GLAVNE TEME PRIČA

ZBOGOM HALIDAGA

12. listopada, 2025.

„Đe ste ustašice moje. Moj dedo je bio ustaša“, vjerujte mi to sam više puta čuo da je kazivao u određenim javnim prostorima. Je li to bilo istina ne znam?

Ovih dana kada mnogi pričaju i pišu o njemu neki tvrde da je bio zakleti Jugoslaven, možda nekada, nakon rata to više nije bio. „Poljem se širi miris ljiljana“ jedan je od njegovih velikih ratnih hitova. Bio je uz Aliju i nije mi htio dati intervju za Imperijal proistekao od Zapadne Bosne svojedobno financirane od Fikreta Abdića, dakle odlikovala ga je i medijsku upućenost. Kasnije je kao i preko milijun ljudi iz BH, ne samo Hrvata, imao hrvatsku putovnicu. Isposlovao mu je osobno Stipe Mesić na što mu je potpisao jedan svoj CD s riječima: „Volio bih da ste bosanski predsjednik.“ To mi je sam pričao

Napisao: Dražen Stjepandić

Odavno znam više ljudi na onome svijetu nego na ovome. Opraštao sam se najprije od djedova, baka, majke, oca, profesora… Između rodbinskih sahrana odlazili su prijatelji, susjedi, kolege…Uglavnom nikada se nije znalo tko će biti slijedeći. Jednom kada i ja odem gore kod njih ne bih trebao biti usamljen.

Posebna je priča kad ode velika zvijezda, pošto svi počnu pričati o nekome, ako ste ga poznavali kao ja Halida, veliki dio njega tek tada trajno ostane s vama. Priča se priča sama u sebi i ostane u tebi da se ne bi kvarilo ono što se priča.

Za Halida sam pročitao da je počeo zbog bolesti umjetnika otkazivati zaista rasprodane koncerte, završio u bolnici no vjerovao sam da će i to prebroditi kad je uspio ustati iz postelje kao ono onomad poslije one prometne nesreće. Problemi s jetrom uz toliku ušteđevinu, navodno je iza sebe ostavio oko 13 milijuna eura, nisu nesavladivi. Mislio sam vratit će se publici još zanimljiviji.

Što se dogodilo toga utorka saznah od Tihe Borošaka. U autu dok me vozio kod sebe u studio reče mi: „Umro Halid“. „Kad?“ „Maloprije“. Odmah sam spomenuo jedan Balkan parthy u sesvetskom Planetu. Te 2001. pokušavao sam ponovno oživjeti Polet i Halid je došao podržati nas. Išli smo po njega na aerodrom u raspadajućem bijelom uniću od nekoga Amira, koji se nekim čudom putem nije pokvario. Prespavao je u hotelu Sliško gdje nam je bila redakcija. Dao nam je veliki intervju i nakon koncerta nije nam htio ništa naplatiti i još nam je htio ostaviti par tauzenki maraka što sam odbio. Kad smo ga nekim boljim autom vratili na aerodrom zatekli smo tamo i onoga drugoga Halida i tada sam vidio koliko je Halid bio pametniji od onoga Halida. Već su krenule dvijetisućite, ali još je rat prevladavao u pričama, a za razliku od onoga Halida ovaj pravi Halid bi na spornim mjestima samo odšutio, a onaj je ničim izazvan prvo Hrvatsku nazvao siromašnom zemljom, to je naglas ismijavao, također sam od sebe Hrvate i Srbe je u ratu izjednačavao. Proglašavao agresorima na Bosnu. Zamislite to vam govori netko iz Prijedora gdje su Hrvate i tada Muslimane zadesili masovni ratni zločini. Da baš u Prijedoru su Hrvati bili podjednako zlikovci kao Srbi. No ništa nisam govorio da ne pokvarim jedno divno druženje uoči i poslije koncerta.

„Halid mjesto Halida“ zove se jedna pjesma od Pušenja, tada na aerodromu vidio sam ih jednog pored drugoga za istim stolom i zaključih koliko je ovaj Halid socijalno i komunikativno inteligentniji i zato je daleko nadmašio onoga Halida premda je onaj u početku imao bolji start i veću mašineriju iza sebe. No, s vremenom je Halid Muslimović nestajao, u javnosti se pojavljivao samo s aferama, dok je Halid Bešlić postajao mitski lik ne samo među Bošnjacima.

Ima nešto u ponašanju

„Pjesma je glavna, ali ima nešto i u mome ponašanju“, govorio je jednom kad su ga pitali: „zašto tebe ti Hrvati toliko vole?“. Naravno nije Halid samo u životu mudro šutio. „Đe ste ustašice moje. Moj dedo je bio ustaša“, vjerujte mi to sam više puta čuo da je kazivao u određenim javnim prostorima. Je li to bilo istina ne znam?

Ovih dana kada mnogi pričaju i pišu o njemu neki tvrde da je bio zakleti Jugoslaven, možda je nekada, nakon rata to više nije bio. „Poljem se širi miris ljiljana“ jedan je od njegovih velikih ratnih hitova. Bio je uz Aliju i nije mi htio dati intervju za Imperijal proistekao od Zapadne Bosne svojedobno financirane od Fikreta Abdića, dakle odlikovala ga je i medijsku upućenost. Kasnije je kao i preko milijun ljudi iz BH, ne samo Hrvata, imao hrvatsku putovnicu. Isposlovao mu je osobno Stipe Mesić na što mu je potpisao jedan svoj CD s riječima: „Volio bih da ste bosanski predsjednik.“ To mi je sam pričao. Poznavao je i ostale predsjednike susjednih država i često im je pjevao posebice kada su dolazili u Sarajevo, tada se zvalo Halida.

