UCJENA OD 1 000 000 EURA

UCJENA OD 1 000 000 EURA

20. lipnja, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

ucjena2
Ulomci iz nove knjige Saše Radovića-2.dio

GLAVA Ill.
„Tko se mača laća, od mača i pogine!“
Narodna poslovica

Jutro, sivo, magleno, obješeno na prozorske rešetke. Pogled seže preko dvorišta za šetnju i zaustavlja se na fasadi s istim takvim rešetkama od širokog plosnatog željeza. Svaku večer policajac provjerava te rešetke da ih netko ne bi pokušao prepiliti. To bi bilo moguće jedino s pilom za željezo, a takvu alatku nemoguće je unijeti u zatvor. Kod prijema svaki zatvorenik mora se skinuti do gola, svaki komad odjeće policajac s gumenim rukavicama na rukama pregledava i „prepipava“. Ne može se unijeti nikakav metalni komad, remen za hlače, ključ, ručni sat, iglu… Knjige koje se čitaju u zatvoru ne smiju imati tvrde korice, jer bi se u tim koricama mogla sakriti pila za željezo.
Široki dijelovi rešetke nama služe umjesto hladnjaka, vani je hladno i na njih stavljamo jabuke i jogurt.
Jutrom u 7 sati ulazi policajac u sobu i kontrolira jesmo li svi na broju. Ako netko spava, budi ga, mora provjeriti je li živ, možda si je prerezao vene?
Do doručka ostaje još čitav sat. Zavlačim se pod deku. Počinje film, jedan od mojih „flashbackova“. Ponavlja se često, uvijek je to isti film s istim detaljima, povratak s promocije iz Rijeke. Znam da se to dogodilo 9. rujna 2010. godine iza 18 sati:
Nakon pet kilometara vožnje tunelom kroz planinu Učku otvara se pogled na meki krajolik poluotoka Istre. Blage udoline miješaju se s brežuljcima, nigdje nema oštrih bridova ili tamnih rubova crnogoričnih šuma.

Mnogi umjetnici pokušavali su prenijeti na platno fascinantno preplitanje istarskih oranica i kamena, ali nikome nije uspjelo kao akademskom slikaru, Vilku Šeferovu. Taj stari majstor iz kultne grupe Zemlja, sedamdesetih je godina prošlog stoljeća najbolje bilježio koloplet smeđih, sivih i zelenih tonova prelijepog istarskog krajolika.
Vozim polako, opušteno, još jedna borba s vjetrenjačama iza mene je. Vraćam se kući nakon promocije moje knjige „ „Histria terra nigra – vratite opljačkano!“ održane u riječkom grand hotelu „Bonavia“. Na prvom katu, u dvorani hotela skupilo se stotinjak posjetitelja. Nakon uvodne riječi Vesne Balenović, promocija je prošla u razmjenama mišljenja i polemikama. Uz mnogo truda, utrošenog vremena i troškova ostaje veliko pitanje, kakav rezultat može proizvesti tih otisnutih 3000 knjiga?
Bit će još nekoliko promocija, okruglih stolova, bit će i poziva na poneku TV emisiju, ali znam da je to borba s vjetrenjačama, znam da još nije vrijeme, nema kritične mase da zgrabimo za vrat ratne profitere i lopove koji su nam upropastili domovinu. Dogodilo se ono što nam je 1975. godine poručio svojom pjesmom hrvatski domoljub Bruno Bušić.
„Kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu vidjet ćete kako naši kadu. Svatko nas je krao r t ti i potkradao, a naježe će biti kad nas naši budu krali  i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice. Kako nas spasi od nas?
Bruno je dobro poznavao komunističke probisvjete koji su vodili SFRJ, iste ove koji vode Republiku Hrvatsku od 1990. Golemi broj branitelja – i ja s njima zajedno – bili smo naivni i glupi. Nismo znali da gradimo ovu korumpiranu mrežu makrolopova – karikaturu od države, kakva je danas Hrvatska.
Brunu Bušića ubio je agent SDB-a (Služba državne bezbednosti) 1978. godine. Bruno nije dočekao „slobodnu“ Hrvatsku, ali možda je za njega bolje da je nije dočekao.

