Ako se događaji 1945. nazivaju oslobođenjem, kako je tu istu partizansku državu monstruma trebalo rušiti četiri i pol desetljeća kasnije i ponovo zaliti krvlju hrvatskih sinova. Žrtve Crnoga potoka nitko nije popisao, pa se prisjetimo bar nekih među njima: Milan Gašparović, Mijo Došen. Martin Blaško, Josip Grahovac, Dragan Grahovac, Ivica Kic, Antun Pipek, Mijo Štep, Božo Žarković, Đuro Kalamizović, svi iz Đurđenovca, Stipe Nekić iz Brezika, Josip Ivanuša iz Našica, Antun Divjanović i Ivan Mušak iz Donje Motičine, te Bono Pejić iz Kopačevaca. Njihovim rođacima, kao i onima koji sumnjaju da su njihovi dragi ovdje skončali život i da su pokopani na ovom svetom mjestu, izražavam najdublju sućut
Napisao: Josip Frković
Više tisuća članova braniteljskih i domoljubnih udruga iz cijele domovine, političkih, kulturnih i javnih djelatnika, nazočilo je 16. lipnja obilježavanju 73. obljetnice masovnih smaknuća gubitničkih hrvatskih vojnika, dopremljenih s križnih putova od austrijskoga Bleiburga, Dravograda, Maribora i Celja, kroz Sloveniju i Hrvatsku, na šumoviti našički Crni potok i ubijenih od zločinačke partizanske vojske. Praćen odobravanjem nazočnih hodočasnika „Hrvatskoga domobrana“ iz cijele države, novinar, skladatelj i interpret Kazmir Mikašek, čiji je otac Đuro prošao pakao križnih putova, otpjevao je tri dirljive domoljubne pjesme u čast naših mučenika i svetoga blaženika kardinala Alojzija Stepinca, a potom je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća. Među brojnima, susreli smo i stradalnike u desetom desetljeću života, bivšeg političkoga zatvorenika Ivu Stubanovića iz Đakova i domobrana Peru Šola iz Hrvatskog obrednoga zdruga Jazovke. Svetu misu zadušnicu predvodio je pater Franjo Tomašević, svećenik župne crkve sv. Antuna Padovanskoga Sudionike komemoracijskoga skupa, među kojima je bio i brigadir Stjepan Sučić, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja, pozdravio je predsjednik našičkoga Ogranka i dopredsjednik „Hrvatskoga domobrana“ Željko Tomić. – Ovdje je lipanjskih noći 1945. mučeničku smrt, poslije patnji i stradanja zbog velikosrpske i komunističke mržnje na sve hrvatsko, doživjelo mnoštvo razoružanih tadašnjih mladića. Ali, egzekutori se nisu osvrtali na odredbe međunarodnoga prava i konvencija. Titova tzv.narodnooslobodilačka staljinistička vojska tada nije poštivala ljudsko dostojanstvo i pravo na život, dovodila je ovamo u nekoliko navrata više stotina nemoćnih zarobljenika i ovdje ih u njedrima slavonske šume masakrirala. Sve se odvijalo pred vojnim vlastima kotara Našice. Ali, zločini su sustavno prešućivani i zataškavani. Šuma u kojoj smo se danas ponovo okupili odjekivala je lipanjskih noći 1945. pucnjevima pušaka i strojnica, ali i jaucima beznađa ranjenih i umirućih, onih koji su se u domobranskim formacijama borili za očuvanje prve hrvatske države.
