se nešto posavjetuje, a zvao ju je i iz Beča, tada kada još nije došlo ni vrijeme prvih mobitela, premda mu je buduća supruga bila poslala avionsku kartu za Australiju. Nije znala tko je Mate, prethodno ga nisam spominjao, ali taj primjer ju je štrecnuo i ustala je iz kreveta. Pobjegla je u kupaonicu, a ja ne želeći opet izazvati novi prekid prebacih temu na odlazak na Šoltu. Sada kao trudnica, s pretpostavkom rizične trudnoće, mogla je bez problema uzeti bolovanje, pa da to iskoristimo,“najavili su još par izuzetno toplih dana”, idealno za novi put na more. Dok sam pričao šetkao sam po njenom stančiću, imala je krasan štednjak, gotovo neupotrebljavan. Od slika držala je samo slike sebe i svoje sestre pored fićeka i također u mali okvir uokvirenu sliku Silveka isto pored fiće. Tada kad smo kod nje zadnji put bili, poslije usporedbe Bilija i nje, s Tanjom i Matom, iz kupaonice nije prozborila više ni riječi, a kad sam došao do vrata kupaonice pitajući zašto samo šuti i što radi unutra rekla je da brije onu pičku, jer nije pristojno čupava ići kod ginekologa.

U pola plave plastične kace od desetak litara, spremila je hranu za psa i mačku moje majke, tu kantu s poklopcem nije vratila susjedi postanarki Suzani. Od iste te susjede iz nekih svojih razloga zadržala je i posuđeni usisivač. Na putu prema gradu gužva je bila stravična, više smo stajali nego se vozili. Imala je one naočale ala Jovanka ili Slavica i kao onda dok smo pratili festival stalno me je ljubila. Potpuno sam bio siguran da mi se sreća u ljubavi opet vratila i da ću s njom uživati tamo na Šolti, gdje sam do prije par dana toliko patio. Umjesto jastuka stvarno ću u onom apartmaničiću grliti nju. Tog jutra rajcala me pomisao na večer u Maslenici kad se na to mjestašce na moru spusti nebo, pa dok sjedite za nekim od stolova poredanih na rivi uz more osjetite kako je to biti u oblacima. Odatle bi pored jedne ogromne agave, kao pored nekog zmaja, otišli do jednog beach bara na plaži. Nekoliko rundi, pa bi prošetali još dalje niz plažu i na plaži kao na podu, je li…

Maštao sam o tome u vožnji, a koliko god sam se trudio voziti brže opet je pola sata zakasnila na posao, ali zbog toga se uopće nije uzbuđivala. Ostavio sam je ispred suda na Zrinjevcu i kad me prije izlaska iz auta još jednom poljubila osjetio sam onu zlatnu boju. Nije to bila samo ona stvarna rođena s ljetnim jutrom, nego i onu moju unutranju zlatnu boju umiješanu zavaljanu zadovoljstvom.

Navečer gledao sam utakmicu, Dinamo je vodio protiv Arsenala, kad je zazvonio bankin mobitel. Na displeju je bio njen službeni skraćeni broj 283… Začudila se kako ne spavam, rekao sam da Dinamo dobro igra, pa od uzbuđenja nisam zaspao. Nogomet mi je inače zadnjih godina omiljeni program za uspavljivanje.

“Bila sam kod frizerke, farbala sam sijede. Čuj nisam uzela bolovanje jer se selimo, a svi drugi iz sektora su odsutni pa nema tko pakirati stvari. Ne mogu još i ja kad se selimo otići na bolovanje. Neću moći ići na Šoltu. Nismo mi sad za putovanje…” Stadoh pričati kako sam na godišnjem i da samo razmišljam o odlasku s njom na more. Onda je odjenom odbrusila kako sam je ostavio u Nemu. “Ma nemoj, kao što sam te molio da uopće kreneš, tako sam te molio da te odvezem na autobus u Makarsku ili Split, ali ti si odabrala način povratka. Poštena žena ne bi sjela u auto s nepoznatim muškarcem i vozila se s njim šesto kilometara do Zagreba.” “Slušaj”, izgovorila je moj nadimak i još je dodala: ”ovo je moj zadnji razgovor s tobom”, “Neka je”. I veza je bila prekinuta. Ne samo telefonska.

