Po tablici portala „Passeport Indeks“ hrvatska putovnica vjerovali ili ne kotira bolje čak i od putne isprave SAD-a i Kanade. Državljani Kanade ne trebaju vize u 108, a SAD-a u 103 države svijeta. Među najboljima putovnicama na svijetu kotira i japanska, s tom putovnicom ne treba vam viza u 130 država svijeta. Slijedi: Monako 122, San Marino 119, Singapur 118, Vatikan 113, Urugvaj 113, Ujedinjeni Arapski Emirati 103, Rusija 93…
Napisao: Dražen Stjepandić
Prije nekoliko dana gledah gledani portal Balkan.info, preciznije eksluzivni razgovor s Momčilom Šoškićem, očevicem ubojstva Ljube Zemunca ispred Suda u Frankfurtu. Tomu četnički emograntu Ljubo Zemunac je preminuo na rukama. Uz to što je taj događaj potanko opisao u svojoj životnoj priči ispričao je kako je zajedno sa ženom i četvero djece morao ponovno u emigraciju, sada u Švedsku gdje živi godinama. U četiri sata dugom intevjuu više puta ponavlja kako ne voli Hrvatsku ni Hrvate, ali zajedno sa ženom i četvero djece davne 1992. morao je bježati iz Srbije u Švedsku „s hrvatskim pasošima.“ Jasno je naglasio: „Koliko para toliko muzike, ako se dobro podmaže mogu se dobiti i orginali“.
Nema tomu davnnjemački dnevnik milijunske naklade „Bild Zeitung“ je objavio tekst o najtraženijim putovnicama na svijetu. Pozivajući se na portal „Passeport Indeks“ hrvatsku putovnicu je svrstao među deset najpoželjnijih putnih isprava na svijetu, točnije na 9. mjesto od 199 službeno priznatih putovnica, odnosno država koje izdaju knjižicu za prelaske granica.
Osnovni kriterij bio je broj država za koje ne treba viza ili barem broj država za koje treba barem lako dostupna turistička viza. Po tim kriterijima na prvom mjestu kao daleko najprihvatljivija putovnica na svijetu je njemačka, pa putovnice Švedske, Finske i Španjolske. Posjednicima njemačke putovnice u 134 države svijeta ne treba viza, a Švedima, Fincima i Španjolcima samo jedna manje. Zajedničko treće mjesto zauzimaju Švicarska, Novi Zeland, Norveška i Danska.
Naslovnica ST-a
Od država s područja bivše Jugoslavije najbolje kotira putovnica Slovenije, putujući s tom ispravom u čak 129 država nije vam potrebna viza. Kao što smo naveli Hrvatska drži deveto mjesto zajedno s Rumunjskom sa čak 126 država u koje se može putovati bez vize.
Cijelu tablicu donosimo u cijelosti:
1: Njemačka (134)
2:Švedska, Finska, Španjolska (133)
3: Danska, Švicarska, Novi Zeland, Norveška (132)
4: Portugal, Francuska, Nizuzemska, Austrija, Luxemburg, Italija, Grčka, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo (131)
5: Belgija, Poljska, Litva, Madžarska, Japan, Južna Koreja (130)
6: Češka, Estonija, Latvija, Island, Slovenija (129)
7: Malta. Slovačka, Australija (128)
8: Cipar, Liechtenstein (127)
9: Hrvatska, Rumunjska (126)
10: Bugarska (125)
Pravi put u javnosti hrvatska putovnica je osvanula na naslovnici ST-a pokojnoga Marinka Božića. Toj ekskluzivi prethodilo je je cjelonoćno zajedničko opijanje kod Drageca Vukušića s tadašnjim ministrom unutarnjih poslova Brankom Brezakom, onda kada je prvi policajac Brezak od pića zaspao pokojni Marinko Božić mu je iz džepa izvukao buduću putovnicu s kojom im se Brezak ništa ne sluteći pohvalio i poslao je izgled prve stranice buduće putovnice na snimanje u nedaleku redakciju ST-a u Gundulićevoj. Slijedeći broj tada najtiražnijeg Slobodnog tjednika na naslovnici hrvatskoj javnosti prvi pokazao kako će izgledati novi plavi hrvatski pasoš, kako se to u ono vrijeme uglavnom govorilo. „ST“ pokojnoga Marinka Božića je dostizao nakladu i do 200 tisuća prodanih primjeraka, a epizoda s putovnicom ulazi u jednu od slavnijih epizoda toga tjednika.