Prije nego što je postao hrvatski državljanin nekoliko je puta iz Hrvatske bio protjerivan zbog nedostatka radne dozvole. Prvu radnu dozvolu sam mu ja sredio što sam opisao u priči „Halid dok pjeva broji ljude“ iz moje knjige „I Supermen je bio novinar. Priča je prvo bila objavljena na portalu Tjedno i ponovno je prigodno objavljujemo. U priči je opisan i naš prvi susret na kolodvoru u Stuttgratu. Stalni gost je bio u lokalu od punice pokojnog Ive Pukanića tada urednika priloga TV “Best” i razgovor i fotografiranje obavišmo baš tamo. Ni onda mi se to nije činilo slučajnim, a sada mi samo potvrđuje koliko je Halid sve radio s nekim rezonom.

„Ja stalno zaboravljam da je Hrvatska sada druga država“, branio se nakon jednog od protjerivanja uoči koncerta oko Kutine. Nije mu bilo drago zbog toga, ali poslije Kutine je morao ići u Petrinjsku i kao ostali stranci čekao je svoj red na hodniku. No, sve to muke iz jednog razdoblja u Hrvatskoj stostruko će mu se isplatiti nakon uspostave suradnje s Miroslavom Rusom. Album se zvao „Halid 08“ iz 2007., a na njemu su bile Miljacka, Snjeg je Snježana, Čardak… Rus mu je otvorio meanstrem radijske postaje. Halid se uredno mogao čuti na tadašnjem Narodnom radiju s nacionalnom frekvencijom i s tim albumom i takvim megahitovima bum nad bumom nije izostao. Prvi put je netko prodao dvije Arene u Zagrebu zaredom.

Dvadesetak megahitova

Ne znam koliko je u svojoj karijeri imao stotina koncerata u Zagrebu, ja sam ga gledao barem sedamdesetak puta. Prvi put u malome Domu sportova, u prvoj polovici devedesetih, nastupili su posavski šargijaši i obadva Halida. Nije to bilo nešto posebno puno, onako na rubu isplativosti, publika je još bila šokirana povratkom narodnjaka u uglednije prostore u Zagrebu. Gledao sam ga kasnije u Bestu, Kurilovcu, Areni, Karlovcu, Lisinskom…

„Moj repertoar je uvijek isti, dvadeset megahitova i četrdeset pjesama koje svi znaju. Repertoar je možda bio isti, ali raspored nikada pjesama nije. Nikad nisam čuo isti raspored pjesama. Ono što bi kod drugih izvođača bilo na kraju koncerta, kao patos, kod Halida bi grunulo odmah na početku.

Imao sam priliku upoznati i Nazifa Gljivu, autora prvoga Halidova megahita „Neću, neću dijamante“. Služio sam JNA u Prištini ’86., a u garnizon su pristigli pjevači i dok sam prolazio pored pozornice jedan od glazbenika me pozvao. „Hej vojnik, vojnik, dođi vamo!“ Pomislih da me zove pomoći mu nositi instrumente i opremu i namjeravah uzmaknuti. No, Nazif nije odustajao, krenuo je zamnom i dao mi je jednog Tita što je te godine uoči hiperinflacije bio najvriedniji apoen. Toliko su mi roditelji tu to vrijeme slali mjesečno. Bio je to iznenadni dobitak na lutriji. Od tada počinjem se više zanimati i za Halida.

Autori pjesama i prateći bendovi su se mijenjali, ali harmonikaš Samir Kadirić dugo-dugo nije. Pratio ga je diljem svijeta, od seoskih vašera do najvećih metropola i njegova harmonika je bila spojka Halida s onim što se nekada zvalo novokomponirana narodna glazba. U ostalim segmentima i izražajnim sredstvima Halid to odavno nije bio, narodnjake nisu pratili prateći vokali, a i harmonika je ponekad Halidovim uspješnicama davala prizvuk balkanske šansone. Žanrovski Halid nije bio lako odredljiv. Potekao je iz kavane, narodnjaci su mu bili baza koju je odavno stilski prerastao. Zabavnjački narodnjak možda je najbliža odrednica. Zato su ga slušali i pjevali i oni koji se inače zgražaju na narodnjake. Za ne povjerovati je tko mi je sve tražio ulaznice za njegove koncerte i koga sam sve vidio i slušao da pjevaju njegove pjesme na feštama. Oko ulaznica nikad nije cjepidlačio. “Neka, neka počasti raju.“

Naslov našega prvoga intervjua objavljenog u Globusu 1985. bio je “Neću neću dijamante bila je prva dance pjesma“, a kad sam ga pitao zašto mladi odavno više slušaju narodnjake nego rock izjavio je: „Pa to ti je rock, nemaš ti danas većeg rocka od narodnjaka.“ I te njegove izjave svjedoče koliko je u razmišljanjima bio stilski rastezljiv.

Zadnji put zvao sam ga zbog Line Červara. Nakon snimanja Podcasta portala Tjedno Lino mi je rekao da bi s Bosnom u rukometu postao prvak Europe. Pitao me imam li neki kontakt u BH savezu? Odgovorih da nemam, ali znam tko bi mogao imati. I zato sam zvao Halida. U Sarajevu je mogao i više nego članovi predsjedništva i nije se libio pomoći na razne načine. Obećao je da će pitati. Nije bio samo galantan nego bez lažne skromnosti uslužan na razne načine. Znam dosta ljudi koji će se namrštiti što god da ih pitate, a što bi tek bilo da su netko i nešto još za nekoga osim za sebe?

Halid je bio velika zvijezda, nije bio čovjek bez kriterija, prije svega zdravorazumske prirode, ali taj svoj zvjezdani status nosio je s nekom posebnom nehinjenom lakoćom.

Zbogom Halidaga. T