Na Šoltu nismo otišli, a u meni sve je ponovno postade kao kad sam nedavno bio tamo. Bojala je sijede u srijedu, a slijedećeg utorka išao sam potpisati novi ugovor o radu. Otišao sam do našeg sektora i potpisao ugovor, u velikoj bijeloj kuverti ponio sam svoj primjerak. Po potpisu ugovora krenuo sam prema upravnoj zgradi najviše želeći sresti nju. I odmah sam je sreo, sjedila je kraj čajne kuhinje u društvu s Gogom. Pored kantinice bilo je još njih iz pisarnice i svi su me radosno pozdravili osim nje. “Dali su ti ugovor, meni još nisu”, bila je njena jedina reakcija kad mi je ugledala veliku kovertu u ruci. Popričao sam malo s kolegama i onda sam joj se obratio:”Vi kolegice kako ste vi?” Nije rekla ništa, a poziv na piće je odbila: “Ne mogu radim”. “A poslije?” “Moram ići kod doktorice, operirala sam mladež” “A sutra?” Na to pitanje je samo kratko glavom zavrtila lijevo-desno iz usta ispuštajući ono negirajuće C koje se miješa s T, a znači ne, nikako.

“A što je s onim?”, mislio sam za trudnoću. “A to ništa, to je gotovo”, uzvratila mi je.

U to se Goga iz kantine opet pojavila. Od Goge sam naručio pet litara rakije i dogovorio se da ću po brlju doći u petak kad jedan kolega odlazeći u mirovinu priređuje oproštajku.

U banci su najavili otpuštanje dvjesto radnika. I često smo razgovarali što ako i nas to zahvati. Nisam imao ništa protiv uzimanja otpremnine i kasnije apsolutne posvećenosti mojim poslovima. Na burzi je mnogo nezaposlenih novinara, a ja sam ostajao bez stalnih prihoda još kad to nije bila uobičajena pojava. Bježeći od gladi prihvatio sam taj posao u banci, ali nikad nisam prestao baviti se novinarstvom. Imao sam ono od čega živim i ono za što živim. Zapravo malu plaću sam nadopunjavao onim što bi kapnulo od novinarstva. Kad bih ja kao niži bankovni službenik odsjedao po takvim hotelima i bio u kantaktu s ljudima i događajima s kakvim se i direktori u banci hvale? Isto tako čak ni da sam jedan od sada u Hrvatskoj rijetkih stalno zaposlenih novinara ne bih mogao računati na neku sigurnu lovicu svakog mjeseca oko petog. Neke bi žene rekle radiš u banci, pa se popodne zajebavaš s portalom, prije bi se konstatiralo obratno, ali nisam odustajao ni od jednog ni drugog, pa što bude, bude.

U petak kad sam ponovno došao u banku kolegi na oproštajku i po otkrio ju čuo sam da je Javorka dan prije dobila otkaz, ne kao tehnički višak, nego otkaz zbog teškog narušavanja radne discipline. U ladici su joj našli neke nepodijeljene materijale, a trebala ih je podijeliti. Žalili su se i da je stalno sjedila ispred pisarnice i pušila, a gore u gospodarstvu su telefoni zvonili. Tad sam se ponadao da nije pobacila, kao trudnici otkaz joj nisu mogli dati. Istog trena odustao sam od svog unutarnjeg džihada, odustao sam od korizme nenazivanja i nazvao sam je, ali se nije javila. Još sam jednom prije povratka s godišnjeg išao ponešto u banku i na ulaznim vratima sam sreo Gogu, od nje sam doznao da je stigla doznaka o bolovanju, pisalo je da je na čuvanju komplicirane trudnoće. Uh kako sam tada bio sretan, prosjacima sam sa zadovoljstvom udjeljivao sitniš. Poželio sam piće kakvo traži unutarnji ushit. U toj vijesti vidio sam nove kontakte s njom, pa što god to značilo. Onoga s kim imaš dijete nikad se više ne možeš riješiti. Za mene zaljubljenog nije moglo biti ljepše vijesti.

