AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

UZ SABORSKE RASPRAVE TREBA STAJATI NIJE ZA MLAĐE OD 13 GODINA

8. veljače, 2024.

Ni jedne (ali baš ni jedne) tzv. „civilizirane“ rasprave, već su samo i isključivo padale uvrede i klevete, a svako malo i optužbe o kriminalnim i inim radnjama čas jednih, čas drugih.

To nisu bile riječi intelektualaca, već pretežno riječi “sajmišta”, tu nije bilo ni “h” od hrvatstva i Hrvatske. Nu, činjenica je da se i u drugim tako visokim domovima žustro raspravlja, da u pojedinim “balkanskim” državama

Napisao: Mladen Pavković

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.) naprosto je zgrožena činom, u Hrvatskom saboru, oporbenih čelnika, na čelu s Peđom Grbinom (SDP)  nakon što je okončano glasovanje za prvog čovjeka DORH-a, odnosno nakon što je na to mjesto izabran Ivan Turudić.

Grbin je pozvao svoje istomišljenike da iz saborskih klupa odaju minutu šutnje ljudima koji su dali glas za Turudića, smatrajući da su ovim potezom, kako je rekao, „zabili zadnji čavao u hrvatsko pravosuđe“.

Hrvatski branitelji i stradalnici iznimno su ovim povrijeđeni, jer je novi glavni državni odvjetnik bio sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a uz ostalo poništio je i presudu bl. Alojziju Stepincu.

Pored toga, „grbinovci“ nikada nisu u Hrvatskom saboru dali minutu šutnje za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje, a niti se nikada za njih nije čulo na komemoracijama – sjećanjima od Borova Sela, Pakraca, Voćina, Saborskog, Škabrnje, Zadra, Šibenika, Dubrovnika do Vukovara.

Ako tko treba u Hrvatskom saboru odati minutu šutnje, onda to trebaju i moraju hrvatski branitelji za one koji su na početku stvaranja hrvatske države, poput SDP-ovaca, predali oružje Teritorijalne obrane srpskim i inim četnicima i onima koji su napustili saborske klupe 25.lipnja 1991.!

Glasačka mašina

Atmosfera u sabornici, s lijeve i desne strane, bila je kao na nekom nogometnom derbiju, recimo Dinama i Hajduka.

Čitavo vrijeme, nažalost, nije bilo ni jedne (ali baš ni jedne) tzv. „civilizirane“ rasprave, već su samo i isključivo padale uvrede i klevete, a svako malo i optužbe o kriminalnim i inim radnjama čas jednih, čas drugih.

To nisu bile riječi intelektualaca, već pretežno riječi “sajmišta”, tu nije bilo ni “h” od hrvatstva i Hrvatske. Nu, činjenica je da se i u drugim tako visokim domovima žustro raspravlja, da u pojedinim “balkanskim” državama zastupnik na zastupnika baca stolice i sve što mu je pri ruci, ali zar nam takav način rada treba biti primjer? Od onih koje je izabrao narod na slobodnim i demokratskim izborima očekuje se da imaju barem malo poštovanja, kulture, barem prema onima koji su im dali glas, ali kod nas su i po tom pitanju okrenute ploče, pa kad netko bude izabran na neku funkciju više ga uopće ne zanima što misle birači, što misli narod, a najmanje što misle hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Branitelji su, inače, (općenito), za većinu “zadnja rupa na svirali”! Zamislite da tako kako se raspravlja primjerice na saborskom “aktualnom satu” da tako vode sastanke liječnici, učitelji, profesori, branitelji, svećenici, pa i djeca u dječjim vrtićima? Tu nema poštovanja ni s jedne ni  druge strane, svatko je svakome vuk, svatko se svakome „cereka“! Tako je bilo prije, tako je i sada, samo još izraženije. Sabor je na žalost postao lijepa predstava za narod. Dobro je da se neki zastupnik nije još založio da gledanje pojedinih saborskih sjednica bude obvezan predmet u školama. Što bi učenici naučili? A što bi naposljetku rekli svi oni koji su dali krv za hrvatsku Domovinu, koji su dali živote u Domovinskome ratu da vide kako i na koji način većina  raspravlja u “njihovo ime”? Jesmo li zaslužili takve saborske zastupnike? (Svaka čast iznimkama). Ali, opet se ponavlja stara priča-što smo (ste) izabrali to i – imamo! Sva je sreća da se ovom (najlošijem) sazivu Sabora bliži kraj i da će, nadajmo se, idući biti bolji, ako po ničemu drugom, a ono po pitanjima ponašanja i kućnog odgoja, tim prije jer jedno je politička borba, a sve ostalo – drugo.

Sabor kao tijelo ne bi trebao biti samo glasačka mašina, a još manje trgovačko-ucjenjivačka koalicija.

Kokošinjac

Vjerujemo da su oni koji moraju, dosta naučili iz ovog saziva, tim više što nam je svima dosta (i previše) „hodajućih samovolja koji vrijeđaju koga god stignu“.

Sabor nije i ne bi trebao biti „kokošinjac“, kako ga je svojedobno nazvao jedan glumac, koji je također zalutao u njegove klupe, jer ako nam se to ponovno dogodi, onda obvezno prije početka saborskih rasprava na tv ekranima treba i mora pisati – „Nije za mlađe od 13 godina!“. T