Stravični alat četničkih ubojica
Samo zato što su bili Hrvati i hrvatski vojnici, bili su dotučeni sjekirama i budacima, vilama i noževima lokalnog pravoslavnosrpskoga stanovništva. Stravični alat ubojica, počinitelja zločina, pronađen je ovdje, u Crnom potoku. Iako su Zoljančani potajice promatrali dovođenje kolona nesretnika, slušali pucnjeve i jauke, krvnici su vjerovali u tajnovitost svoga zločina i krvava pira. Zadah smrti i straha, prije 73 godine, širio se našim zavičajem, ali partizanska komunistička i fašistička tajna nije sačuvana. Bujice su Crni potok pretvarale u krvavi vodotok. Uostalom, jedan naš susjed Soljančanin u Crnom potoku pronašao je lubanju i ljudske kosti. Temeljem svjedočenja i dokumenata, može se zaključivati o 1600 i do 5000 smaknutih Hrvata. I danas se pitamo kako to da su grobišta, zapravo strelišta bila zaklonjena ili šumom ili tzv. srpskim selima. Bila su to strelišta Titove zločinačke i protuhrvatske armije, koja je svoje pravo lice pokazala i četiri i pol desetljeća kasnije u agresiji na slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Prolazile su tako godine i desetljeća, a o ovom se zvjerskom zločinu nije smjelo ni šaputati ili javno govoriti. Šutnja je u bivšoj državi trajala četiri pol desetljeća, ali su hrvatski emigranti u Europi i izvan nje podsjećali i svjedočili o zlodjelu. O njemu su pisali, spomenut ću najistaknutije Antun Čurić i Đuro Mikašek, te Branko Kranjčev, kazao je prvak HD-a. Tomić je u izlaganju zahvalio Hrvatskom saboru za pokroviteljstvo dana sjećanja nad bleiburškim komemoracijama,predsjednici države Grabar Kitarović i ministru branitelja generalu Tomi Medvedu za pokretanje službenih istraga 600 do 800 stratišta iz 1945. i kasnijih godina.
Desetljećima smo gazili po kostima Hrvata
Citirajući dr. Andriju Hebranga, koji se i početkom mjeseca lipnja o toj temi oglasio i na maceljskoj komemoraciji, kazujući o desetljetnom gaženju po kostima sunarodnjaka mučenika, Tomić je ponovio da je najveći zločin u miru i pokolj civila u mirnodopskoj Europi, napravili su komunisti i njihovi krvnici, na čelu s njihovim dvojbenim maršalom Titom. Uzalud su ga međunarodne institucije stavile na listu deset najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća, ali trgovi i ulice s njegovim imenom još uvijek se nalaze širom gradova i mjesta naše domovine. Podsjetimo da su komunisti ubijali civile vezane žicom, nije više bilo partizana, fašista i nacista, rat je bio okončan. Mnogi od vas sabornika u hrvatskom parlamentu i dalje nas uvjeravate da bez partizana ne bi bilo slobodne Hrvatske. MI, sinovi i unuci ovdje pobijenih, odreda branitelji, svjedočimo suprotno i sram nas je da nas uspoređujete s partizanskim zločincima krvolocima.Nitko od nas ne želi osvetu i mržnju, samo tražimo istinu. Ako se događaji 1945. nazivaju oslobođenjem, kako je tu istu partizansku državu monstruma trebalo rušiti četiri i pol desetljeća kasnije i ponovo zaliti krvlju hrvatskih sinova. Žrtve Crnoga potoka nitko nije popisao, pa se prisjetimo bar nekih među njima: Milan Gašparović, Mijo Došen. Martin Blaško, Josip Grahovac, Dragan Grahovac, Ivica Kic, Antun Pipek, Mijo Štep, Božo Žarković, Đuro Kalamizović, svi iz Đurđenovca, Stipe Nekić iz Brezika, Josip Ivanuša iz Našica, Antun Divjanović i Ivan Mušak iz Donje Motičine, te Bono Pejić iz Kopačevaca. Njihovim rođacima, kao i onima koji sumnjaju da su njihovi dragi ovdje skončali život i da su pokopani na ovom svetom mjestu, izražavam najdublju sućut. Onima koji nas upućuju da se prestanemo baviti prošlošću, da se okrenemo budućnosti, poručujem da ćemo to učiniti onda kada prošlost bude utemeljena na istini. Jer bez istine o prošlosti nema ni pravde ni mira u budućnosti. Ne dopustimo da povijesne komunističke laži budu putokaz u budućnost. Čuvajmo i dostojanstveno poštujmo ovo mjesto mučeništva i smrti, kao svjedočanstvo zla koje se dogodilo mjeseca lipnja 1945., kazao je Željko Tomić. T
