KOLUMNA METAMUZIKA

VELIKI RAT I DEFICIT KULTURNE DEPRESIJE

28. studenoga, 2014.

Piše: Igor Koruga

Sudjelujući u obilježavanju stogodišnjice Velikog rata, Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) je, kao gotovo dvjestogodišnje izvorište glazbenog školstva i ideja svog vremena te kao mjesto amaterskog i profesionalnog muziciranja, 22. studenog u 20 sati, samo dan nakon koncerta u varaždinskoj Glazbenoj školi i pola godine iza simpozija ¨Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata¨, kojeg je početkom svibnja ove godine u Hrvatskom državnom arhivu organizirala mreža nacionalnih instituta za kulturu zemalja članica Europske unije prisutnih u Hrvatskoj – EUNIC-Croatia, ugostio ponajbolji francuski gudački Kvartet Parisii. Okvir komemorativnog koncerta, iz Ciklusa komorne glazbe, činila je suma odabranih djela, stavaka, za gudački kvartet iz pera više-manje (ne)poznatih francuskih skladatelja (Jacquesa Iberta, Pierrea Menua, Reynalda Hahna, Dariusa Milhauda i Alberta Roussela), Adagia (molto espressivo, br. 1) engleskog skladatelja, violista i dirigenta, Franka Bridgea (1879-1941), cjelovito i perfektno izvedenog Gudačkog kvarteta u g-molu, op. 10, Achille-Claudea Debussyja te Bizetove minijature, L’Arlésienne, također za gudački kvartet, pridodane za publiku.

Tradicija u naslijeđu

Koncert Kvarteta Parisii mogao se shvatiti i kao simbolični nastavak prisustva francuske kulturne i duhovne tradicije u zoni srednjoeuropskog umjetničkog naslijeđa, dakle (i) u Hrvatskoj, odnosno kao nastavak predratnog djelovanja Koncertne učeničke produkcije HGZ-a, koja je prije točno sto godina upriličila, između ostalog, i javne izvedbe uvertire iz Meyerbeerove opere ¨Prorok¨, Trećeg koncerta za violinu i orkestar u b-molu, op. 61, Camillea Saint-Saënsa i kultnog ostvarenja Dragana Plamenca (1895-1983) ¨Trois poèmes de Charles Baudelaire¨. Izvrsnost, eklektičnost, širok repertoar i visoka kvaliteta interpretacije, snažne su riječi kojima se često najtočnije mogao opisati bilo koji nastup gudačkog Kvarteta Parisii, jedinog takvog, svjetskog, koji je uživo izveo i zvučno zapisao nevjerojatno složenu ¨Knjigu za gudački kvartet¨ Pierrea Bouleza (DG 0289 480 6828 9) te opsežnih osamnaest gudačkih kvarteta Dariusa Milhauda (1892-1974), za diskografsku kuću Auvidis Naive. U zagrebačkom slučaju, u zvučnim je delicijama moglo uživati brojno slušateljstvo i simpatijom se opredijeliti za poletnog violončelista, Jeana-Philippea Martignonija, jedinog izvornog člana početne postave kvarteta, za pronicljivog violista, Dominiquea Lobeta, za šarmantnu i dovitljivu drugu violinu, Doriane Gable, ili, pak, na koncu, za dominantnog, srdačnog i samozatajnog prvog violinista, Arnauda Vallina.

Zabava bez zadrške

Zvuci rafiniranih kvartetskih linija, gustih akordskih boja i, takoreći, izvještačeno osjećajnih francuskih melodija obuzeli su mi glavu idućih par dana (i noći), sve do utorka kada sam se odlučio otići na zajednički koncert dviju hrvatskih pijanistica – Kristine Bjelopavlović (1983) i Matee Leko (1986). Četveroručnom tehnikom opisujući Grigov Peer Gynt, Suitu br. 1, op. 46, Čajkovskijevu Suitu iz baleta Orašar u obradi E. Langera i Lisztovu Mađarsku rapsodiju, S 244, u obradi F. Brendela, djevojke su se na svoj način predstavile vidno oduševljenoj publici, zabavivši se svirkom same, bez zadrške. Taj nastup, po prirodi stvari – jer je u nekim djelovima pretjerana opuštenost zapala u blagi kič – nije bio zamišljen u konceptu četverogodišnjeg programa obilježavanja obljetnice Velikog rata. Međutim, kao snošljivi kontrast malo ozbiljnijem, subotnjem događa(n)ju, uspio je doprinijeti istovrsnoj retorici, i posljedično, deficitu kulturne depresije. Malo po malo, ali ciljano, u istu rupu. Plića rupa, manja depresija; udaljenije dno. Vjerojatno ono s kojeg uvijek ispliva neka tjeskobna i apokaliptična aluzija nasilja i rata.