Hrvatsku je ubio Franjo Tuđman i onih njegovih 200 makrolopovskih obitelji. Porodice Tuđman, Šušak, Gregurić, Valentić, Čermak, Šeks, Vidošević, Todorić, Rajić, Jakovčić, Zagorec, Petrač, Bandić, Barač, Žužul, Kutle, Horvatinčić, Štrok, Pukanić, Vlahović, Cuccurin, Carić, Linić, Ježić, M. Lučić, Kalmeta, Tedeshi, Glavaš, Sanader, Kosorica, i niz drugih – opljačkali su Hrvatsku do gole kože i milijarde kuna ili eura prebacili na svoje račune.

Od samog početka države Hrvatske političkom vrhu prva misao bila je – kako napuniti svoje džepove. Krenulo je s krađom donacija dijaspore od pune dvije milijarde dolara, namijenjenih nabavi oružja (dolar je tada vrijedio 2 DEM). Agresiju Srbije najbolje su iskoristili ratni profiteri. Švercom hrvatske nafte omogućeno je srpskim tenkovima da ubijaju naše branitelje. Korupcija se razvila do neviđenih razmjera, kao i devizne manipulacije. Carinskim kriminalom i pljačkom putem državnog duhanskog monopola punili su se, i još se pune, crni fondovi vladajućih garnitura. Putem državnih poduzeća i kooperantskih tvrtki, autoceste, tuneli, mostovi i dr., naplaćivani su desetak puta više od realnih troškova. Pokralo se još i ono što je preostalo, sloj enormno bogatih odmaknuo se daleko od osiromašene većine. Totalno bezakonje i korupcija na svim razinama postalo je normativ ponašanja.
Od Lijepe naše nije ostalo ni „L“. Hrvatska je opljačkana, osiromašena, zemlja razorenih moralnih polja, čvrsto stegnuta represivnim mehanizmima.
„Kako nas spasiti od nas?“ – upitao se Bruno Bušić.

U vrijeme Domovinskog rata ispitivao sam bivšeg visokog dužnosnika SDB–a (inicijali R.M.). Ispričao mi je detalje o ubojstvu Bušića. Još uvijek čuvam snimku s diktafona. Ukratko; pet mjeseci, četiri agenta tajne policije SFRJ svakodnevno su pratila Brunu Bušića u Parizu. Jedan agent kontrolirao je jedan dio puta, preuzimao je drugi, zatim treći, četvrti… To su bili iskusni profesionalci, znali su sve detalje, svaki Bušićev korak, navike, dnevne rute…, mogli su izvršiti ubojstvo u svako vrijeme dana ili noći. Čekali su samo „naredbu“ koja je stigla u listopadu 1978. godine.
Kako nas spasiti od nas? Može li se što pokrenuti, hoće li bar netko podignuti glavu iz prašine? Hoćemo li se, kao uvijek, pokriti „hrvatskom šutnjom“ i kukavički zabiti glavu u pijesak. To rade nojevi a ne ljudi. Ali, gdje su ljudi?
Od mog doma u Premanturi, naselju na samom vrhu Istre, dijeli me nešto više od jednog sata vožnje. Bilo je kasno ljeto, kasno popodne, crveno sunce spuštalo se na valovite vrhove i neugodne niske zrake bole su oči. Glazba je prestala, na vijestima su bile posljednje novosti iz svijeta; većina zemalja izlaze iz recesije, ali ostaju teški problemi u Grčkoj, najave problema u Italiji, Španjolskoj, Portugalu… U radio emisiju uključuje se predsjednica Vlade RH, Jadranka Kosor i operetno najavljuje opći napredak. Uvjerava nas da izlazimo iz recesije. Nitko u to ne vjeruje, svima su nam znane laži s Markovog trga, ali svi šute.
Prokleta hrvatska šutnja! Prolazi još jedno mirno, toplo i tiho ljeto, zavodi nas svojim rascvjetalim pupoljcima i igrom leptira. Lijepa, nestvarna slika, ali ništa nije ni lijepo ni dobro. Duboki jaz između hrvatskih tajkuna i prebogatih političara – i puka s ruba egzistencije, ne može garantirati ni lijepu ni dobru jesen. Mladi liječnici i inženjeri bez šanse za zaposlenje razmišljaju o odlasku iz zemlje, starci-umirovljenici traže ostatke kruha po smetlištima.

