GLAVNE TEME PRISJEĆANJE

UMRLI DARKO PAJIČIĆ I MAJKA JOSIPA JOVIĆA

22. studenoga, 2015.

Darko Pajičić je postao poznat kad je 2013. sudjelovao u razbijanju dvojezične ploče u Vukovaru. Tada ga je grubo napao nekakvi hrvatski policajac (?) Saša Sabadoš. Ne, nije ga opominjao već je od njegova udarca čovjek doslovce ostao bez – pola glave! Ležao je pred tamošnjom policijskom postajom u krvi, a nitko od policajaca nije dopustio da mu se pomogne. Neka umre, neka iskrvari

Napisao: Mladen Pavković

Ono što nisu uspjeli srpski četnici u hrvatskom Domovinskome ratu to izgleda uspijeva pojedincima svih ovih godina nakon stvaranja slobodne, samostane i neovisne hrvatske države. Naime, mediji su javili da je u vukovarskoj bolnici preminuo Darko Pajičić, hrvatski branitelj, koji je u ratu sudjelovao kao maloljetni dragovoljac, a koji je postao poznat kad je 2013. sudjelovao u razbijanju dvojezične ploče u Vukovaru. Tada ga je grubo napao nekakvi hrvatski policajac (?) Saša Sabadoš. Ne, nije ga opominjao već je od njegova udarca čovjek doslovce ostao bez – pola glave! Ležao je pred tamošnjom policijskom postajom u krvi, a nitko od policajaca nije dopustio da mu se pomogne. Neka umre, neka iskrvari! Možete li zamisliti da su tako, možda nekim drugim povodom, napali nekog Srbina. Vjerojatno bi se digla „cijela Srbija“, a Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, na tome bi čitavo vrijeme zarađivao političke bodove. Nakon ovog sramnog i nedopustivog čina javio se i ministar policije Ranko Ostojić koji je objasnio (da ne bude zabune!) da je za sve kriv nesretni Pajičić, odnosno da je „kriva rakija“. Častan hrvatski branitelj od Sabadoševog udarca nikada se više nije oporavio, odnosno izašao iz invalidskih kolica. Sabadoš je za ovo nedjelo dobio bolje radno mjesto, vjerojatno i veću plaću, a Pajičiću na žalost nitko nije mogao nadoknaditi pola glave. Takvu kaznu nije zaslužio nitko, a najmanje čovjek koji je branio i obranio hrvatsku državu. Pajičiću se naravno nitko nije ispričao, već su Ostojić i njemu slični čitavo vrijeme ismijavali ovaj slučaj. Stoga, ne može se reći da je Darko tek samo tako preminuo. Prije bi bilo da su ga ubili, jer nije, kao i mnogo drugi Vukovarci, ali i ne samo oni, mogao podnijeti srpsku ćirilicu u Vukovaru. Ne, nije to bila obična, svakodnevna ćirilica, to je bilo pismo koje je stiglo u ovaj grad s agresorskim tenkovima. U tome je razlika. Ali, unakaziti čovjeka samo zbog toga što se ne slaže sa „srpskom politikom“, to je ipak – zločin, koji je, kao što vidimo, okončan na najgori mogući način – smrću!
Zbog toga, netko bi trebao odgovarati!

Ljudski životi i ministarske fotelje

Slično je prošla i Junakinja Domovinskoga rata Nevenka Topalušić, koja je kao 100 postotni ratni vojni invalid, u invalidskim kolicima, došla protestirati u zagrebačku Savsku 66 protiv (ne)rada ministra branitelja bez branitelja Predraga Matića. Iako su je mnogi zbog bolesti odgovarali od ovog čina, ona je rekla da će ostati, pa ako treba i do svoje smrti. I ubrzo je umrla, među svojim suborcima.“Želja joj se na žalost ispunila!“ Matić se pravi da se to njega ne tiče. Pa, nije Nevenka bila „retardirana“ da nije znala zbog čega se našla u Savskoj 66. Došla se na demokratski način boriti protiv njega i nepravde koja se kontinuirano provodi prema ljudima koji su bili prvi kad je trebalo. Može stoga Matić i dalje čitavo vrijeme pričati o svojim „velikim“ uspjesima, ali i taj zločin se nije smio dogoditi. Zar nije ljudski život vredniji od svojih ministarskih fotelja, a poglavito od one u kojoj je zasjeo (ni kriv ni dužan), kao „faraon“, braniteljski ministar, koji vjerojatno još ni danas „ne zna“ tko je bio Darko Pajičić.
Međutim, to nisu jedini primjeri, kako ubiti hrvatskog branitelja, a da za to bude „kriva rakija“. Po Sabadošu, Ostojiću i Matiću vjerojatno su krivi sami branitelji, jer su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu.
Takvi zločini se nisu događali ni u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata.
Fotografija nesretnog Darka Pajičića koji je ostao bez pola glave uvijek će nam ostati u sjećanju. No, kako ne smijemo zaboraviti njega, tako još više ne smijemo zaboraviti ni one koji su krivi za smrt ovog branitelja, ali i za smrt Nevenke Topalušić.
Vukovarski branitelj bit će sahranjen na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u ponedjeljak u 14 sati.
Hoće li toga dana Matić i Ostojić također biti tamo?