Nekoliko dana poslije toga, njenog prvog muža Silveka slučajno sretoh u Žirafi u Maksimirskoj. Vraćao sam se s tržnice na Kvatriću s nekoliko vrećica namirnica za zimnicu. Odmah smo započeli priču o Javorki, Silveku je pričala da je samnom ostala trudna, ali je obavila abortus kod Bilija u Puli. Bili je to obavio i posudio joj je novac jer abortus košta dvije tisuće kuna, a kako je sve bilo legalno netko to mora platiti, pa će mu ona valjda kasnije vratiti. Silvek me je zastrašio da Javorka ima rak kože, pokazivala mu je nalaze. To mi je bi toliko prestrašno, izvan svih ovih naših pizdarija, pa u to nisam mogao ni povjerovati. Madež se nekada smatrao znakom sreće, a danas ih uglavnom iz dosade hipohondriji i od zdravog života bolesni masovno operiraju kao da je hematom karcinom. Osim toga u mnogo ostaloga što mi je Silvek ispričao nisam vjerovao, ne zato što bi on lagao, nego sam shvatio kako je ona imala za svakoga od nas posebnu priču. Silvek mi reče da je te noći prespavao kod nje i da je cijelo jutro pred njim po stanu šetala gola. “Ima puno onoga kako se zove kad se koža smežura?” “Celulita”.”Da celulita”, potvrdio mi je.

Početkom godine kad sam kretao s Javorkom stalno bih sretao Silveka. Recimo ona me nazove, a odmah poslije toga pred bankom bi me čekao Silvek pitajući imam li za pivo? Imao bih dogovor s njom i nabasao bih na njenoga bivšega muža, bolje smo se skompali kada mi je svojedobno  pomagao kao glumac u skečevima za pilot “Top piste humorista”. Silvek ima crte lica slične Beny Hillu. Na dan kada smo dogovarali odlazak u Karlovac iznebuha sretoh ga u Maksimiru na povratku s terapija tada u Božidarevićevoj. Silvek se pojavljivao kao opomena, premda je ona to negirala, govoreći da se s njim rastala i da je tu situacija čista. Međutim mene je grizla savjest i smirila se tek kad je Silvek od mene posudio sto kuna i još mi ih nije vratio. Shvatio sam to kao da ju je ustupio za tih sto kuna. Molio me da njoj ništa ne govorim o tome i poštivao sam dogovor. Nikad nisam ništa zucnuo da sam je dobio za sto kuna barem što se tiče Silveka.

Tada kad se sretošmo u Žirafi Silvek mi je ispričao da je ona jednom prije bila trudna kao djevojka sa svojim momkom i abortirala je. Poslije toga je sedam godina bila u depresiji i tada je počela piti antidepresive. Onda je bila s nekim tipom, pljačkašem benzinskih pumpi, poslije jedne pljačke obećao joj je kupiti cipele od petsto kuna, a kad nije održao obećanje Javorka ga je prijavila policiji i završio je na dugogodišnjoj robiji.  Silveka je počela varati s njegovim vjenčanim kumom Zoranom, a nakon kuma nabrojio je jedanaest muškaraca s kojim je bila uključujući i mene. Jedanaest mačaka i nogometna momčad ili tko zna koliko nas. Silvek reče da je par puta u nedjelju ujutro dolazila oko sedam, osam, nije siguran, ali pretpostavlja što je radila, još par puta, ali po jednom-dva puta. Dok je bila sa mnom nikad nije prekinula s Bilijem, kad god je bio u Zagrebu zajedno Javorka i Bili su bili. Silvek je točno znao njegovo ime i prezime. Prozbori da me je u početku voljela, a sad me mrzi. Silveku je pokazivala moje porterete snimljene mobitelom na zidu kod mene u sobi. Ne zna što se dogodilo, ali me više ne može smisliti. Rekla mu je da ne znam sa ženama, da sam je u dva noću budio s dignutim i nitko prema njoj nije bio bezobrazan kao ja.  Kad je pristigao Riki, s kojim sam prethodno imao dogovor u Žirafi, Silvek je pitao: ”Je li to Riki iz Karlovca?” Znači Silveku je zaista sve pričala, a zašto, te zašto je on sve to toliko volio slušati ne znam.