Zaustavljam se na odmorištu „Bale“ iako je to dosta daleko od istoimenog naselja Bale. S obje strane autoceste nalaze se ugostiteljski lokali i sanitarije u obliku istarskih kažuna, kamenih građevina koje su služile kao spremišta na poljima. Na terasi lokala nema gostiju i nakon popodnevne kave, nastavljam prema Puli.
Predamnom su ravni potezi široke autoceste. Sa strana promiču zaobljeni krajolici zelenog raslinja razbijeni bjelinom udaljenih naselja s kamenim zvonicima. Prebacujem u šestu brzinu i uvlačim se dublje u mekano sjedište.
Karakteristike koje izdvajaju Istru od ostalog korpusa Hrvatske neosporna je geografska ljepota, položaj u srcu Europe i kompaktna prostorna cjelina. No, tu je još jedna specifičnost, jedna iracionalna crta, mekoća u ozračju koju osjećamo u kontaktima s ljudima ovog poluotoka. Tisuće godina ratova, previranja, teških boleština i stalni pritisak stranih vladara za potiranjem autohtonih korijena rezultirale su pasivnim prkosom istarskog življa. Iako nikada nije izborena samostalnost, jer nije bilo dovoljno agresivnosti, sačuvan je identitet i tradicija. Istranin ili bolje reći Istrijan, (od najstarijeg naziva, Histria) tih je, povučen, stabilan, tolerantan i radin. Nasuprot dojma mekoće i blagosti, ti ljudi su čvrstog karaktera. Za razliku od ostalog življa s područja Hrvatske i bivše Jugoslavije koje je u većini prečesto nabijeno iracionalnim nacionalšovinizmom, Istrijani imaju daleko realniji, tolerantniji i civiliziraniji stav. Ljudske vrijednosti više se cijene nego brojanje krvnih zrnaca.
Vožnja blagim zavojima i tiho brujanje moćne mašine bmw-a potpuno me je opustilo. Stigao sam na posljednju dionicu autoceste prije Pule, ravnu i široku. A, onda iznenada bljesnula je slika jakih svjetala automobila iza mene. Veliki automobil iza mene približavao se velikom brzinom. Iako se prebrza vožnja često događa na autocestama, izuzetno jaka, halogena svjetla privukla su mi pozornost. Moj cijeli život obilježen je borilačkim sportovima i zbog toga imam dobro razvijen osjećaj za opasnost. U Domovinskom ratu, kao časnik i glavni instruktor borbenih vještina Specijalnih postrojbi HV, četiri godine podučavao sam naše specijalce kako onesposobiti protivnika. Učio sam ih još nešto važno; kako izbjeći opasnost i preživjeti.
Tamni automobil u vrlo kratkom vremenu prišao mi je sasvim blizu i našao se paralelno samnom. Bio je to audi A8. Nisam skidao pogled s retrovizora, no sada sam okrenuo glavu prema tom velikom automobilu. U momentu zabljesnuo je metal sa zadnjeg sjedišta. Naglo sam spustio glavu i ramena na volan i čvrsto pritisnuo kočnicu. Moj automobil opasno je zaplesao dok je audi projurio pokraj mene i zamalo me okrznuo. Razmišljanje u takvim momentima svode se na djeliće sekunde. Pitanje je, jesam li dobro vidio što je taj metalni sjaj i je li to oružje? Nisam začuo nikakav pucanj, ali uz mojih 120 kilometara na sat, pucanj oružja s prigušivačem ne bi se čuo.
Svaki rizik treba izbjegavati. Imao sam dvije varijante. Jedna je bila naglo povući ručnu kočnicu, okrenuti automobil i vratiti se suprotnim smjerom autoceste. To je opasna varijanta, ali sigurno je da bih izbjegao novi susret s audiem. Vrlo je vjerojatno da me moji progonitelji ne bi pratili, ne bi se usudili voziti u zabranjenom smjeru. Druga je mogućnost nastaviti put i možda se ponovno susresti s tamnim automobilom.