Službeno prva moderna putovnica Republike Hrvatske izdana je 26. lipnja 1991., nakon što je Hrvatska objavila raskidanje odnosa i neovisnost od bivše Jugoslavije. Stare crvene jugoslavenske putovnice vrijedile su do 25. lipnja 1992. Stariji naziv za putovnicu bio je putnica, danas se više ne rabi.
Od početka hrvatska putovnica je nekako dobro krenula, i do današnjih dana bolje kotira od države koju predstavlja. Još u vrijeme najžešćih ratnih operacija s hrvatskom putovnicom koristili su se brojni bolje stojeći kriminalci na području bivše Jugoslavije uključujući i razne pripadnike srpskih paravojnih postrojbi. Poput Šoškića, četnika emigranta, drugi vikend i ostali četnici premda su napadali hrvatske postrojbe i stanovništvo po Hrvatskoj i BiH istodobno su mrtvi hladni po Europi putovali s hrvatskom putovnicom jer je bivši jugoslavenski crveni pasoš bio proskribiran ili istekao, a njegovi nasljednici srpski i crnogorski pasoš, zajedno s bosanskim ili makedonskim zbog rata i izbjegličke krize trebao je vize gotovo za sve države u Europi. Budući je uz slovensku bila najmanje sumnjiva od svih putnih isprava na području bivše države hrvatska putovnica brzo stječe poseban ugled kod balkanskih kriminalaca, rijetki su do sebe držeći krimosi, a da barem u pričuvi nisu posjedovali hrvatsku putovnicu. Brojni su primjeri kada su „Hrvati“ kako su pisali svjetski mediji izvršili razne pljačke ili su širom svijeta uhićen zbog kriminala, a zapravo su se iza tih često neviđeno drskih i opasnih operacija krili Srbi.
Konzulati u Mostaru i Tuzli
Bez obzira što ju je spletom okolnosti diplomatski i konzularni svijet odmah prihvatio, čak i kada je trećina Hrvatske bila okupirana, do hrvatske putovnice organiziranim kriminalcima do danas nije bio problem doći. Jedno vrijeme najlakše do hrvatske putovnice dolazilo se preko hrvatskih konzulata u Tuzli i Mostaru, a nakon što su se preko tih punktova tisuće njih dokopale željenih putnih isprava, donoseći velike novčane prihode hrvatskim djelatnicima u tim diplomatskim predstavništvima, kada su te baze provaljene putovnicu su počeli vaditi u Petrinjskoj, često osobno po nju dolazeći. Pa, premda su je istodobno sramotili po svijetu, najveći ugled hrvatskoj putovnici zapravo priskrbili brojni poznati kriminalci iz Srbije, Bosne i Crne Gore. U zadnjih 30 godina, na ovaj ili onaj način dolazili su do falsificiranih hrvatskih putnih isprava. I ostali najpoznatiji kriminalci: Milorad Ulemek Legija, Darko Šarić, Sretko Kalinić, Luka Bojović… koji su – svi do jednog – prije uhićenja imali hrvatske putovnice.
Navodno je prvi je putovnicu dobio Milorad Ulemek Legija. Tada samo sitni kriminalac (s jakim vezama u Državnoj sigurnosti), čovjek koji će postati organizator ubojstva premijera Đinđića, dobio je putovnicu na ime Vlado Vukomanović. Ta je putovnica, ispostavit će se kasnije, jedna od 900 koje su izdane u hrvatskom konzulatu u Mostaru. Legijinim stopama krenuo je i Sretko Kalinić, još jedan član zemunskog klana i glavni egzekutor Bojovićeve grupe. On je u Zagrebu 2006. godine preuzeo hrvatske dokumente na ime Drago Cersar. Hrvatske dokumente koristio je i Luka Bojović, novi vođa “zemunaca”, i to na ime Marijana Barišića, Hrvata koji je nestao 2008. godine. Bojovićevi najbliži suradnici – Vladimir Milosavljević, poznat kao Vlada Budala i Siniša Petrić – prilikom hapšenja u Španjolskoj imali su također hrvatske dokumente, po dvije osobne iskaznice, te dvije važeće putovnice. Sama putovnica često u Europi nije dovoljna, zato je najskuplji komplet dokumenata, osobna, vozačka i putovnica. Uz to što se s hrvatskom putovnicom lakše prelazila granica kod ljudi s područja bivše Jugoslavije postala je poželjna jer se bilo lakše praviti Hrvatom nego Nijemcem, Talijanom, Francuzom…
Uz spomenute junake crnih kronika hrvatske putovnice su još imali: Semjon Mogiljevič, jedan od najtraženijih lica s FBI-evih tjeralica devedesetih godina, “donu Semjonu” zbog kojeg je FBI čak i svoju međunarodnu akademiju Law Enforcement smjestio u Budimpeštu, Felice Maniero, jedan od šefova ogranaka talijanske mafije, uz narkobosa Darka Šarića, šefovi kavačkog i škaljarskog klana, pa čak i ratni zločinac Radovan Karadžić.