Kad sam se vratio s godišnjeg na posao njen otkaz i njena trudnoće predstavljali su glavni trač u banci. Rekli su mi da se priča i o meni kao kandidatu za oca. Goga iz kantine me pitala imam li kakvih vijesti o njoj? “Ne javlja mi se”. “Ni meni, nikome u banci”, saznah od Goge. Nakon par dana Goga mi saopći da joj nisu mogli uručili otkaz jer nje tamo gdje je stanovala u Gajnicama više nema.

Onda se Silvek jednom sam javio, jedini put otkako smo se sastajali nakon što je više nije bilo u banci. Sve što sam znao što se s njom događa, čuo bih od Silveka. Ponovio je da nije trudna, onda je pričao o nekom bioenergičaru s kojim ga je također varala, a on je nije htio, samo ju je jednom opalio na stolu. “Ona ti trči za tipovima koji nju neće, nisu joj zanimljivi oni koji trče za njom”. Saznah da je kod Bilija bila i početkom kolovoza u Puli. Iz Pule je avionom odletjela kod oca u Beograd. Taj podatak me zaista iznenadio, bio je srž njene dvoličnosti.

Dobro se sjećam i toga petka, sjedili smo ispred Diajne. Već mi je bila objasnila da godišnje odmore nećemo moći korstiti zajedno, zbog neke njene kolegice, na tu je zaista bila ogorčena, morala ju je mijenjati jer je stalno na bolovanju, a ljeti iznajmljuje apartmane negdje kod Zadra, pa su joj kao uvjetovali da koristi godišnji od početka kolovoza, negdje do dvadesetog, taman kad bih ja trebao ići na godišnji. Svoj dopust je odlučila provesti kod oca u Beogradu, između ostalog namjeravala ga je tražiti da joj pomogne da otplati garsonjeru u Gajnicama. Školskoj prijateljici od koje je kupila stančić dugovala je još sto tisuća kuna, a ta ju je pritiskala. O toj Kseniji stalno je ružno govorila, baš bi namrštila facu dok ju je opisivala. Zato je odlučila ići u Beograd i pokušati nešto novaca izvuči od oca, koji je kao bivše vojno lice kada se zaratilo s drugom suprugom odselio u Srbiju. Jako sam bio tužan što godišnje nećemo koristiti u isto vrijeme, ali u ništa nisam sumnjao, na poslu sam se također susretao s umišljajima te njene kolegice i vjerovao sam da je istina ono što mi je govorila. Iz Dijane zajedno smo došetali do tramvajske stanice na Trgu, namjeravala je doma u Gajnice, pa će ujutro autobusom u Beograd. Rekla mi je da ju je karta u jednom smjeru koštala 320 kuna. Poželio sam joj sretan put, poljubili smo se i krenuo sam na drugoj strani stajališta na Trgu uhvatiti tramvaj za Dubravu. Pristigao je prije njenog za Črnomerec, međutim osjetio sam da trebam piškiti i umjesto na tramvaj skrenuo sam u Kavalir. Imao sam samo za još jednu pivu i namjeru biti pristojan gost. Poslije korištenja sanitarnog čvora pio sam svoje piće kad se ona pojavila na terasi. Valjda me vidjela da sam okrenuo u kafić, pa nije otišla na tramvaj nego je došla zamnom. Imala je jako sumnjičav pogled i osmijeh štuke. Mislio sam da je došla vidjeti s kim sam u Kavaliru, a sada znam da neposredna kontrola nije bila Usamljeni razlog. Ona je sve imala isplanirano, odluku je donijela, a tada se za trenutak zaustavila, nije ona zamišljeno izgledala jer sam joj ja bio sumnjiv, u Kavaliru nije bilo nikog osim konobara i nas dvoje, nego se za trenutak zapitala je li dobro sve to što radi? Već tada me ostavila, samo se nije žurila to mi priopćiti. Nisam naslućivao kakvu je podmuklu igru igrala. Iduće piće sam naručio na veru i lijepo smo pričali o toj razdvojenosti što je bila pred nama, pravila se kao da joj je žao što moramo godišnje koristiti odvojeno i što nećemo moći zajedno na more.