Odlučio sam se za ovu drugu varijantu. Moj dvosjed bmw Z3 star je 14 godina ali ima motor V8 od 4.9 kubika s 32 ventila i skoro 400 konjskih  snaga. Audi A8 snažan je i brz, ali ne toliko.
Prebacio sam u drugu brzinu i dodao gas, a zatim gurnuo polugu mjenjača u četvrtu. Z3 se propeo i pojurio. Vrlo brzo dostigao sam audi. Sagnuo sam se ispod instrument table i projurio s barem 100 kilometara na sat brže od audija. Pouzdao sam se u činjenicu da je vrlo teško pogoditi malu metu iz jurećeg automobila, bez obzira, je li u pitanju profesionalac ili ne. Zbog toga sam se i odlučio na ovu varijantu.
Nakon nekoliko stotina metara u retrovizoru se tamni automobil smanjivao. Zaostaje! Odahnuo sam, ali brzinu od 250 na sat nisam spustio sve do naplatnih kućica.
Kroz glavu su mi prolazile slike s autoceste. Je li to bilo, to što sam mislio? Je li netko želio pucati i je li pucao u mene? Najlakše i najučinkovitije bilo vi takav poduhvat realizirati s AK 47, škorpionom ili s nekom drugom automatskom puškom. Doduše, profesionalci ne vole automatsko oružje zbog buke rafalne paljbe. Najčešće se plaćeni ubojice služe preciznim, pištoljima kalibra magnum 22 ili stinger 22 s prigušivaćima.

Iz Pule prema Premanturi vodi najljepša cesta u Istri. Od samog početka, od skretanja s pulske zaobilaznice, cestu prati gusta šuma borova i visokih pinija, s prodorima otvorenih vidika prema moru. Sunce se već spustilo nad sami horizont, i osjećaj nelagode zbog bljeska sjećanja na veliki tamni automobilom izgubio se. Idilična aleja visokih borova i more koje se u jednom dijelu pripija uz samu cestu, opija i odnosi crne misli.

„Tko se mača laća, od mača i pogine!“ stoljećima je stara poslovica i nosi u sebi iskonsku istinu. Mislio sam da se ova poslovica ne odnosi na mene, mislio sam da mogu izbjeći svaki napad. Naivno sam se pouzdavao u svoju vještinu i u neku višu silu koja će me zaštititi. Zapravo, stalno živim u ratu. Za mene Domovinski rat ni ove 2011. godine nije završio, vodim ga od 1991. Htio sam slobodnu, poštenu Hrvatsku – dobio sam karikaturu od države, prebogati kriminalni milje vlasti, i apatični hrvatski puk na granici egzistencije.
Neosporno je da moj rad već dugo prate zaštitnici povlaštenih i blago rečeno – znam da svakim danom sve više smetam. Znali su i znaju svaki moj telefonski razgovor, svaki e-mail, svaki moj kontakt. A, to je neosporno bio veliki rizik.
Nisam bio siguran da je na zadnjem sjedalu audia – sjedio plaćenik, ubojica sve dok u garaži nisam otkrio sitnu rupicu malokalibarskog zrna u naslonu mog sjedišta. Hitac je došao otraga kada je moj automobil već pretekao audi. Pucao je samo jednom, drugi puta nije stigao. Zbog otvorenog krova mog dvosjeda nije bilo razbijanja stakala. Malokalibarsko zrno velike izlazne brzine kao što je magnum 22 nemoguće je potpuno prigušiti, ali pri vožnji s otvorenim krovom nisam čuo pucanj.
Ni na kraj pameti nije mi bilo pozvati policiju. Znam kako bi sve to završilo – odnosno kako ne bi završilo. Ako bi se istraga i otvorila, trajala bi godinama, decenijima, po uobičajenom hrvatskom modelu.
Malo olovno zrno obloženo tankom bakrenom košuljicom našao sam na podu automobila. Prošlo je kroz naslon suvozača i deformiralo se od udarca u limeni dio poda automobila.

