GLAVNE TEME

ČUO SAM DA JE STEPINAC SPASIO 20. 000 ŽIDOVSKE DJECE

23. svibnja, 2011.

Branko Lustig dvostruki oskarovac i glavni urednik portala Tjedno razgovarali su o Stepinčevoj listi

Proteklih dana najpoznatiji hrvatski filmski producent Branko Lustig boravio je u Zagrebu zbog petoga po redu Festivala židovskog filma. Od 22. do 28. svibnja u kinu Europa bit će prikazano 56 filmova. Festival prikazuje filmove o holokaustu,  ove godine posebno je posvećen ženi u holokaustu. Iskoristili smo prigodu i s dvostrukim oskarovcem porazgovarali o spašavanju Židova od strane blaženog kardinala doktora Alojzija Stepinca. Producenta Schindlerove liste upitali smo  je li moguće da je zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac spasio više od 20.000 židovske djece, a ostao nepriznati  pravednik među narodima, premda je monsignor Stepinac bio veći Schindler i od samog njemačkog inudstrijalca Oskara Schindlera po kojem je Steven Spielberg snimio s devet Oscara nagrađeni film “Schindlerova lista”.

–     Na koje razdoblje mislite? – upitao je Branko Lustig.

–     Na razdoblje kad je u Europi počeo progon Židova, od 1936. godine pa sve do kraja holokausta, do 1945. godine. Drugi svjetski rat službeno je počeo 1938. napadom Njemačke na Poljsku, a holokaust 1936. godine.

– Onda je to sasvim moguće – uzvratio mi je Branko Lustig – jer, bježeći od nacističkog progona, Židovi su se spašavali preko kraljevine Jugoslavije, dvije rute su vodile vlakom preko Zagreba. Jedna do Trsta, a druga preko Milana do Genove, odakle se dalje plovilo brodovima u slobodni svijet.

Znači, prva konstatacija iz članka objavljenog na portalu “Tjedno”  – “Stepinac spasio preko 20. 000 židovske djece” jest točna. Stepinac je masovno spašavao Židove, brojni Židovi, bježeći pred nacistima preko Zagreba, našli su spas. Na putu spasa Zagreb je bio važna stanica i preko Zagreba spašeno je tisuće  Židova svih uzrasta. U operacijama spašavanja stotina tisuća Židova važni su bili Crveni križ i Karitas, koji je 1931. godine osnovan na inicijativu Alojzija Stepinca. Obje humanitarne organizacije imale su spiskove o tisućama spašenih Židova preko Zagreba. Ti spiskovi nestaju 1941. godine, kada njemačka tajna policija Gestapo stiže u Zagreb. Po čijem nalogu i gdje su sklonjeni spiskovi, to nije poznato, ali nesumnjivo su uklonjeni s pravom, zbog sigurnosti Židova koji su ostali u Hrvatskoj, skrivali se po raznim župama i hrvatskim kućama. Iz opreznosti prema činjenicama u prvom članku o spašavanju više od 20. 000 židovske djece od strane Stepinca, uopćeno sam napisao ‘djece’, premda sam u glasinama o velikoj humanitarnoj tajnoj operaciji čuo da se radilo o židovskim djevojčicama.

– Čuo sam nešto o tome, ali pouzdano ne mogu tvrditi ni ‘da’ ni ‘ne’. Židovska općina u Palmotićevoj morala bi nešto znati i imati neke podatke – rekao je Branko Lustig.

To mi je bio prvi susret s tim slavnim producentom, a u takvim kontaktima sa znamenitim osobama čovjek uvijek traži naznake karaktera. Začudio sam se što je Branko Lustig djelovao kao osoba jako blage naravi.

–     U talijanskoj župi Nonantola bila je priređena izložba o spašavanju djevojčica koje su preko Zagreba dolazile u Italiju i onda su zbjegovi obično usmjeravani prema Švicarskoj. Postav iste izložbe bio je ponuđen  Židovskoj općini u Zagrebu, ali je, po riječima patera dr. Vladimira Horvata, predsjednik Ognjen Krauss istu odbio – konstatirao sam u razgovoru s Brankom Lustigom u predvorju zagrebačkog Sheratona.

– Branko Polić, novinar Hrvatskoga radija, morao bi znati o tome. Ognjen Krauss me ne zanima, donesite mi podatke o toj izložbi i ako je posvećena spašavanju velikog broja židovskih djevojčica, iduće godine u sklopu Festivala židovskog filma priredit ćemo je u Zagrebu. Ispitajte to pa nam se javite – rekao mi je Branko Lustig u našem razgovoru. Pored njega je sjedila direktorica JFF-a Nataša Popović.

