VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: SJEĆANJA NA KRVAVU RATNU JESEN 1991.

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: SJEĆANJA NA KRVAVU RATNU JESEN 1991.

14. listopada, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

Divljanje b(r)ekavaca nastavljeno je, uz povlačenje hrvatskih branitelja, i 16., odnosno 21. rujna, kada su se barbari s istoka domogli “privremeno zauzete banijske teritorije”. U međuvremenu, u Sisku, gdje se sklonio velik broj prognanih Petrinjaca,  budući su vojnici ZNG-a u policijskim odorama zauzeli, prvi u Hrvatskoj, staro skladište oružja, inženjerijske opreme i eksploziva stare kraljevske soldateske Karađorđevića

Prema zapovijedi komandira izvidničke grupe, bivšega Siščanina, Dragana Sanadera (1953), nakon zarobljavanja 17 hrvatskih branitelja, karabine, “tandžare” i automatske puške na gotovs držali su prema hrvatskim mladićima u donjem rublju četnici Slavko Drobnjak zvani Prelčić (1970), Jovan Panić Papin (1947), Simo Adamović (1954), Miroslav Drobnjak (1957), Dragan Drobnjak (1959), Zoran Zdjelar, Milan Karapandžić (1954), Janko Aadamović Janjac (1934), Mile Adamović, Dragan Adamović Tarbuk zvan Rara iz Velikoga Gradca, Zlatko Milanković (1962) i Mile Sanader

Napisao: Josip Frković

Za sve stanovnike Sisačko-moslavačke županije, koji pamte početnu ratnu godinu 1991., kada su razjareni Miloševićevi, Šešeljevi, Draškovićevi, Dačićevi, Karadžićevi i ini srbijanski, bosanski i crnogorski četnici svom žestinom i gomilom svakovrsnoga naoružanja, nabavljena i hrvatskim novcem, nasrnuli na federalnu jedinicu koja je od 1918. željela neovisnost i suverenost. Daleko od Srba i njihova terora. Rujan otprije 29 godina i svaki njegov nadnevak podsjećanja su na nemilosrdna razaranja i masovna stradavanja branitelja i civila od naših istočnih  hegemonističkih i genocidnih susjeda, prekodunavskih Srba. Onih koji i danas slave ravnogorski zločinački četnički pokret pod zlokobnom kokardom, ali i komunista pod petokrakom zvijezdom gotovo pola stoljeća parolaški i mitingaški prijetvorno “vjernih tekovinama bratstva i jedinstva” zločinca JBT-a. Ni Josipa ni Broza ni Tita, negoli Staljinova gubernatora Jugoslavije, stvarnoga Šapajeva. Podsjetimo se u retrospektivi, 2. rujna 1991., kada je brkata primitivna glinska oficirčina jna bezbednosti, Slobodan Tarbuk, na prijevaru zadržala medijska poslenike u krugu “Gaćešine” vojarne. Uvodno je, “pre novinske konferencije”, dao posadama ispaliti nekoliko bacačkih mina “u svrhu celovitosti sfrj, odbrane svetosavskoga srpstva, a potom i jugoslovenstva”.

Junak obrane legendarni Marijan Celjak

Divljanje b(r)ekavaca nastavljeno je, uz povlačenje hrvatskih branitelja, i 16., odnosno 21. rujna, kada su se barbari s istoka domogli “privremeno zauzete banijske teritorije”. U međuvremenu, u Sisku, gdje se sklonio velik broj prognanih Petrinjaca,  budući su vojnici ZNG-a u policijskim odorama zauzeli, prvi u Hrvatskoj, staro skladište oružja, inženjerijske opreme i eksploziva stare kraljevske soldateske Karađorđevića.

Bila je to tzv. barutana, objekt zaklonjen šumom, između srebrnih rafinerijskih kolona Shella i radničkoga naselja koje je u dnevnoj komunikaciji Capražana još dugo i do danas zvano imenom kukavičkoga endehazijskoga poglavnika Pavelića. Tako je počela nova slobodarska priča Siska poslije one legendarne od 22. lipnja 1593., kada su do nogu poraženi osmanlijski osvajači Turci, preci današnjih prijetećih Erdoganovih militarista. Tu i brojne druge akcije branitelja predvodio je hrabri posavski radnik termocentrale i HDZ-ov odbornik prve višestranačke Skupštine općine Sisak, Marijan Celjak. Nimalo slučajno, taj je datum dvadeset i više  godina kasnije proglašen Danom hrvatskih branitelja, a kasnije plakete junaka obrane grada Siska ponijele su, kao i 57. samostalna bojna ZNG-a, ime Marijana Celjaka. Dvadeset i devet godina iza pogibije, 16. rujna, junaku je podignut dostojan spomenik u Topoljaku Šašne Grede.

Komunistički kriteriji za odličje

U dobroj vjeri, odobrivši crvenim vjerolomcima korištenje imena svoga prerano poginula supruga i oca, članovi obitelji Celjak, međutim, nisu mogli pretpostaviti montirane i nepotrebne političke zaplete. Da, primjerice, crvena gradska vlast SDP-a i njegova autokratska gradonačelnica Kristina Ikić Baniček kroz Gradsko vijeće i u inat desničarima, usprkos prijedloga udruga branitelja, prve plakete neće dodijeliti pokojnim braniteljima iz politički suprotnoga spektra, točnije generalima Hrvatske vojske i policije, te inim zaslužnim utemeljiteljima HDZ-a i lokalnih braniteljskih postrojba. Primijenjena je i još danas podobnost se mjeri  odanošću gradskoj komunističkoj vlasti.

