Crnčević omalovažavao i vrijeđao Hrvate, dok ih je Bule kao branio. Taj Bule napisao mi je na svojoj knjizi “Ljudi sa četiri prsta” ovu posvetu: “Bratu Hrvatu, pesniku Matiću! Stvara se veliki srpski nacion. Kad to doba dođe ko neznadne slušat srpsku pesmu, slušat će oluju.” Mnogo godina kasnije, kad su Hrvati u bici nazvanoj Oluja njihove zaokupili i pobijedili, sjetio sam se Bule i njegove posvete, davne 1973. godine. Da je bio živ, nazvao bih ga i pitao na koju je oluju mislio?
Napisao: Ante Matić
U vrijeme Juge, svi oni koji su bili sjemeništarci, studenti teologije ili svećenici sa završenom ili nezavršenom teologijom, nisu se nigdje u Hrvatskolj i BiH mogli uspisati na nijedan fakultet. Bez prijemnoga upisivali smo se u Beogradu, Skopju, Prištini, Novom Sadu i Subotici. Tako sam se ja našao u Beogradu i upisao, naravno, bez prijemnoga, filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu.
Prvog časa u prepunoj dvorani, profesor Veljko Korać prozivao je studente. Kad je rekao Ante Matić i ja se digao, gledali su me kao krokodila. Kad je završio prvi sat i ja izišao na hodnik pomalo ošamućen pogledima onih oko mene, podviknuo je neki jak, korpuletan čovjek mojih godina:
“Desi bre poglavniče!?”
Ja sam ga pitao zašto me vrijeđa. On je prišao bliže i rekao, da me vodi u Kolarac na piće, pa će mi objasnit zašto je to rekao i još neke stvari. Prihvatio sam poziv i krenuli smo prema Kolarcu. Usput smo razgovarali. On me pitao što sam radio, pa tako kasno uspisujem fakukltet. Ja sam mu onako iskreno ukratko ispričao odakle sam i što sam sve učio i zašto sam došao studirati u Beograd.
Kad smo banuli u taj Kolarac, u tu zadimljnu krčmu, prišli smo stolu za kojim su sjedlila tri pjesnika. Čovjek koji me je nazvao onako na faksu, rekao je još gore: “Doveo sam vam pravog ustašu. Iz Duvna, bre, čovek!.”
Jedan od njih predloži da spojima dva stola, da se ne tiskamo za jednim stolom. Naručili su meni neki lincuru bez da me pitaju što ću piti. Uto dođoše još dvojica pjesnika i opet me Čude predstavljao kao brata Hrvata, hrvatskog pesnika i ustašu. Iza njih došla su još dvojica i jedan od te dvojice bio je Ambro Marošević, hrvatski pjenik. Netko reče: “Bre Ambro, nisi više sam i jedini ustaša. “
Letjele su runde da je divota. Kako nisam bio, navikao piti veće količine alkohola, mene je uhvatilo to njihovo žestoko piće, pa sam počeo slobodnije pitati zašto mene zovu ustašom, a ja sam rođen poslije rata. Onda je Brana pitao, jer je vodio glavnu riječ za stolom: “Jesi li ti ustaša ili srpski sluga? Tako mi registrujemo Hrvate.”
Ako je tako, onda sam ustaša. Rađe ustaša nego sluga. Prasnuli samo u smijeh i Brana je kazao kako sam od danas njegov prijatelj i zvat će me brat Hrvat.
Kako smo nasamarili Amerikanca
Za vrijeme studija u Beograda, kad sam imao koju kintu u džepu išao sam u Kolarac, a katkad u Francusku 7 (klub srpskih književnika), gdje se dobro jede, pije, psuje, muti i bistri sve živo i mrtvo, a ponajviše politika.
U Kolarac su zalazili novinari, mladi glumci, pisci i pjesnici, snobovi i mlade dame željne slave i brbljanja. Jednog podvečerja svratio sam u Kolarac i pridružio se Brani, Aci, Ambri, Čudi i Buli. S njima za stolom sjedio je neki Amerikanac. Pili su svi votku, ali na eks, što me iznenadilo, jer sam dobro znao da Brana pije samo lincuru. Tek što sam sjeo, Brana veli: “Brat Hrvat, pije se na eks i ćuti.”