Svi ovi kriminalci, po pisanju srbijanskih novina, ako su imali novaca, a jesu, putovnice su dobivali bez problema, a ono što je enigma jest tko im je izdavao te dokumente. Službene istrage u većini slučajeva utvrdile su da su u pitanju niži policijski službenici. Bilo je i uhićenja, no ostalo je pitanje- kako je moguće da obični policijski službenici razviju čitav sustav koji će izdavati putne dokumente najvećim i najtraženijim balkanskim kriminalcima? Na to pitanje do dans nisu pronađeni pravi odgovori. Ostaje činjenica da su hrvatske putovnice bile su tražena roba, a od 2013. godine, kad je Hrvatska postala 28. članica EU, još i više.
Krivotvorene putovnice za obične građane bitno su jeftinije od onih kojima se koriste najkrupniji kriminalci, mogu se nabaviti već po cijeni između 500 i 1500 eura, ovisno o kvaliteti izrade i hitnosti nabavke. Takvim se dokumentima koriste i sitniji kriminalci koje traže u EU ili im je ulaz u EU zabranjen, i te su putovnice potpuno krivotvorene. Bitna razlika od onih “originalnih” jest u tome što se potonje izrađuju u suradnji s korumpiranim suradnicima među javnim bilježnicima, u policiji i drugi tijelima koji pretražuju baze podataka kako bi pronašli osobne informacije o građanima RH koji nisu izradili te dokumente ili koji su umrli. Zapravo je riječ o krađi identiteta.
Biometrijske putovnice
I dok država uvjerava i građane i javnost kako se koristi najnovijim tehnologijama u izradi dokumenata te da je biometrijske putovnice, osobne iskaznice i vozačke dozvole s čipom praktički nemoguće krivotvoriti, pokazuje se da su te tehnologije itekako ranjive. Dovoljno je naći potkupljivog policajca, referenta na upravnim poslovima koji će za “šaku kuna” probušiti sistem iznutra i omogućiti “licima” s tjeralica da se domognu originalnih hrvatskih isprava s tuđim identitetom.
U ovoj posljednjoj skupini, predvođenoj Nusretom Seferovićem, predsjednikom Vijeća romskih udruga Hrvatske, kojeg USKOK tereti da je bio “mozak” grupe koja je kriminalcima iz regije pribavila više od četrdeset kompleta isprava, bilo je petero djelatnika MUP-a. Među njima sada već umirovljeni šalterski službenik iz Petrinjske, “centrale” upravnih poslova najveće policijske uprave u državi, te policijski službenici i upravni referenti u nekoliko manjih policijskih uprava. Ali, među uhićenima našla se i glasnogovornica karlovačke policije Senka Staroveški, što je izazvalo prilično iznenađenje u policijskim, ali i medijskim krugovima.
Prema priopćenju policije, pripadnici zločinačkog udruženja kojem je, prema tvrdnji USKOK-a, na čelu bio Nusret Seferović protuzakonito su prikupljali i obrađivali osobne podatke državljana Republike Hrvatske s prebivalištem na teritoriju Republike Srbije koji do tada nisu ishodili osobne dokumente Republike Hrvatske. Zatim su ih, prema dogovoru, ustupali drugim osobama, a među njima i pripadnicima organiziranih kriminalnih skupina s područja Republike Srbije i Republike Crne Gore, sve radi stjecanja protupravne imovinske koristi u iznosu od 7,5 do 15 tisuća eura po osobi. Potom su, od za sada nepoznatih osoba, pribavljali krivotvorene putne isprave Republike Srbije s upisanim ustupljenim osobnim podacima hrvatskih državljana. Svatko u tom lancu bio je zadužen da im se izdaju domovnice, matični i rodni listovi, pa su onda podnosili zahtjeve za izdavanje osobne iskaznice i putovnice Republike Hrvatske, a onda su se u “igru” ubacivali i potkupljivi MUP-ovci. Sumnja se da je ovo zločinačko udruženje ishodilo najmanje 137 osobnih isprava Republike Hrvatske.