Međutim sudbina je odlučila dati mi još malo sretnih trenutaka s njom u Beogradu. Pozvali su me na završnu audiciju prije ulaska u Big Brother kuću i odlučio sam poći. Poziv je stigao u utorak, a njoj sam javio u četvrtak da ću u subotu stići noćnim vlakom u Beograd. Pozvala me na Banovo brdo u stan kod polusestre. Banovo brdo je nazvano po Matiji Banu, Dubrovčanu koji je prvi u povijesti spomenuo izraz Jugoslavija. Zatekao sam ju preplanulu, slagala je da se sunčala na Adi Ciganliji. Gdje je nabacila boju saznah tek kasnije od Silveka. Zapravo cijelo vrijeme Javorka je bila i s tim doktorom pičkarom. Ona je patila za njim, doktor pičkar sigurno od mene bolje zna što pici treba, zna pici popraviti kvar, a sigurno joj je imponiralo udati se za doktora. Njoj je doktor, pa i pičkar, bio san kao manekenki nogometaš, e sad kakve su bile njegove stvarne namjere ne znam, ona je bila uporna, a na tom putu ja sam predstavljao olakšanje, ugodna stanica, ali ne i luka za konačno vezivanje.

Poslije audicije na Košutnjaku, gdje sam osamdesete, dok je ona imala samo četiri godine, prvi put u Beogradu prenoćio, uzvratili smo posjet bratskoj ORB “ Bratstvo- jedinstvo” Dubarva-Vračar, pričao sam joj da su me prvo pitali kakav mi je bio ljubavni život? ”Katastrofa za katastrofom”, odgovorio sam i izavao tajac od gotovo pet minuta. “Gdje će normalan Srbin tako nešto izjaviti”, a Javorka je slušajući me imala je onaj svoj osmjeh štuke, ništa nije rekla na spomen mojih katastrofa, mislio sam da je zamišljena zbog taksija koji smo dugo čekali, a zapravo nije htjela reći da me opet čeka isto. Šef kastinga, kako se predstavio, u nastavku se interesirao tko je kriv za moje ljubavne katasrofe za katastrofom? “Jesu li žene krive?” “Sudbina”, uzvratio sam pred komisijom dok sam joj to prepričavao, umjesto bilo kakvog komentara opet mi je ponudila osmjeh štuke iz Kvalira.