– Postoji o tome i knjiga, napisala ju je jedna gospođa – rekao sam, no, nažalost, u tom trenutku nisam se sjetio imena, dr Esther Gitman i naslova “Kad hrabrost prevlada”. – Ona je također spašena preko Zagreba zahvaljujući blaženom Stepincu. Kao dvogodišnja djevojčica u Zagreb je stigla iz Sarajeva i onda su je odveli u Nonantolu.

–     Skupite materijale pa možemo napraviti i dokumentarni film – reče mi na to gospodin Branko.

Brojne indicije iz mog prvog članka nesumnjivo su uzburkale vode, događaji su se zbili, nedostajala je još samo brojka, a ona je doista senzacionalna. Gospodinu  Branku sam postavio pitanje je li moguće da je Stepinac spasio više od 20. 000 židovske djece, napose djevojčica.

–     Može biti, zašto ne? Više od dva milijuna Židova spašeno je tijekom Holokausta – mirno i blago uzvratio mi je Branko Lustig u maniri holivudskog producenta koji financijerima upravo objašnjava da daleko prebačeni budžet filma ne treba biti nikakav problem. Osjetilo se da mu veliki brojevi nisu nepoznanica i da ih zna mirno izgovarati, kao da se radi o nečemu tako običnom.

–     Pa da, brojka zapravo i nije važna –   rekao sam. Spomenuo sam film “Kardinal pravednik” Jakova Sedlara, navedoh i ono što je dokazano, a pouzdano je utvrđeno da pod Stepinčevim vodstvom u Hrvatskoj i Bosni nisu spašavani samo Židovi, nego i Srbi, Romi i ostali progonjeni. Od gladi, bolesti i smrti spašeno je 6.717 djece s Kozare čiji su roditelji bili pravoslavci ili partizani. Naveo sam i 500 katoličkih svećenika iz Slovenije, vlakove sa Židovima iz Grčke, nekoliko kompozicija s oko dvije tisuće Židova…

–     Sve mi to znamo, o tome smo imali i okrugli stol.

–     I kakvi su izgledi da blaženi kardinal Stepinac dobije najviše izraelsko odlikovanje i bude proglašen Pravednikom među narodima?

–     Za sada nema velike izglede. Nedostaje mu treća i osnovna pretpostavka. Kardinal Stepinac nije bio u životnoj opasnosti kad je to radio. Svi su znali da je pomagao progonjenima, čak i ustaše, smatramo da je sve radio s odobrenjem, tražio je odobrenje i dobio ga. Primjerice, kad je starice iz židovskog staračkog doma preselio na nadbiskupsko imanje u Brezovici, tražio je i dobio pismeno odobrenje. Znamo za spašavanje djece u Buševcu, pa u jednom samostanu pokraj Lipika, gdje je spašeno šestero djece. Mi se stalno bavimo time, znamo da je malo pismenih tragova. Knjiga “Stepinac u Lepoglavi” je izašla prije dva dana, a ja sam je već pročitao – kazao je Branko Lustig.

–     Tražili smo dokaze, obraćali smo se crkvi, ali stalno nas je netko upućivao na nekog drugog, pa taj drugi opet na nekog drugog – u razgovor se umiješala i direktorica Festivala židovskog filma Nataša Popović.

Na kraju mi je Branko Lustig ponovio da je tema fenomenalna. Istaknuo je da među Židovima, posebno onima koji su preživjeli holokaust, nije nepoznato da su mnoga djeca našla spas bježeći preko teritorija bivše Jugoslavije.

–     Čuo sam za to, ali, eto, nismo mogli naći dokaze. Nažalost, ne stignem se više  time baviti. U Izraelu postoje podaci o svim Židovima s Balkana, priča o 20. 000 spašenih židovskih djevojčica je tema kojom se netko mora više baviti. Ja sam prestar, ali mislim da ću poživjeti da se to dokaže. Trebali bismo otići u Izrael, preko ljeta karta nije skupa, a u Yad Yashemu u Jeruzalemu imaju ljude koji govore hrvatski – preporučio mi je Branko Lustig na kraju našeg sastanka.

Poželio mi je i mnogo sreće, a ja sam odlazeći dodao kako se u istraživačkom novinarstvu sve zna mnogo oduljiti. U filmu “Svi predsjednikovi ljudi” Alana J. Pacule najpoznatiji istraživački novinari u povijesti novinarstva, reporteri The Washington Posta Bob Woodwaed (Robert Redford) i Carl Bernstein (Dustin Hoffman), jednu temu su obrađivali četiri godine. U priči o spašavanju židovske djece podjednako se miješaju filmski i senzacionalistički elementi, svakodnevica je postala maštovit scenarist. Na odlasku su mi još rekli da bi nešto više o spašavanju židovske djece u holokaustu mogao reći i pater Juraj Batelja. Novi članak ću svako napisati, a serija bi se sada opravdano mogla zvati “Stepinčeva lista”.