Policija je u razotkrivanju ove skupine angažirala više od stotinu policajaca, oformljen je poseban stožer, koristila se tajna pratnja, prisluškivali su se telefoni, pregledavali videonadzori u policijskim upravama. Pa su tako mogli čuti kako Senka Staroveški, glasnogovornica PU Karlovačke, kolegici poručuje kako će “doći k njoj jedan radi zamjene putovnice, opet srpska za hrvatsku”. Da se manipulira podacima izbjeglih Srba iz Hrvatske, po već ustaljenu postupku za izradu hrvatskih isprava, potvrdio je i razgovor jednog od suradnika Nusreta Seferovića koji pita: “Što je s onim mojim poslom s izbjeglim Srbima?”
Drugu skupinu, koju je predvodio Nikola Vein, koji je svojevremeno uhićivan zbog pripremanja atentata na pripadnike zemunskog klana, policija je identificirala i tajno nadzirala od kolovoza ove godine. Policija i USKOK sumnjaju da je ova skupina puno bolje zarađivala od one Seferovićeve jer je dokumente naplaćivala i četiri puta skuplje – do 15.000 eura po putovnici. Sumnja se da su zaradili više od pola milijuna eura. Policija je također snimila kako su Veinovi suradnici Mile Rađenović i Milan Stjepanović pokušali u policiji u Požegi ishoditi, odnosno zamijeniti, putovnicu koja je u Srbiji glasila na ime Radenko Vrljanović. Međutim, Stjepanović, koji se predstavljao kao Vrljanović, donio je lošu fotografiju. Vratili su mu je jer nije snimljena na bijeloj pozadini.
Rađenović je zatim nazvao Veina, koji je svojoj suradnici rekao da osobi koju zovu “Zetilj” napiše poruku da fotografija mora imati bijelu pozadinu, odnosno biti svjetlija. Potom je donio novu sliku, no službenica je rekla kako ne nalikuje na osobu s fotografije, pisao je Jutarnji list. Nastala je panika, a Stjepanović se izvlačio tako da je službenici u policiji rekao da su mu ostali dokumenti u autu te da ide po njih pa, doslovce, pobjegao iz zgrade PU požeško-slavonske. “Otkrili su ga”, telefonom ubrzo javlja Rađenović, koji je Stjepanovića čekao ispred policije. Nakon toga ih naziva Vein, koji ih upućuje da napuste zemlju, odnosno odu u Srbiju, te da im je najbolje da granicu prijeđu na Erdutu, ali i da obavezno stanu negdje u šumu i spale sve “papire i putovnice”.
Slično je bilo i prije sedam godina, ali taj put u policiji, kad se otkrilo da je Sretko Kalinić Zver iz zemunskog klana posjedovao hrvatsku putovnicu. Kakva je panika 2010. godine zavladala u policiji u Petrinjskoj u lipnju 2012. godine ispričala je R. C., referentica koja je 2006. godine zaprimila njegov zahtjev i bila uhićena kao dio skupine Zvonka Šendulovića, pisalo je u Jutarnjem listu.
„Sve smo tada prevrnuli pa smo izvadili i zahtjev za izdavanje putne isprave na ime Drago Cesar kao i popratnu dokumentaciju, i to, prije svega, dopis trgovačkog društva “Fine” kojim se traži žurno izdavanje putovnice. Utvrdili smo da se zahtjev temeljio na osobnoj iskaznici izdanoj u PUZ-u 25. kolovoza 2006., kao i da je riječ o tome da je osoba podnosila prvi zahtjev za putovnicu“, rekla je istražiteljima žena koja je o slučaju Kalinićeve putovnice prije dvije godine razgovarala s policijom i svjedočila u istrazi na zagrebačkom Županijskom sudu. Dodala je da je tada utvrđeno da je ona primila Kalinićev zahtjev, što je i potvrdila potpisom, a da mu je putovnicu isti dan, jer je bila riječ o žurnom postupku, uručio njezin kolega.
„Zahtjev za žurno izdavanje odobrila je šefica smjene, a podatke o podnositelju zahtjeva popunio je osobno podnositelj. Utvrdili smo da je putovnicu osobno preuzeo Kalinić“ – rekla je tijekom svjedočenja u USKOK-u. Dok je naknadno pregledavala Kalinićev zahtjev 2010. godine, dodala je, primijetila je neobičan detalj u ovom spisu. Nisu imali fotografiju.
