Dok sam oko stadiona tražio neki štand sa majicama zamjetio sam tu nesreću, no, nisam slutio koliko će se njih pojaviti s tim rošćićima na glavama. Mlado-staro, muško-žensko, ludo-normalno, čak i djeca sa svijetlećim crvenim rogovima, a koliko ih je bilo vidjelo se tek kada je pao mrak. Cijeli stadion je svjetlucao, od partera do tribina na Prateru je crvenkasto svjetlucalo. Kao što su se nekada na koncertima palili upaljači, kasnije mobiteli, na koncertu AC/DC tako žmirkaju roščići. Mi bez đavoljih rogova bili smu u ogromnoj manjini. Kakav thundershock. Takav sotonistički horor nisam nikada vidio u životu, a već sam 1991. gledao AC/DC u Gracu
Napisao: Dražen Stjepandić
Schengen i Europa bez granica su kao nekada bratstvo i jedinstvo. Postoji na papiru i u nečijim mislima. Granice i dalje na snazi, jedino su gužve na graničnim prijelazima znatno manje, a i razlika kad se prijeđe granica nije više upadljiva i uočljiva kao nekada. Prvo zaustavljanje i izlazak iz autobusa je bio na slovenskoj granici. Ostavi stvari u autobusu i izađi van. Passeport kontrola, najavljivao je vozač autobusa, jedino što gotovo nitko u autobusu nije imao passeport nego osobnu.
Onda je uslijedio legendarni Šentilj. U autobus upadaju Austrijanci. Carinik i policajac. Na prva dva sjedala odmah iza vozača su sjedile dvije Amerikanke, ostali su bili naši. Nije bilo imigranata, tako da nisu imali posla i ubrzo nastavljamo dalje. Spielfeld je i dalje tu, jedino više nema djutifrija ni onih marketa gdje smo nekada stajali zbog kave i Mozart kugli. Skretanje za Leibnitz je još uvijek tamo gdje je nekada bilo.
Granice su ostale
Pođoh u Beč na koncert AC/DC. Gledam kroz prozor i pogled mi je simpatičan. Lijep, sunčan dan. Stalno slušam o nekoj krizi i propasti Zapada, međutim vozeći se krajevima gdje sam prolazio još za mladih dana ne uočavam nikakvu krizu. Naprotiv čini mi se da smo svi zajedno uznapredovali. Granice su ostale, ali razlike među njima su se smanjile. Rekao bih da je najviše uznapredovala Slovenija. U Mariboru su izgradili novi, jako impresivan autobusni kolodvor. Najveći i najmoderniji od svih na ovoj mojoj putešestviji od Zagreba do Beča i natrag.
Nakon nekih pet sati iz busa su nas istovarili na nekoj daleko opskurnijoj stanici bez perona. Nalazi se u drugom bezirku. Potražio sam neki bar, u tome dijelu oko toga autobusnog istovarišta nije ih bilo mnogo. Ostali lokali su mahom restorani. Popio sam dva 0,3 piva po četiri eura dok je po mene došao bratić i odvezao me je do Pratera i slavnog stadiona. Sada se taj stadion zove po Ernstu Hapelu, slavnom austrijskom nogometašu i treneru. Prvom treneru kojem je uspjelo dva puta s dva različita kluba osvojiti nekadašnji Kup prvaka, prvi put s Feyenordom iz Rotterdama 1970., a drugi put s HSV-om iz Hamburga 1983. Kasnije su to postigli Carlo Ancelotti, Jupp Henyks, Ottmar Fietzfield i Jose Mourinho.
Stadion Ernst Hapel ulazi u kategoriju europskih stadiona s pet zvjezdica. Ne znam ima li Maksimir i jednu. Na natkrivenim tribinama može stati 55 tisuća ljudi.
Srećom više nije bilo karata
Bratić Vinko mi je dan ranije kupio kartu. Ulaznica nije bilo baš toliko kako mi je to rekao jedan znanac u tramvaju. Moje društvene mreže su još uvijek one klasične. Uživo. Sretnem znanca i nešto saznam. Tako sam doznao za ovaj koncert u Beču, a kako sam dobio regres za godišnji, odmah sam reagirao i poželio malo opet biti mlad. Prosječna ulaznica za koncert AC/DC je negdje oko 200 eura. Na mojoj piše 181, a platio sam je 140 eura. To je bila ulaznica iz kvote onih vraćenih. Takve ulaznice onda idu na nekakvu internu lutriju i eto mene je jedna dopala. Kasnije će se pokazati srećom nisam uspio dokopati se još neke ulaznice. Htio sam povesti i kćer i obzirom na ono što ću doživjeti srećom nije bilo ulaznica.