Umrla i majka Josipa Jovića

Nema više majke prvog poginulog hrvatskog branitelja Josipa Jovića. U petak je u 75.-toj godini života nakon kraće bolesti u splitskoj bolnici preminula Majka Hrabrost – Marija Jović. Više nas ne će mirno i dostojanstveno dočekivati u svojoj obiteljskoj kući u Aržanu, gdje je svakodnevno bila u mislima sa svojim sinom koji je poginuo na Uskrs 1991. na Plitvičkim jezerima. U dnevnoj sobi bila je postavljena fotografija njezina sina, inače Junaka Domovinskoga rata. Znala je reći- eto, to mi je ostalo od Josipa! A dobro se sjećala i dana kad joj je sin krenuo na branik hrvatske Domovine. Otišao je s riječima: „Majko, ja ovo više ne mogu gledati, moram u Zagreb. Netko treba i oružjem braniti Hrvatsku!“ Marija je znala govoriti da je predosjećala da joj se sin ne će vratiti, da će mu se nešto dogoditi, ali ipak nada je nikada nije napuštala. I kad su joj došli reći da je Josip poginuo nije vjerovala. Mislila je da je to neka greška, da će joj se sin vratiti. Stoga je jedno vrijeme uvijek ostavljala vrata otvorena – ako se vrati. Međutim, nikada se nije vratio. Na inicijativu moje malenkosti, a uz njezinu dozvolu, na obiteljskoj kući postavili smo i Spomen – ploču prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, da se zna da je u ovoj kući živio. Sad sam neizmjerno sretan što smo ga baš u Aržanu proglasili i Junakom hrvatskog Domovinskoga rata te što sam objavio i prvu (i jednu) knjigu o njegovu životu i ratnom putu. Poglavito mi je drago jer je svemu tome i osobno bila nazočna ta velika mati! Bez nje to bi ipak bilo sve drugačije. No, sjećam se da sam prilikom jednog susreta u njezinoj kući, kad je još bila živa Kata Šoljić putem mobitela spojio ove dvije Junakinje stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Imale su o čemu pričati. Ne znam ni danas kojoj je bilo teže: Kati koja je izgubila četiri sina ili Mariji koja je ostala bez jednoga. Dogovor je bio da će se susresti u Zagrebu, ali do toga nikada nije došlo. Kata je umrla, a Marija nakon sinove smrti, najčešće zbog bolesti, gotovo da i nikada nije putovala tako daleko. Za nju, nakon Josipove smrti, kao da je život stao. Svoje zdravlje, svoju ljepotu, pa i sam život ako ustreba, bila je spremna žrtvovati. Uvijek skromna i dostojanstvena. I kad joj je bilo najteže, kao i nekim članovima njezine obitelji, nije imala hrabrosti moliti, a još manje isticati da je ona majka prvog poginulog hrvatskog branitelja. I mnogi drugi dali su živote, znala bi reći. Ali, što se tog trenutka događalo u njezinom srcu zna samo ona, baš kao i svaka majka čiji se sin nije vratio s prvih crta obrane. Iza Majke Hrabrosti ostala su devet unuka, dvoje praunučadi, sin Tomislav i tri kćeri.
Više ne će trebati čekati Josipa da se vrati. Sad će biti zajedno s njim na mjesnom groblju u Aržanu.
Sahranit će je u nedjelju, 22. studenoga u 14 sati.
Uz svijeće i cvijeće i vječni spomen na gospođu Mariju vrijedno je citirati i jednog pjesnika koji je među ostalim zapisao:
…“Ta majka je majka. To sav svijet slovi, Ti nam mile majke, Bože, blagoslovi!“T