Pomislio sam da je igra postala preoštra.
I zaista – četiri dana iza opisanog događaja na autocesti, doživio sam tešku nesreću.
Flashback prestaje na isti način kao što i nastaje, naglim prekidom dionice sjećanja. Ta prošla, stvarna iluzija da se prošlost događa u ovom trenutku uvijek ostavlja izvjesnu nelagodu. Trgnuo sam glavom i zbacio deku sa sebe. Jako svjetlo zatvorske sobe zaslijepi me. Ponovno sam se pokrio dekom. Misli se vraćaju na bližu prošlost, na Afričko proljeće, i na globalni pokret iniciran iz njujorškog parka Zuccotti. To su dva snažna historijska pomaka s teško predvidljivim posljedicama. Nedovoljno educirana javnost na neki način veže ova dva pokreta – no to su dvije dijametralno oprečne odrednice. Afričko proljeće (ili „Arapsko proljeće“) inicirano je naftom, a šatori u parku Zuccotti simbol su bunta protiv eskalacije pohlepe prebogate elite. Afričko proljeće započelo je s mnogo krvi, pokret iz parka Zuccotti, kasnije nazvan, prosvjed “Occupy Wall Street” ili samo „15.O“ – počeo je mirno. No, taj mirni početak ima duboke korijene i mogući krvavi rasplet u bliskoj budućnosti.
Marketing svjetskih „gospodara“ lukavo je lansirao vijest da
nove generacije u Africi traže život dostojan čovjeka. No, to je u drugom planu, temeljni razlog svih afričkih sukoba je – nafta! Organizacija takvih teških ratnih scenarija kao što su afrički sukobi 2011. godine – moguća je samo uz sofisticirane i silno skupe akcije tajnih službi. Internet je prvi puta u povijesti u tom krvavom kolopletu odigrao važnu – ali ne i najvažniju ulogu.
U Africi se krvavo proljeće 2011. nastavilo i tijekom ljeta. Diktatori tenkovima pokušavali su zadržati vlast i sačuvati milijarde pokradenih dolara ili eura. Moameru Gadafiju to nije uspjelo ni uz najmodernije naoružanje, ni uz predobro plaćene internacionalne profesionalce. Pao je i Mubarak, već se protiv njega vodi sudski proces s vjerojatnim ishodom smrtne kazne.
Američka pobuna iz parka Zuccotti eskalirala je u globalni pokret, bunt raste u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Engleskoj… Hrvatska šuti!
Hrvatska šuti! Snažne državne institucije učinkovito štite mrežu vrha politike i kriminalnog miljea. Milijarde kuna slijevaju se u privatne džepove putem fingiranih natječaja u kojima poslove odrađuju državne firme i satelitski kooperanti.
Biološki i intelektualno najsnažniji, građanski sloj inertan je, vegetira na rubu (ili ispod) egzistencije i ne razmišlja o otporu. Trećina stanovništva – umirovljenici, također! Mladi gube aspiracije, ambicije, perspektive, klasična priča onih malo ambicioznijih – kreditna je zabluda. Zavedeni „slatkim“ bankovnim reklama uzimaju 30-godišnje kredite koje uskoro ne mogu vraćati zbog nelikvidnosti, nemogućnosti naplata, valutnih manipulacija banaka, gubitka posla… Firme kolabiraju, gradilišta se gase, ali niču nove glamurozne ispostave banaka od mramora i stakla. Nitko se ne buni!