Po dolasku u zonu stadiona zanimalo me prodaju li majice. Kćeri sam obećao donijeti majicu. Nisam naišao na takav štand, a mnogi su na koncert došli s majicama s oznakama aktualne europske turneje povodom 50 godina banda. „Power up“, turneja nazvana po albumu iz 2020. U sklopu te turneje u Beču je već održan jedan koncert u ponedjeljak 24. lipnja, na istome jednako rasprodanom stadionu. Umjesto majica prodavali s ukosnice s đavoljim rogovima. To me nije zanimalo, a pivo u AC/DC čašama na stadionu je koštalo deset eura.
Ne znam tko je bio predgrupa, imaju ženski vokal, a u zadnjoj pjesmi riječi hell-pakao i devil-đavo su dominirale. Dok sam oko stadiona tražio neki štand sa majicama zamjetio sam tu nesreću, no, nisam slutio koliko će se njih pojaviti s tim rošćićima na glavama. Mlado-staro, muško-žensko, ludo-normalno, čak i djeca sa svijetlećim crvenim rogovima, a koliko ih je bilo vidjelo se tek kada je pao mrak. Cijeli stadion je svjetlucao, od partera do tribina na Prateru je crvenkasto svjetlucalo. Kao što su se nekada na koncertima palili upaljači, kasnije mobiteli, na koncertu AC/DC tako žmirkaju roščići. Mi bez đavoljih rogova bili smu u ogromnoj manjini. Kakav thundershock. Takav sotonistički horor nisam nikada vidio u životu, a već sam 1991. gledao AC/DC u Gracu. Prestravljen odgledah par pjesama i bris što dalje od stadiona.
U Beču često možete čuti govore s ovih prostora, iza mene bila je jedna grupica, njih nekoliko i s njima jedna djevojka s roščićima. Pitao sam ih kako ću doći do U-bahna? Rekoše miu kojem pravcu trebam ići ida od stadiona ima pola sata hoda. Digao sam se i izašao. Agnus Jung je bio u odličnoj sviračkoj formi, Ben Jonson u pjevačkoj. Premda mali na ogromnoj bini, odlično su se vidjeli na dva video zida. Razglas je bio fenomenalan, čini mi da je zvuk bio još bolji kad se izađe sa stadiona. Ali badava sve, bježim od masovnog okupljanja sotonista. Nešto slično se već dogodilo na najvećim stadionima u Munchenu, Amsterdamu, Dublinu… Dogodit će se u Bratislavi, Londonu… Kako ja za te rogove nisam znao? Mediji nisu posvećivali veću pozornost tako masovnim sotonističkim okupljanjima s jasno istaknutim simbolima, ali kako nisu reagirale vjerske organizacije? One su mogle upozoriti, sve religije se po ovome pitanju slažu. Je li tako nešto u Europi postalo uobičajeno? Je li nečastivi pokorio Europu?
Za AC/DC sam čuo još dok sam bio dječak, mnogi klinci su imali njihov logo na jaknama, na torbama… Rock legende su postali još za mladih dana i ostarili su u rock’n’rollu. Što im treba tolika posvećenost kultu vraga? Jesu li baš zbog toga toliko slavni?
Bogobojaznost me nakon koncerta još nije prošla. Nadam se da će mi Bog oprostiti što sam tako bio neinformiran i potegnuh čak do Beča. Kakav teži fulanac.
“A ti kao anđeo?”, pitala me kolegica na poslu. Nisam anđeo, ali ovo mi nije trebalo. Koliko god sam star, uvijek nešto saznam, naučim, susretnem po prvi put. I kao što bi to neki rekli-“ne mogu da verujem.”
Do kolodvora Erdberg vozi linija U3. Trebam izaći na šestoj stanici. Metro u Beču ima tri nivoa. Drite stock, pa zeks station. Neki ljubazni čovjek me gotovo navigavao. Pokzaivao mi na mapi gdje metro vozi. Autobus za natrag je kretao u 1 i 40. Pisalo je na karti, do Beča 30 eura, a natrag 52. No, nije to onaj kolodvor gdje su nas dovezli. Vidio sam autobus Flix busa zagrebačkih tablica. I sjeo sam blizu njega. Autobus je čekao i jedan mladi hrvatski par, prepoznajem ih po govoru. Čekaju isti autobus za Zagreb, pa ih molim da me probude ako zaspim. Šute, ali javlja se neki stariji Srbin. Čeka autobus za Smederevo. I njega molim da me probudi ako zaspim. Zaspao sam sjedeći na klupi. Probudio sam se u pola tri. Autobus je otišao, a mene nisu probudili. Nije to bio autobus pored kojeg sam čekao na peronu nego neki drugi. Slijedeći je u četri ujutro. Imao samo jedan problem već plaćena povratna karta mi više ne vrijedi. Vrijedila jesamo za onaj autobus u 1 i 40. I tada saznah za još jednu sitnicu, autobusi za Hrvatsku ne staju unutar kolodvora, nego pored zgrade.
Po povratku kući u prvi mah nisam o onome što sam vidio ni htio pisati, no kada sam bolje razmislio možda tako nekoga spriječim, pomognem mu da mu se kao rokeru-vjerniku ne dogodi nešto kao meni. Bježi sotono! T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.