Inače, originalna Schindlerova lista je dokument otipkan pisaćim strojem i sadrži 13 stranica. Sastavio ga je osobno Oskar Schindler i na njemu su imena 801 logoraša. Sačuvao ga je 173. logoraš na listi. Dokument je odnio u Los Angeles, a nakon velikog uspjeha Spielbergova filma nastala je potraga za dokumentom koji je prije tri godine pronađen u knjižnici u Australiji. O čemu su nakon pronalaska mediji širom svijeta odaslali vijest. Dokumenti i dokazi o Stepinčevoj listi mogli bi biti bilo gdje.

Zagreb je jedini grad na svijetu koji ima Festival židovskog filma, takvog festivala nema ni u Izraelu. Festival financira samo Grad Zagreb, najviše zahvaljujući volji gradonačelnika Milana Bandića. Zbog predrasuda Židova prema Zagrebu i  Hrvatskoj ovdje odavno nije bilo neke strane koprodukcije, premda je Jadran film nekada bio balkanski Hollywood, ali  holivudski šefovi, treba li reći uglavnom Židovi, preselili su snimanja velikih filmova u druge europske države. Predrasude su jedno, a istina nešto sasvim drugo. Nažalost, predrasude nam često sude i što one kažu tako nam bude, pa eto, “ni međ pravednicima ni pravice”.

Zbog predrasuda ni kardinal Stepinac nije proglašen pravednikom, a spasio je na tisuće i tisuće Židova, više od Schindlera. Ali zbog pogrešnih shvaćanja, ne samo o Stepincu, nego i o Zagrebu i o Hrvatima, premda je preko Zagreba i Hrvatske u holokaustu spašeno najviše Židova i jedino Festival židovskog filma postoji u Zagrebu, još nije proglašen pravednikom. A nije, jer kao što reče gospodin Branko, nije dokazano da je riskirao vlastiti život. Prisjetimo se čuvene izjave druga Staljina: “Koliko papa ima divizija?” Koliko ih je za vrijeme Drugog svjetskog rata, najvećega oružanog sukoba u povijesti, imao Stepinac? Kako onda nije ugrožavao svoj život kad se mišlju i riječima suprotstavljao nacističkoj ideologiji? Na misi u katedrali 14. ožujka 1943. u propovjedi je rekao: “Svaki čovjek, bez obzira kojoj vjeri, rasi ili naciji pripadao, bez obzira je li svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako u sebi nosi pečat Boga stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava koja mu ne smije samovoljno otuđiti ni jedna ljudska vlast.” Kad su to čuli SS-ovci, rekli su da bi u Njemačkoj bilo koji svećenik, pa i nadbiskup, zbog takvih riječi bio ubijen još za oltarom. U svoje vrijeme Stepinac je jasno slao poruke o “grijehu struktura”.

Toga dana u Sheratonu Branko Lustig je imao i presicu, govorio je da su žene u holokaustu bile posebne žrtve jer se na ženama bilo najlakše iživljavati:

– Posebno su bili okrutni u Estoniji i Litvi, te zemlje uvijek brkam, te u Rumunjskoj. Nijemci su to radili industrijski bezbolno, odveli bi vas u plinsku komoru govoreći vam da idete na tuširanje… Pomoćno osoblje je bilo posebno okrutno, ubijali su stravično.

Nije propustio spomenuti ni Jasenovac, rekao je da skuplja novac za film o Jasenovcu. Želio je snimiti i film o braniteljima, ali nije uspio skupiti potrebna sredstva. Dok sam gledao “Schindlerovu listu”, pomislio sam na Jasenovac, pojavila se ista atmosfera jeze, kakva se osjeća iznad i oko stratišta i klaonica kao neka samo srcu vidljiva izmaglica. Procuri strava. Dio kada film prestaje biti crno-bijeli nisam dočekao, odnosno nisam ga mogao gledati do kraja. Jasenovac bi u horor mogao unijeti elemente spektakla, možda bi mogao biti najspektakularniji horor u povijesti toga žanra. Dobro nam je znana ta strana medalje, ali medalja ima dvije strane. Zašto se zbog jedne skriva ona potpuno oprečna? Zašto uz priču o Jasenovcu podjednako ne ide i priča kako je preko Zagreba spašeno najviše Židova u Europi, jer dokazano je da je Stepinac spasio preko deset tisuća progonjenih? Ostali spiskovi su nestali, ali srećom nisu nestali ti ljudi, dječaci i djevojčice, a nisu nestali baš zato što su spiskovi nestali. Nisu li živi ljudi najbolji dokaz? A što se tiče trećeg, zapitajmo se, onako čisto ljudski, tko je taj tko se usudio suprotstavljati Hitleru riječju ili djelom, a da nije ugrožavao svoj život?