Nasuprot tomu, Europa i svijet vriju. Teoretičari društvenih kretanja predviđaju snažne turbulencije u bliskoj budućnosti. Naglo raste pokret „prekarijata”, kako se internacionalno naziva višeslojna zajednica neizvjesnih i nezavidnih sudbina koju čine mladi, žene, imigranti, nezaposleni, skupljači plastičnih boca, umirovljenici s minimalnim primanjima, stanovnici zapuštenih prigradskih naselja i opustjelih sela. Tu su i podcijenjeni obrazovani mladi ljudi, mlade obitelji kojima su krediti stvorili iluziju života u blagostanju, zaposlenici s niskim primanjima, neuvaženi majstori masovne komunikacije i mnoštvo drugih. Danas je veliki dio radno sposobnog stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili „fleksoploatacije“ – jednostavnije rečeno, problem niske i nesigurne plaće, nesigurno radno mjesto, neredoviti prihodi i dr. Egzistencijalni prekarijat još je gori, to je visoki rizik od isključenja iz društva zbog niskih primanja, visoki troškovi života, golo preživljavanje i td.
Sastavni dio prekarijata je naglo odvajanje sve bogatijih od sve siromašnijih. Mnoštvo osiromašenih sve više koriste javne prostore, jer imaju sve manje stanove, slabije namještene, bez temeljnih sanitarnih uvjeta. Vlade u cilju štednje nastoje što više ograničiti javni prostor. Zatvaraju se parkovi, pubovi, javni domovi, zatvaraju se javne čitaonice, čak i javni toaleti. Siromašni trebaju te javne prostore, jedino to im preostaje, jer se tamo druže, uče, socijaliziraju. A država im to sve pred nosom zatvara.

Prekarijat bi netko mogao svrstati u neku vrstu Marksovog proletarijata 21. stoljeća. No, to je daleko od istine. Ovoj bijesnoj, ljutitoj većini koja u 21. stoljeću živi bez perspektive suočena s celebrity kulturom bogatih i slavnih – ljevica je okrenula leđa. Ljevicu je uništio liberalizam. Takozvana socijalistička solucija izgubila je integritet i suosjećanje prema siromašnima, ukratko postala je manipulator, slizala se s bogatom vladajućom elitom i utopila se u njoj.
Nazire se ružan kraj, ostaje samo pitanje vremena kad će silno nakupljeni bijes provaliti u podivljalim ekscesima na ulicama, u razbijanju i paljenju svega što se nađe na putu amorfnom tijelu prekarijata. Spomenuti, mogući krvavi kraj benignog prosvjeda “Occupy Wall Street” predvidljiva je varijanta. Traženje racionalnog u tom procesu uzaludno je!
Otključavaju se vrata ćelije. Stiže doručak. Danas je to kakao, mnogo narezanog kruha i jetrena pašteta. Nakon doručka napisat ću supruzi prvo pismo iz zatvora. Koverta mora ostati otvorena, na unutarnjoj strani treba napisati svoje ime, broj ove sobe, broj kaznenog postupka i ime svoga istražnog suca. Sudac kontrolira tekst i odlučuje hoće li pismo biti uručeno primatelju. Ili neće!
Supruga mi ne smije doći u posjet, zabranjen mi je i telefonski kontakt s njom, pa znam da joj ni pismo ne bi stiglo. Zato ga šaljem na adresu prijatelja s „uvijenim“ tekstom:
Remetinec, 29.studeni 2012.
Malo moje,
Dani teku, jedan kao drugi, ukrali su mi ih, jer te nema iako si stalno u mojim mislima. Kadkada pomislim da bi bilo dobro da te nema – pa se nasmijem svojoj gluposti. Da te nema bilo bi lakše, ali ne bih imao ništa – ostala bi samo tama gušća od ovog mraka.
Rastapam se svakim časom, ostaje me sve manje ali kad pogledam unatrag, imao sam nestvaran san, sreću kakvu nitko nema. Sve, baš sve, savršena je priča, ti si mi Malo moje pokrila sve moje poraze, promašaje, lutanja i snove. Bila si tu, tvoj smijeh, tvoje drage oči, moja sreća zamotana u svilu, crvena jutra s terase – ne bih mijenjao ništa, ništa…
Brinem za tebe, proganja me užasna krivnja što si daleko i što ističe ono malo što je ostalo. No, svemu dođe kraj, kakav bio da bio.
U onom fizičkom smislu nije loše, hrana nije loša, vježbam, svaki dan šetnja, TV, šah, novine, knjige… Jedini i nemogući problem je što nema razveseljavanja, nema tvojih dragih očiju, tvojih malih ruku, kose… Da, i naše mace su tu samnom, repovi su im visoko.
Bila je Sanja, donijela mi je nepotrebne maje kratkih rukava. Vratit ću ih, trebaju mi tople s dugim rukavima, Bogner jakna za šetnje po hladnom dvorištu. I tople cipele. Jakna je u podrumu u velikoj kutiji. Pošalji mi i jednu maju s kapuljačom, važno je da je topla, jer često otvaramo prozore.
Dakle, fizički je OK, ali ostalo (?)…
Jako se brinem za tebe i to mi je najgore. Bojim se da će te Sanja nagovoriti da počneš voziti. Bolje je NE! Da ti se nešto dogodi – ne bih preživio!
Odvjetnik Zubović mi se čini – da nije loš. Uostalom, vidjet ćemo. Tražim od suca dozvolu da Sanja može podignuti karticu iz zatvorskog pologa, tako da možeš podignuti moju mirovinu.
Pozdravi sve, a tebe, malo moje – ni malo ne volim!, nego mnogo više – ti si moje sve!
S.

