ZLATKO JE UŠAO U LEGENDU KAO LIVANJSKI SIR

ZLATKO JE UŠAO U LEGENDU KAO LIVANJSKI SIR

28. srpnja, 2018.

 

U samo deset posloženih igara, po njemu. Očito – igrač, velikog stila. Izbornik, koji dolazi, svakih dvadesetak godina. Točno, ‘Francuza’ Ćire, koji je bio – bronca, Dalić je srebro! I njih dva, na sceni, u livanjskoj gala-večeri, u zagrljaju, u suzama, koje hlapte. Same, po sebi. Najveći. Do danas. Gle! Bosansku Hrvati. Ćiro: ‘Htio sam mu nešto reći, a onda, stala mi je rječica u grlu: ‘Pa, on je, već sada, nadvisio mene. Moj učenik. Nema mu, što reći. Osim, Zlatko – bravo

Napisao: Zvonimir Magdić

Moskovske večeri hrvatskih Vatrenih, sa Zlatkom Dalićem, na ramenima, sa srebrom, još više s naslovom plemstva vice – PRVAKA svijeta, ne gubi svoje blještavilo. Ide, u kasnu noć. Do jutarnjih hrvatskih zora. Lužnjik se ne zaboravlja. Ni, u Livnu, rodnom gradu CRO-izbornika. Ova – livanjska priča – mora u ‘eter’. To nije viđeno. Nikada! Četrdeset tisuća, na igralištu Troglava. Hrvata. Ma, odakle god bili. Povjesnica. Koju neće zbrisati ni stoljeća, koja  su pred nama. Vječnost. Pustimo ju. Odmah. Danas, sutra – uvijek. ‘Tjedno.hr’, to je u stanju. I – hoće.

Daliću, ovo je tvoj, livanjski sir. U tek

O njemu, romani. Silnih stranica, u nastavcima. Debljine Tolstojeva ‘Rata i mira’ (Još smo u Rusiji ‘ 18). Gdje god on bio, on je – tu. S – nama. Ruku pod ruku. S onim, blagim osmjehom. Onim, ga  što moli Sveti Otac:“Bože, daj mi srcu – blagosti“! Odlika, samo za odabrane. Njih je malo. A, Zlatko je Dalić – baš taj. Spušten, bez padobrana, (moji bi rekli doma: roda ga je donesla…) na ovu zemlju. Među svoje Hrvate. Baš tu – u Livnu. Za njega, i ne samo zemljopisničari tvrde ovo: Livno je ono – I – između Bosne i Harcegovine. Pretežno, narodnosnim nabojem  i uvjerenjem – hrvatsko. Doček, njihova rođenog sina, Zlatka, izbornika Hrvatske, to i dokazuje. Klicalo se – ‘rvacki. Pjevalo gangama – ‘ rvacki. Barjaci su bili, naširoko rašireni – hrvatskih trobojnica. Odisalo je, ama baš sve, Lijepom našom… Još jedan, zagrebački Jelaćić-plac. U – Bosni. Otvorilo se. Do zadnje kapi krvi srce – hrvatsko. U Livnu. I nije na sceni, tribine, na igralištu Troglava, gdje je Dalić i zaigrao – lopte, od malena, bio sam. Sam! On to nije nikada. Niti bio. Niti jest. Sa svojim Vatrenima, išarao je Rusiju od Konigsburga do Crnog mora. Stisnutih šaka. U jednom dahu. Istom. Pobjednički! Punom zajedništva. Slobode. Uvjerenja. Uz zlatni pečat –  samouvjerenosti. Spremni za – sva. I ostvarili, gotovo sve. Drugi na svijetu. U nogometu. Finalisti Mundiala ’18. Nadigrali, u neposrednom okršaju, iako nisu to ‘začinili’ i  zlatnim pogocima, Francusku. Kao nitko. Dalić im je bio vođa. Savjetnik. Podstrekač. Na svoj način: miran, staložen. Znao je, u svakom trenu,  što hoće. I, dobio je svakog od Vatrenjaka – sve. Puno srce. U punoj predaji, svakog od njih. Do – daske. Nevjerojatno! U samo deset posloženih igara, po njemu. Očito – igrač, velikog stila. Izbornik, koji dolazi, svakih dvadesetak godina. Točno, ‘Francuza’ Ćire, koji je bio – bronca, Dalić je srebro! I njih dva, na sceni, u livanjskoj gala-večeri, u zagrljaju, u suzama, koje hlapte. Same, po sebi. Najveći. Do danas. Gle! Bosanski Hrvati. Ćiro: ‘Htio sam mu nešto reći, a onda, stala mi je rječica u grlu: ‘Pa, on je, već sada, nadvisio mene. Moj učenik. Nema mu, što reći. Osim, Zlatko – bravo! Sve to, ta je  pjesma dubokih osjećaja (cante jondo –  Lorca) u silnoj livanjskoj poplavi radosti. Bakljada.Vulkan. Dim. Reflektori. Sreća, koja – vrišti.

