VITEZ IZ BITKE ZA SISAK S KLARINETOM

VITEZ IZ BITKE ZA SISAK S KLARINETOM

23. kolovoza, 2021.

 

 

Kao 17-godišnjak i najmlađi sudionik odvažno se prijavio za sudjelovanje na Sisačkom viteškom turniru u znak sjećanja na pobjedonosnu bitku hrvatsko-slovenskih četa nad Osmanlijama 1593. Dvije godine zaredom, veli naš sugovornik, pred domaćom se publikom kao jedini kostimirani Siščanin osjećao kao pravi vitez. Čak je i njegov za tu disciplinu netrenirani konj preskakivao prepreke… Zasluge za održavanje turnira i masovne posjete trkališnim stazama i barikadama između Staroga grada i etnografskih kućica kod ušća Kupe i Savu bili su priznati i talentirani scenarist Mladen Merzel i tih godina sveprisutna direktorica Turističke zajednice Lidija Kopjar. Filipu Štenglu

Napisao: Josip Frković

Gledao sam ga kao izuzetno spretnoga mladog jahača viteškoga turnira na ušću Kupe u Savu i oduševljeno s nadvišena press-tornja pozdravljao s ostalim tisućama posjetitelja. Osobno tada nisam upoznao viteški kostimirana natjecatelja, ali je ostao u sjećanju.Toliko godina kasnije, usred korona pandemije, ukazala se virtualna prilika da nešto više doznam o potomku mojih sugrađana i prijatelja.

– Budući da sam po prirodi visoko motiviran i uporan u ostvarivanju osobnih zamisli i ciljeva, upravo tako sam uspješno položio audiciju u jedinom profesionalnom puhačkom sastavu u državi, Orkestru oružanih snaga, te dragovoljno odslužio vojni rok HV-a. Tako o svojim željama i životnim ostvarenjima do stjecanja prvoga vojnoga čina danas govori simpatični klarinetist Orkestra HV-a natporučnik Filip Štengl, koji je kao solo-vokalist i nedavno nastupio u svečarskom Kninu za obilježbe Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. I ovoga je puta Štengl otpjevao domoljubnu pjesmu neumrloga Šibenčanina Vice Vukova “Tvoja zemlja”. Rođen četiri godine prije početka Domovinskoga rata i srpske okupacije nesretne Petrinje, u kojoj je živio s roditeljima pok. Dubravkom i majkom Višnjom, bio je dječak Filip pun želja poput šipka prepuna koščica. U rodnoj sisačkoj Vrbini, gdje su nadomak korita Kupe i Staroga mosta austrougarskoga genijalnoga projektanta Milivoja Frkovića živjeli baka Zlata rođ Cavrić (djevojački iz Ulice Vatroslava Lisinskoga, blizu željezničkoga kolodvora i “Segestice”- op.a.) i dobroćudni djed Miro, strojoslagar Tiskare, naš je sugovornik zarana upoznao doslovno svaki – ćošak.

Bezbrižno djetinjstvo i mladenaštvo

Od vile doktora Gutschyja, gradskoga Nazorova parka, do vrtova samostana, župne crkve sv. Križa i reprezentativnoga trga između zgrade Doma zdravlja i Fulline grabe. – Uvijek sam se, nakon odlazaka, rado vraćao svome Sisku. Bilo je tako za vrijeme ratnoga progonstva u Umagu ili trajanja studija u gradu podno Marjana. Najljepše i najbezbrižnije trenutke djetinjstva i mladosti proživio sam ipak u vrtiću Zelenoga Brijega, Osnovnoj školi 22. lipnja 1593., Gimaziji i Glazbenoj školi Frana Lhotke (zgrada židovske sinagoge sačuvana od ratnih oštećenja, ali teško oštećena u razornom potresu zadnjih dana 2020. – nap. a.).

U djetinjstvu su Filipa zanimali priroda, sportovi, kemija, biologija. Ipak, jahanje, skijanje i glazba, bili su mu osobito dragi hobiji. Konji su ga zarana oduševljavali, zagledao bi se za svakom plemenitom životinjom posavskih seljaka na cesti, da bi ga konačno roditelji puštali do prijatelja u Istri. Ondje je učio i naučio jahanje i timarenje četveronožnoga prijatelja.

 Prevladala je glazba

Kao 17-godišnjak i najmlađi sudionik odvažno se prijavio za sudjelovanje na Sisačkom viteškom turniru u znak sjećanja na pobjedonosnu bitku hrvatsko-slovenskih četa nad Osmanlijama 1593. Dvije godine zaredom, veli naš sugovornik, pred domaćom se publikom kao jedini kostimirani Siščanin osjećao kao pravi vitez. Čak je i njegov za tu disciplinu netrenirani konj preskakivao prepreke… Zasluge za održavanje turnira i masovne posjete trkališnim stazama i barikadama između Staroga grada i etnografskih kućica kod ušća Kupe i Savu bili su priznati i talentirani scenarist Mladen Merzel i tih godina sveprisutna direktorica Turističke zajednice Lidija Kopjar. Filipu Štenglu, pak, nastupi na SVT-u bili su velika čast i ponos, ispunjenje dječačkih maštarija.

– U mom je životu kasnije prevladala ljubav prema glazbi. Poslije mature u glazbenoj školi, upisao sam se na studij klarineta u Splitu. Tom je činjenicom moj pokojni tata Dubravko bio izuzetno sretan i ponosan, iako mi je ranije namjenjivao neka druga zanimanja.

Čast i ponos vojnika

-Ja sam pri tome ostvario rijetku mogućnost bavljenja hobijem kao profesionalnim zanimanjem. Krenuo sam, dakle, svojim stopama prema životnom cilju, pa sam studijski klarinet  svirao u raznim sastavima. Ni gradska limena glazba nije mi bila strana, bio je to sastav koji je kao tajnik s mnogo zanosa vodio vrsni saksofonist ranijih VIS “Dijamanata”  iz šezdesetih, Josip Peternel. Jednoga trenutka, međutim, rodila se želja da postanem član jedinoga profi-orkestra u zemlji, onoga Oružanih snaga RH. Poslije dragovoljnoga vojnog roka i časničke izobrazbe, postavši poručnik HV-a, počeo sam raditi kao član Orkestra HV-a. Stjecajem okolnosti, zapovjednik je zamijetio i moje glasovne mogućnosti, pa se i moj trogodišnji sin Oliver oduševio tatinim televizijskim nastupom. Obje mi glazbene zadaće predstavljaju zadovoljstvo, a oblačenje radne ili svečane odore HV-a  čast i ponos. Svjestan sam koliko je plemenitih i dobrih hrvatskih ljudi, među kojima i mnogo mojih Siščana, dalo život za slobodu domovine, moga rodnoga grada i moje obitelji, kaže skromni časnik Filip Štengl. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code