PRIČA

VIKENDOM SU RIJETKI VLAKOVI I AUTOBUSI IZ SISKA ZA ZAGREB

2. srpnja, 2015.

Građani bez auta do Zagreba autostopiraju
Napisao: Josip Frković

Dok veliki politički analitičari, gotovo mudraci, državnoj poglavarici domoljubnog tipa Kolindi Grabar Kitarović zamjeraju koješta, tvrdeći kako predsjednica Republike Hrvatske mnogim postupcima na neki način okreće leđa HDZ-u, vrijedno je nevjerne Tome podsjetiti kako je uzorna gospođa, supruga, majka i dama na javnoj sceni (neopravdano) štošta otrpjela od prvoga čovjeka hrvatske Vlade. Gradskoga momka, pravoga neotesanca sa Črnomerca koji se kriznih godina – premda je iz hrvatske sinjske obitelji – nije sjetio obući časnu hrvatsku vojničku ili policijsku odoru i s oružjem u ruci stati na branik domovine. Čelnik SDP je, zamislite, u jednoj tlapnji za javne medije sadašnju predsjednicu države ocijenio „nestabilnom i histeričnom ženom…“. Kako nikom od političara ne treba svaku vjerovati, pogotovo Zoranu Milanoviću, koji plebiscitarno izabranoj prvoj ženi na kormilu mlade države, domoljubnoj dami, dugo nije želio čestitati na izbornoj pobjedi, sve je jasno. Njegovo najnovije prenemaganje i navodno približavanje svakako je diletantska gluma promašena lidera. Njega i sve nevjerne Tome, autor ovih redaka upućuje na sliku sa svečanoga koncerta u čast Dana hrvatske državnosti, kada je s Gabi Novak i još nekim pjevačicama podignutih ruku razdraganosti „Mojom domovinom“ čestitala rođendan Lijepoj Našoj. Na tom tragu, u ovoj prilici valja zamjeriti HRT-ovu šefu Goranu Radmanu što je dolaskom na čelo elektroničkog javnoga servisa instrumental „Moje domovine“, koja je tekstom u ratu doista sve nas kuražila, izbacio iz video špice emisije „Dobro jutro, Hrvatska“. Dolaskom na vlast i Račan je ponoćnu glazbeno-radijsku „Lijepu Našu“ boljševički zakratko izbacio. Netko mu je, valjda, i zamjerio i sugerirao da se radi o provokaciji.

U Hrvatskom Selu pored Topuskoga

U Hrvatskom Selu, kod Topuskoga, rodnom mjestu prerano nestaloga generala Đure Brodarca, za nasljednoga mandata Jadranke Kosor i ministra pravosuđa Bošnjakovića, desili su se na dan sela 27. lipnja nesporazumi mještana. I to prije svete mise koju je trebao predslaviti kancelar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić. Stanovnici čistoga i u Domovinskom ratu teško poharana hrvatskoga sela, naime, podijelili su se u mišljenjima treba li u pitomu i živopisnom mjestu nadomak korita Gline podići spomenik stradalim navodnim Titovim antifašistima (koji su iza 1945. nad Hrvatima primijenili genocidne, fašističke metode – op.p.) ili takvu ideju odbaciti. Pitanje je kulminiralo baš 22. lipnja, za radne akcije uređenja mjesta pred državni rođendan, kada u Brezovici esdepejci tamburaju isprazne bajke o ustanku Hrvata protiv tadašnjeg režima NDH. Premda se radilo samo o strahu sisačkih komunista od uhićenja vlasti iza napada HH na Staljinov Sovjetski Sojuz. Malobrojna trojka, u kojoj su i dvojica prepoznatljivih Hrvata partijske provenijencije Topuskoga, izgubila je nadglasavanje od pobjedničke većine. Jesu li baš ta trojica zagovornika SDP-ove anacionalne, jalove i svađalačke politike SDP-a (ili netko njihov) iz Zagreba, baš na dan sela, „zbog postavljene bombe“, nazvala policiju teško je utvrditi. No, pripadnici protueksplozijske zaštite ubrzo su dali znak za sigurno otpočinjanje euharistije za vjernike kod kapele. Događaju je nazočio i sisačko-moslavački župan i ratni osloboditelj Ivo Žinić iz glinskoga susjedstva, koji se dobro sjeća teških trenutaka, mjeseci i godina velikosrpske četničke okupacije Banovine i Korduna.