Večera s Rafaelom Bobanom

Imao sam – deset, kad sam, četrdesetprve, bio u Kupresu. U Zloselima. I slušao, stalno, o Livnu, koji je –  prvi –  na cesti, do Kupresa. I, večerao, kod mog tetka Zvonka Sučića, s Rafaelom Bobanom. ‘Koja arija. Žarko ljeto, a nema vrućina! Potok. Pijavice. Crkvica. Nova škola. Ovima, koji lupetaju, nekontrolirano, svašta, dižući Thompsona, koji je jasno, u punom koncertnom zanosu, do Dalića, često zapjevani, zagrljeni, do ‘dvadesetosme’, mračne godine, koja je oduzela život  Vođi hrvatskog naroda, Stpici Radiću. 300 stotine tisuća Hrvata bilo je na zagrebačkim ulicama u špaliru pogreba velikom vođi. Tog trena, znalo se –  jugovini – je odzvonilo. Pa, čak i onda, kad ju je obnovio kom-poredak.  Pala je, nošena  Olujom i Domovinskim ratom. Obranjena je Nezavisna Država Hrvatska. Zvali ju, ovako ili onako. Pa i – Republika. S bijelim ili crvenim poljem  pod točkom jedan, u državnom grbu. U Livnu i  Bulić i Škoro. Pjesma, ples. Narodno veselje. Hrvatska, u još jednoj  eksploziji. San, s Dalićem. Nije li, s ovih ravni, i Dvor Šuker. Držao je  blagošću, blagim licem, velikim okom, zalizanom crnom kosom, poluosmjeha, punog dobrote i vjere. U džepu mu je,  ‘furt’ – krunica. Njoj s, prebiranjem prstiju, uvijek odaje. Kad grmi. Ili, kad se puca, od slavlja. On je vice-PRVAK,  svijeta. I Vatreni. I Hrvatska. Priznaje – uz mea culpa, mea maxima culpa – da je, samo jednom, među Vatrenima, odigrao ‘karambol’:„Da, digao sam glas, samo jednom. Ugrizao sam se, za jezik. Nije, trebalo.“ Zlatko, daj, samo daj, ak’ treba. Ti si, big boss. Veliki šef. Hrvatska je tvoja. I ne, samo ova, nogometna. Pogledaj oko sebe! Pedeset tisuća, samo u Livnu! Po Rakitiću, 4,5 milijuna Kroata!  Jer, ti si –  onaj – koji se tražio. Godinama. Ti si, treći čovjek. Iz Reedovog filma ‘The Third Man’. I u  kojem je figura, teško pristupačna, broj jedan, Orson Walles. Ja sam bio u  zrakoplovu, nekom dobro razmontiranom, pa jedva ‘skupljenom’ fokkeru, s dinamovcima, pri prisilnom spuštanju na rimski Fiumicino. Ocjenama, prisutnih gledatelja  vatrogasnih i bolničkih kola sa šest do sedam posto šanse da se preživi, drljao sam, popodnevno užareni beton, od piste. Moj report ‘Športskima’, koji je, nažalost, išao u alternaciji, dugog izdanja, opisao je Šime Šimatović, i sam čovjek od filma, prijateljima:„Ovaj Magdićev raport, podsjeća na umjetnost, Orsona Wallesa.“To mi je  ispričao Ivo Tomić. Krugovalni novinar, na Zagrebu. Na moj, ponos.

I, dok ‘ dumam’ (Rusija ’18), Livno – gori. Silinom oduševljenja. Radosna. Hrvati, u svom elementu. Veliki. Ide i Markova – Lijepa li si… I, Moja Bosna. Moja Hercegovina. Pjesma, do zore! Pršut, čeka. I livanjski sir. Jedan je to, drugi svijet. Ma odakle god, bio. Imoćani, Kuprešani, Splićani, Bosanci, Hercegovci… Opet se živi. Tu, gdje smo uvijek i bili. I odakle nas, gle,  sada, tjeraju. Ali, neće. Lijepo je poručio, kao vrhunac, sam Zlatko Dalić: „Ne, neće te.“!’ I, kad su svjetla pala, kad je jedna iluzija, dobila svoju veliku ariju Hrvatske  himne… pružio sam ruku, Bujancu. On je odaslao, u potpunosti, ovo, Dalićvo Livno. Hvala, Velimire. I, jasno, tebi,  Zlatko. Ovo je tvoj san. I, nas. Sviju. Hrvatske.Vice-PRVAK svijeta. Vivat Croatia! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code