Dok je konačno stigao taksi na Košutnjak, uspio sam dobiti Boru Čorbu i iz prve dogovoriti intervju za moj portal, pa nas je Mercedes A klase odvezao do Bulevara revolucije, gdje me poznati roker naručio. Sreli smo se u jednoj kladionici, on sa dugom sijedom kosom kao neki stari indijanac, a ja s majicom s natpisom student i zelenim šeširićem od umjetnih materijala nalik na slamnate. Odatle smo otišli u prvi kafić i napravio sam intervju za portal Tjedno. Javorka nas je mobitelom snimala. Bora Čorba je samnom uvijek ljubazan, u uvodu teksta napisao sam kao Dimitrije Popović ili Gibonni. Razgovarali smo preko sat vremena, intervju sam naslovio “Šešelj je Hrvat”. Ponio sam mu i moj krimić “Skrivači hrvatskog urana”. Obećao je da će ga pročitati, platio je piće, meni zaječarsko pivo, njoj kavu s mlijekom i sebi Knjaz Miloš u maloj bočici, pozdravio se i otišao. U tom trenutku još nismo imali smještaj, ali prije nego što smo krenuli na WC-u sam vidio broj nekog hostela i nazvao sam. Ubrzo zatim rekli su mi da trebamo ići na Čuburu, objasnili su mi da po Bulevaru revolucije stignemo do Slavije, pa onda trolejbusom.

Bulevar revolucije je s četri vozne trake povezivao je Slaviju s Dedinjem. I s jedne i s druge strane iza starih krošnji redale su se velike kuće kao na Tuškancu ili Pantovčaku, samo što u tim najbogatijim zagrebačkim kvartovima nije bilo tako široke ulice. Do Slavije imali smo dosta stanica, prošli smo i pored stadiona JNA dok smo došli do velikog kružnog toka. Pravi velegradski trg s tramvajima, trolejbusima, autobusima, mnoštvom auta, reklama… Na Slaviji sam se prisjetio kada sam prvi put dospio u Rim i ugledao nešto slično ispred Terminija Stacione. Trg Slavija je bio dovoljno prostran da se dobro vidi i vedro ljetno nebo. Neki penzić koji je mirno sjedio na klupi, uživajući u predvečernjem smiraju vrućine, objasnio nam je gdje je stanica za trolejbus. Odmah je naišao, a nas dvoje s rukom u ruci, radosno smo konstatirali da se prvi put vozimo trolejbusom, autobusom, sa zadignutim repićem na krovu, kao kod samuraja i sumo boraca u kosi, tako je primao napon i pokretao se kao tramvaj. Dok smo se tako u trolejbusu od Slavije do Čubure držali za ruke i ljubakali kao klinci bio sam siguran u našu vezu. Kad je trolejbus krenuo savladavati uzbrdicu mislio sam da letimo na nebo i da mi je tada netko nagovjestio što će se dogoditi za nekih mjesec dana od srca bih mu se nasmijao. Mislio bih kako je, što bi Srbi rekli, promašio “ceo fudbal”.

Vjerovao sam da je to- to, blagog pojma nisam imao da je tek dan ranije doletjela zrakoplovom iz Pule. Maćeha Nela joj nije bila pripremila nikakvu janjetinu. S pimpeka doktora pičkara bez problema je picu nabila na moj. Ljubila me kao da me voli. Posteljinu dobivenu u hostelu uredno spakiranu u najlone uopće nismo postavili na bračni krevet. Odmah smo se dohvatili kao u porniću izmjenili smo sve poze. ”Jebeš svoju ženu, jebeš svoju ženu…” Čuo sam ljetos i na Čuburi misleći da je to stvarno tako žestoko sam nadirao u nju, a svršio sam dok su joj noge bile i na mojim i njenim na ramenima. Milovao sam njene članke svojom bradom, pa onda spuštajući glavu niže ljubeći je preljevao sam svoju dušu u njenu, dok bi joj noge bile između mojih i njenih ramena osjećao sam je najviše.  “Ispuni me, ispuni me”, zvala me da svršim u nju. I kad sam svršio nisam ga dugo vadio, ni njega ni jezik iz njenih usta. Nama najuzbudljivije poze smo još jednom utvrdili ujutro.