Kad sam iskapio prvu čašicu skoro sam glasno protestirao jer sam umjesto votke popio vodu, ali me Brana dokačio malo nogom ispod stola u potkoljenicu i zaskočio riječima, da se šuti dok se ispija, a kasnije će krenuti priča, kad ispratimo gosta iz Amerike. Taj riđobradi Amerikanac, navodno bijaše student nečega u Beogradu po svoj porilici zalazio je među pisce i novinare zbog svojega tajnovita posla, pa je tako zapao, po svojoj nesreći među velike pesnike i još veće lokadžije. Kad je Amerikanac eksirao petu votku, počeo je trabunjati nešto sebi u bradu, platio svih pet rundi, digao se i oteturao niz Terazije, a nama je pristupio konabar Šeki i rekao: “Šlušajte, bre, bando pesnička. Svaki ima pasulj so rebra i špricer. Časti vas, majku vam mangupsku, ona fukara iz bedne Amerike.”
Štos je bio u tome, što je Amerikanac pio votke, a mi vodu, pa kad je on platio pet rundi votke, nama je ostalo za grah i gemišt.
Kako sam trgovao u Francuskoj 7
U klubu srpskih književnika, Francuskoj 7 posluživali su slavne i neslavne pisce, pjesnike i razne druge umjetnike i povremene političke pičke, kako ih je zvao Brana, konabar Buda i kuhar Ivo, gospar od Dubrovnika. Ivo je bio kraljev kuhar i neko vrijeme kuhao je Titu, pa ga otjerala Jovanka. Kad bi Ivo pripremio svoje specijalitete, prste ste lizali. Jedne noći došao sam malo ranije, sjedio sam za stolom i krišom čitao katolički tjednik Glas Koncila i katoličku obiteljsku reviju Kana. Ivo je sa strane škicnuo i pitao me što čitam. Rekao sam mu da je to moja stvar, a on će meni: “Bit će i moja”.
Sageo mi se do uha, prišapnuo da mu je nezgodno doći do tih novina, a rado bi ih čitao, pa ako ja njemu budem donosio te novine, on će meni svaki put svoju slasnu pljeskavicu. Tako je i bilo. Donio bih Kanu i Glas koncila, a katkad i još neka katoličlka glasila, dao Ivi krišom iza šanka, a on bi meni donio pljeskavicu. To je postalo sumnjivo mom prijatelju sjajnom srpskom pjesniku Brani, pa mi jednom tiho, da drugi ne čuju, reče u uho: “Pitaj gospara Ivu čita li išta pravoslavno.”
Problem s imenom Ante
Moje ime Ante katkad je nekomu od njih zasmetalo, pa čak i prezimenjaku pjesniku Dušanu Matiću. Kad nas je Brana upoznavao u Francuskoj sedam, pružio sam mu ruku i rekao:
“Matić.”
Pogledao me gotovo radosno i rekao:
“A ime?”
“Ante.”
Ošinuo me riječima:
“Što nisi Stevan.”
A ja sam mu odbrusio :
“Što vi niste Muradif?”
Stari i posve sijedi pjesnik se osmijehnuo, odmahnuo rukom i otišao za stol za kojim su sjedili klasici: Ćosa, Oskar, Bora, Bule i Steva.
” Đe ga nađe?” – odsječe pjesnik Đetić. Aca odgovori umjesto mene:
“U Kuranu ili Kumranu. Tu je neđe!”
Bulina posveta
U Kolarcu katkad sam sjedio sam, a više puta u društvu mlađih srpskih pisaca i pjesnika. Tako sam jedne noći zaružio u društvu Vuka, Bule, Dule, Ace i bogme žestoko se spoprio s nekima od njih, jer je Crnčević omalovažavao i vrijeđao Hrvate, dok ih je Bule kao branio. Taj Bule napisao mi je na svojoj knjizi “Ljudi sa četiri prsta” ovu posvetu:
“Bratu Hrvatu, pesniku Matiću! Stvara se veliki srpski nacion. Kad to doba dođe ko neznadne slušat srpsku pesmu, slušat će oluju.”
Mnogo godina kasnije, kad su Hrvati u bici nazvanoj Oluja njihove zaokupili i pobijedili, sjetio sam se Bule i njegove posvete, davne 1973. godine. Da je bio živ, nazvao bih ga i pitao na koju je oluju mislio? T