I baš je netom spomenuta Kristina Ikić Baniček, koja njeguje rigidnu komunističku basnu o sisačkom partizanskom odredu, laži o Sisku kao gradu konclogora za srpsku djecu u NDH 1942. i 1943. i zabrane podizanja spomenika blaženiku kardinalu Stepincu, izabrana u Predsjedništvo raspadajućega SDPH-a, dok je njen sljedbenik i zamjenik predsjednice Gradskoga vijeća postao član Glavnoga odbora.

Dan prije 3. rujna, počinje aktualna, poprilično gadljiva, pogotovo ženskoj osobi neprimjerena priča o vulgarnoj internetskoj f/b poruci zamjeniku predsjednika HDZ-a i ministru branitelja. Među ostalim, spominju se prispodobni muški penis uz častan vojni čin ratnoga branitelja, generala HV-a, velika nužda na vojni visoki čin i “bezveznoga hadezenjara”…Na novinskoj konferenciji HDZ-a Siska, njegov predsjednik Ivan Celjak, zatražio je ostavku u Gradskom vijeću mogućega i elektronički potvrđena autora teške uvrede i klevete.  Odgovor je bio niječan, uz kategorično odbijanje bilo kakve primisli na ostavku.

Petrinjska bradata pobuna manjinaca

Godinu dana ranije, 1990., tridesetak dana iza kninske balvanije, 28. rujna zbivala se “spontana petrinjska pobuna banovinskih Srba” koji su se na dogovoren zvuk vatrogasne sirene iza ponoći željeli domoći oružja pričuvnoga sastava policije. Noću su očito dobro obaviješteni, kod “lanare” zaustavili vozila MUP-a, ali su im članovi osiguranja osujetili namjere. Nasilje i proteste nastavili su na ulicama grada, uz uzvike “Ovo je Srbija”, pa i u Kolodvorskoj pred zgradom postaje policije. Uza stotine poznatih, supijanih osoba srpske nacionalnosti krvavih očiju, posebno je bučan bio nastup “Slavijatransova” vozača busa Sime Adamovića. Istog onoga velikosrbina i četnika koji je za vožnje putnike maltretirao “kukuruznim pesmama” uz dugmetare i frule. Adamović, koji se u poraću krije “tamo daleko” bio je i među ubojicama 17 hrvatskih branitelja kod vile Gavrilovića. Nikome od sudionika, međutim, nije palo na pamet da su prije četiri desetljeća partizanski pripravnici četnika Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, navodno, polagali prvu partizansku zakletvu na zrinskogorskom platou Čavića brdu. S njima su, sklonjeni od policije i vojske NDH, bili i sisački komunisti s Vladom Janićem Capom na čelu. Velika zagovornica povijesnih partizanskih neistina, nazovimo je zloglasnom drugom Jelicom Radojčević iz kukavičkoga CK SKHrođena tri i pol desetljeća kasnije, nije znala objasniti zašto su komunisti požurili u Sisak. Jednostavno, šumski razbojnik Vasilj dao im je otpust, jer Hrvatima i njihovim slobodarskim idealima nije vjerovao.

Poznata imena Sanaderovih zločinaca

A što se 16. rujna 1991., za divljanja srpske armade, dešavalo u petrinjskim vinogradima, na mjestu jedne od današnjih osam masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila? Prema zapovijedi komandira izvidničke grupe, bivšega Siščanina, Dragana Sanadera (1953), nakon zarobljavanja 17 hrvatskih branitelja, karabine, “tandžare” i automatske puške na gotovs držali su prema hrvatskim mladićima u donjem rublju četnici Slavko Drobnjak zvani Prelčić (1970), Jovan Panić Papin (1947), Simo Adamović (1954), Miroslav Drobnjak (1957), Dragan Drobnjak (1959), Zoran Zdjelar, Milan Karapandžić (1954), Janko Aadamović Janjac (1934), Mile Adamović, Dragan Adamović Tarbuk zvan Rara iz Velikoga Gradca, Zlatko Milanković (1962) i Mile Sanade. Vožd Dragan Sanader stajao je na balkonu vikendice Dragana Čičića i  naredio paljbu. Miroslav Drobnjak sasuo je rafale iz puškomitraljeza, Janko Adamović iz automatske puške, baš kao Miroslav Kljaić. Kljaić je iz puške i iz pištolja TT pucao u glavu teško ranjenima, a isto zlodjelo izvršavali su i Milan Sanader, te Simo Adamović i Slavko Drobnjak. Tijela ubijenih Hrvata ostala su na mjestu strijeljanja nekoliko dana, a onda ih je bager Milana Zlonoge izgurao u iskopanu jamu. Četnička je skupina nastavila prema Cepelišu, vodeći sobom zarobljenika. Na žalost, na razmjenu nije stigao, jer su svi čuli pucanj, potvrdio je Mario Macek (brat “Večernjakova” novinara Patrika – op.a.), a u poraću zabilježio akter TV-Istrage, pukovnik Ivica Pandža Orkan. Svemu dodajmo da su masakr kod Gavrilovićeve vile preživjeli teško ranjeni Ivica Barišić, Stjepan Rožanković i Meho Alijagić. Preživjeli su i Dražen Celjak, Milan Zupan i Zlatko Martinić. Inače, Hrastovičanka Davorka Tutić, udovica poginuloga Dade, našla je polovicom ove godine konačan smiraj. Identificirane zemne ostatke suprugove sprovodnom je   povorkom ispratila na Viktorovcu na vječni počinak 18. lipnja. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<