GLAVA IV.
„Pogledaj dušmane moje: kako ih je mnogo.“
Psalam (119:43)

Posvađali smo se zbog golubova. Darko i Vjeko tjerali su golubove koji su slijetali na rešetke našeg prozora. Dražen, Coco i ja bacali smo im kruh i tako navikli te lijepe ptice da nas posjećuju. Religiozni Dražen gadno se naljutio i propovjednički podučio sve nas iz sobe broj 13. da su golubovi Božja bića i da imaju pravo na život. Zabranili smo Darku i Vjeku da ih tjeraju. Nakon ove male svađe povukao sam se na krevet i zatvorio oči. Naviru sjećanja:
Sjedim na kamenoj klupi u Premanturi ispred Crkve Svetog Lovre izgrađene 1664. godine. Visoki zvonik, kojeg mještani zovu turanj, pravi mi hlad u ovom izuzetno toplom dijelu ljeta Gospodnjeg 2011. Zatvaram oči, ali tekst mi je urezan u memoriji:
Milano, listopada 2009. godine. Stadion Giuseppe Meazza. Igra se utakmica Lige prvaka između Intera i Dinama iz Kijeva. U VIP loži sjedi tada već t , , t bivši hrvatski premijer Ivo Sanader . On je gost UniCredia, glavnog sponzora Lige prvaka. Sa Sanaderom u društvu je i poduzetnik Robert Ježić suvlasnik Diokija i riječkog Novog lista. Na kraju utakmice bodovi su podijeljeni rezulat je 2:2.