I dok će se pravosuđe baviti kaznenim dijelom što će na kraju prerasti u pravosudnu “trakavicu”, odvijat će se postupak poništenja svih tih isprava u Hrvatskoj, a Hrvatska je morala izvijestiti i sve međunarodne organizacije, uključujući Interpol, o svim tim nevažećim ispravama.
“Nemojte misliti da se ovakvo što može napraviti a da u to nije uključen organizirani kriminal. Oni traže najslabiju kariku u sustavu, to može biti netko tko će za kakav sitan poklon ili simboličnu nagradu ulaziti u sustav i provjeravati podatke. Stoga nije čudno da imamo uvijek iste načine na koji kriminalci dolaze do novca, ali se mijenjaju imena. Ovdje se radi o tome može li i ima li država volje to spriječiti. Međutim, ovakve su pojave moguće i zbog negativne selekcije u državnim institucijama. Pa imate tako situaciju da osoba koja je morala dobiti otkaz u MUP-u zbog toga što je “muljala” s putovnicama završi u diplomaciji i da i dalje radi na istom poslu. Umjesto da je kazneno gonjena, ona je nagrađena još boljom pozicijom. Kad bi državni aparat funkcionirao tako da sam sebe kontrolira, onda se ovakve stvari ne bi događale”, riječi su jednog bivšeg policijski operativac koji je istraživao organizirani kriminal.
I dok se prije dvadeset i više godina do hrvatskih isprava dolazilo njihovom fizičkom krađom, kao što je to bilo kad je iz konzulata u Mostaru nestalo više od 900 putovnica, danas je, kao što smo opisali, sve puno sofisticiranije. Iz nekih izvora doznali smo da i obajveštajne službe na području bivše Jugoslavije znaju razmjenjivati putne isprave, ap se ne treba čuditi ako opet netko kao Radovan Karadžić imati hrvatsku putovnicu.
Po tablici portala „Passeport Indeks“ hrvatska putovnica vjerovali ili ne kotira bolje čak i od putne isprave SAD-a i Kanade. Državljani Kanade ne trebaju vize u 108, a SAD-a u 103 države svijeta. Među najboljima putovnicama na svijetu kotira i japanska, s tom putovnicom ne treba vam viza u 130 država svijeta. Slijedi: Monako 122, San Marino 119, Singapur 118, Vatikan 113, Urugvaj 113, Ujedinjeni Arapski Emirati 103, Rusija 93…
Među države s čijim putnim ispravama je najteže prelaziti granicu vodeći je Afganistan, s afganistanskom putovnicom moguće je bez vize ući u samo 30 država na svijetu. Slijedi putovnica Somalije s (33 države bez vize), Iraka i Sirije (33), Palestina (36), Iran (36), Libija (37), Jemen (37), Sjeverna Koreja (42), Kosovo (44), Egipat (49)…
Ostali kriteriji
Naravno postoje i drugi podaci, kriteriji i ljestvice, pa je tako tvrtka Henley & Partners posljednjih godina za najbolju držala japanska putovnici čiji vlasnici po njihovim podacima mogu slobodno putovati u 191 zemlju svijeta, slijedi singapurska (190 destinacija), dok treće mjesto dijele južnokorejska i njemačka (189), talijanska i finska (188) te španjolska, luksemburška i danska (187).
Hrvatska putovnica na toj listi nalazi se na 20. mjestu. Naime, njihovo istraživanje jačinu putovnice mjeri prema tome u koliko zemalja njeni vlasnici mogu putovati bez vize. S hrvatskom putovnicom bez vize se tako može putovati u 169 zemalja. Ovo je određeni pad u odnosu na prije dvije godine kada se Hrvatska nalazila na 16. mjestu, također sa 169 zemalja u koje je moguće putovati bez vize.
Pri tome, treba reći da se Hrvatska nalazi na 20. mjestu, no, to dakako, ne znači da je naša putovnica 20. po jačini. Jer nekoliko zemalja ima iste pozicije pa je tako bolje od naše putovnice rangirano njih 40-ak, pa 20. mjesto tako s Hrvatskom dijeli Hong Kong.
Tvrtka Henley & Partners nije zaobišla hrvatsko susjedsvo. Slovenija se nalazi na devetom mjestu, Srbija je na 36., a BiH se nalazi na 46. mjestu. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.