“Herbosova“ boja iz Svetog Ivana Zeline

Ali, nisu samo stanovnici Hrvatskoga Sela preživjeli stresove od navodnih socijaldemokrata, odnosno jugosrpskih i orjunaških nostalgičara tipa Frljić, Jergović, Stazić, Mesić itd. Sisačkog biskupa mons. dr. Vladu Košića, baš kao lani koalicijski savjetnik-vijećnik, socijalist i županijski antifašist, Milovan Bojčetić, uz obljetnicu navodne prve partizanske zakletve 28. rujna 1941. uzoritoga pastira nazvao je „nepobitnim vođom hrvatskih desničara“. Dodao je i to kako će antifašizam živjeti i kad njegovih sadašnjih sljedbenika više ne bude. Sve to u stilu „I poslije TIta – Tito“, uz podsjećanje da su istoga datuma pola stoljeća kasnije razjareni četnici Petrinjom vrištali „Ovo je Srbija“. Sveznajući Jurica Pavičić, pak, biskupu podmeće izmišljeno veličanje ustaštva, premda time dotični dalmatinski autor čini kazneno, svakako utuživo djelo klevete. Možda su se arhaičnom kompartiskom parolom vodili i nepoznati počinitelji iz Ulice kralja Tomislava 24. S jarbola prostorija Hrvatske konzervativne stranke, naime, netko dovoljno drzak i nekulturan strgnuo je državnu zastavu. Slučaj i kazneno djelo prijavljeni su policiji, a rezultat je unaprijed poznat. Kako javljaju agencije, pred tvorničkim krugom nekad najznačajnijeg jugoslavenskoga proizvođača i izvoznika sredstava zaštite bilja, sisačkoga „Herbosa“ u Teslinoj ulici, okupila se skupina nezadovoljnih bivših radnika. Kako potraživanja po djelatniku iznose prosječno 100.000 kuna, nije teško izračunati da će za isplatu njihovih zahtjeva trebati osigurati preko 24 milijuna kuna. Za šutnju o tijeku stečaja od strane stečajnoga upravitelja i službujućega suca trgovačkoga suda, nezadovoljnici spominju i konkretna, dobro znana imena, a neki i činjenicu da je naprasno prekinuta proizvodnja i prodaja proizvoda kompanije u stečaju. Tvrde i to da je tvrtka ciljano uništavana (uza štetu od 450 milijuna eura), sa „sestrinskim“ poduzećima u Vojvodini i Crnoj Gori, prodanom recepturom nekih graditeljskih materijala, „sipola“ pod firmom „Iskre“ Sveti Ivan Zelina, na primjer, i tako dalje.

Sisački „bus-express“ za pivo šoferu

Kakav će biti ishod raspisane licitacije, na kojoj će početna cijena svih „Herbosovih“ nekretnina biti 18 milijuna kuna, zasad je teško prognozirati. Znamo tek toliko da je jedan od dugogodišnjih vrhunskih inženjera, školovanih u Sisku i poniklih u negdašnjoj „Radonji“, ponudio otkup dijela pogona i zapošljavanje 15-ak radnika, ali se slučaj sapleo na poznatoj hrvatskoj birokraciji. Druga i još vjerojatnija je mogućnost da je dio moćnih „tajkunskih lešinara“ nesklon tužnoj prodaji opljačkane kemijske tvrtke i podmirenju nemalih novčanih potraživanja vrijednih trudbenika iz „tvornice vinske kiseline“, utemeljene još daleke i ratne 1942. godine. Sasvim za kraj hrvatsko-sisačke političko-gospodarske kronike – promet. Ako niste znali, iz negdašnjeg poznatog industrijskoga središta, polumrtva i prometno izolirana Siska, subotom i nedjeljom teško se domoći hrvatske metropole. Vlakovi i autobusi su maksimalno prorijeđeni, pa vam, ako ste bez vlastita vozila, preostaje stopiranje. Da bi izbjegli čekanja i nerviranja, te do mnogobrojnih zagrebačkih studenata i zaposlenika (pretežito podstanara ili putnika) proslijedili neki dokument, neku knjigu, bakine kolače i slično, Siščani se nerijetko dovijaju dostave dobrotom. Načinom koji su u ranoj fazi nakladno-tiskarske tehnologije novinari-dopisnici dnevnih novina redovito prosljeđivali aktualne filmove do labosa. Kuverta ili zamotuljak povjere se vozaču ili kondukteru busa, kojeg na peronu u Zagrebu dočekuju telefonski upozoreni adresati. I sve to tako ide dobrotom, dok se neki halapljivac ne dosjeti moguće zarade. Jedan od mogućih dijaloga vozač-građanin glasi ovako: „Zar samo 10 kuna, ne budi smiješan. Bolje ti je da to odneseš do pošte. A ti, djedice, ti u Zagreb valjda šalješ jaja. I ti bi, kao i ovaj što šalje registarske pločice, moju uslugu nagradio samo s 10 kuna…“. Osim neugodnosti zbog dijaloga na javnoj sceni, pred putnicima, korisnicima „bus-expressa“ nije preostalo drugo doli plaćanja. Tri puta po 20 kuna u džep halapljiva i nekulturnoga vozača. Što li bi na sve kazala uprava autobusera?!