O urednoj, staroj kući na Čuburi poslije smo u Zagrebu pričali sve dok nismo prekinuli. Po izlasku iz kuće ona je po dvorištu lunjala kao da je vidjela mačke. U staroj velikoj gazdinskoj kući sivih tonova bili smo sami. Vlasnik kafića preko puta koristio ju je za hostel.

S Čubure taksijem smo ponovno otišli do njenih rođaka na Banovo brdo, po njene stvari. Popili smo par rakija, ona samo jednu, upozorio sam je na ono što je u Jaski napravila, ponovili smo šetnju  prema taksiju, pa na stanicu. Vlak za Zagreb je kretao u jedanaest i neki minut. Banovo brdo je stvarno bilo brdovito. Do glavne ceste gdje je čekao taksi bila je uzbrdica. Dok smo išli uzbrdo njeni rođaci, polusestra i njen dečko iz okolice Knjaževca, mahaše nam s prozora. Išao sam iza nje i nosio sam njenu polupraznu torbu zadovoljan što sam kavalir. I ne samo to, bio sam uvjeren kako smo pravi par, a taj prizor je to pokazivao. Moj stari je jednom kao kontrolor nogometnih sudaca, uoči jedne važne utakmice Zagreba, dobio grafiku Ivana Lackovića Croate s naslikanim čovjekom i ženom u balonastom ambijentu naive, išli su, ona iza njega, noseći po naramak granja. Dok su nas pratili s prozora pomislio sam na tu sliku. Ne znam što su mislili njeni rođaci, posebice o meni ako im je ispričala gdje je i s kim je prije Beograda bila. Na odlasku smo spominjali kako bi bilo dobro da za Novu godinu opet dođemo u Beograd i svi skupa se provedemo.

I onda je se dogodilo sve ono što sam ispripovjedao. Pobacila je, prestala je raditi u banci, završila je u bolnici, odselila je kod prijateljice iz Zagreba u neko selo pored Vrbovca i za sve to vrijeme i za sve te akcije moja zadnja žena me nije trebala. Nisam je čuo ni vidio od onog susreta ispred čajne kuhinje. Nije mi se javljala na telefon. O njoj sam znao samo ono što mi je Silvek govorio. Silvek je išao kod nje vlakom nacjepati im drva. Nije mi propustio reći kako i doktor pičkar i tamo dođe prenoćiti.

Prestao sam nazivati, jer na moj poziv pojavljivala bi se prekrižena slušalica, mislio sam da su joj poslije otkaza oduzeli mobitel, odnosno ukinuli liniju, tek sam kasnije shvatio da je za moje pozive uključila blokadu. Vidio sam i neka dva poziva s njene strane, nažalost baš sam spavao i nisam se javio. Poslije sam je preko Silveka pitao je li nešto htjela, na što je poručila da se radilo o pogrešci. Odbila je doći na proslavu mog rođendana kod Kosa u vinariji pored Zeline.

I tako dok sam uobičajeno čekao kad ću se i ja ohladiti i početi živjeti bez smetnji kakve stvara zaljubljenost iznenada na mobitelu se pojavio njen službeni broj. Mobitel je stvarno zvonio, na displeju je zaista bio njen broj i kad sam prihvatio poziv istinski sam čuo njen glas. Bio sam u tramvaju koji je vozio preko Trešnjevke. “Imala sam propušten poziv”, izustih da sam je zvao, a ona je prvo guknula da mi nismo jedno za drugo. Na to sam ponovio da smo mi astralni par samo da smo se sreli prije dvadesetak godina sigurno bi sve bilo drugačije. Uzvrati da je na bolovanju, došla je u Zagreb jer mora na Rebru obaviti pregled. Pitala me je li bila božićnica jer joj je došla neka obavijest o uplati. “Da”, rekao sam, “mene su maloprije zvali da taj novac vratim jer su ga greškom uplatili na zaštićeni dio računa”. To ju je nasmijalo. Dogovorili smo se da se poslije toga čujemo i nađemo na piću negdje u gradu. O Bože koliko si me tada obradovao. T