Od te nedjelje u Milanu prošle su skoro tri godine a, bivši predsjednik Vlade RH Ivo Sanader i ja nalazimo se u ovom istom zatvoru u Remetincu. Nemamo nikakvu vidljivu zajedničku nit, na različitim smo stranama – ali neosporno smo čvrsto vezani prokletstvom stvaranja naše Hrvatske na kriminalnim temeljima. U pravnoj, poštenoj državi jedan premijer ne bi mogao pred očima cijele nacije pljačkati svoje podanike. U pravnoj, poštenoj državi ja ne bih mogao ucijeniti ratnog profitera, jer bi taj trunuo u zatvorima ili bi već u ratu završio pred streljačkim strojem.
Sanaderovo suđenje pratimo, jer u ćelijama imamo TV prijemnike. Očekuju se informacije o ispitivanju, ali ne o Ligi prvaka ni nogometu kao takvom. Bit će to ispitivanje u istrazi Ina – MOL, odnosno ispitivanje o primanju mita od 10 milijuna eura od šefa MOL-a Zsolta Hernadija, za što USKOK tereti Sanadera.
Spomenuta nogometa utakmica samo je usputni događaj uz koji istražitelji vežu Sanaderov angažman u isplati dijela “provizije‚” od šefa mađarskog MOL-a za prepuštanje upravljačkih prava nad Inom i izdvajanje neprofitabilnog plinskog biznisa.
Ima dokaza da su upravo na tom putovanju Sanader i Ježić dogovorili da isplata druge polovice spomenutog mita ne ide preko Ježićeve tvrtke Xenoplast&Shipping AG u Švicarskoj. I prije, tijekom lipnja 2009., ta je Ježićeva tvrtka sklopila ugovore o pružanju savjetodavnih usluga s dvije off-shore kompanije s Cipra, Ceroma Holdings Limited i Hangarn Oil Products Trading LTD, preko kojih je MOL trebao isplatiti mito Sanaderu. Vrlo brzo uslijedila je i isplata na račun Ježićeve tvrtke u dvije tranše od ukupno 5 milijuna eura. Preostalih 5 milijuna eura, koji su bili ugovoreni, trebalo je “sjesti” naknadno.

Po prikupljenim podatcima, čini se da je u listopadu 2009. postignut dogovor između Ježića i Sanadera, o prebacivanju druge polovice “provizije“ putem jedne tvrtke s kojom je povezan Sanaderov brat Flavio koji živi u Švicarskoj.
Sanader i Ježić zajedno su odletjeli u Milano na spomenutu utakmicu Lige prvaka u listopadu 2009. privatnim avionom, kojega je od tvrtke Linxair unajmio i platio Ježićev Dioki. Nakon utakmice Inter – Dinamo Kijev, sljedećeg su dana istim avionom odletjeli u Zürich na sastanak sa Sanaderovim bratom Flavijem koji je promijenio ime i umjesto Vladimira postao Flavio Sanader.

Kao predsjednik HDZ-a Ivo Sanader pokazao se dostojnim te kriminalne organizacije i njenog prvog predsjednika Franje Tuđmana. Desetci milijuna eura koje je pokrao Sanader u korupciji i provizijama samo su kap u moru štete koju je učinio Hrvatskoj. Kao premijer RH, Sanader je vodio politiku i privredu države isključivo u svrhu zadovoljavanja vlastite pohlepe. Korupcija je cvala godinama na svim poljima, a milijardski poslovi državnih poduzeća često su naplaćivani deseterostruko više nego što realno vrijede. Privreda, pošteni rad obrtnika ili privatnih poduzeća bez političkog backgrounda, bilo kakva djelatnost bez blagoslova s Markovog trga, te kompletan građanski sloj – sve je to u potpunosti uništeno. Takvo poslovanje, enormne provizije i crni fondovi HDZ-a, državu je dovelo na prosjački štap. Štete se mjere milijardama. Analitičari su izračunali da je tijekom Sanaderove vlasti Hrvatska pretrpjela štete od cca 98 milijarda kuna.
U srpnju 2010. godine Ivo Sanader se bez obrazloženja povukao s funkcije predsjednika Vlade RH. Nikada nije objavio razlog, no dobro obaviješteni krugovi deklariraju dva razloga; jedan je razlog, pritisak Angele Merkel zbog otkrivanja Sanaderovih lopovskih računa u inozemnim bankama. Drugi razlog je znatno intrigantniji i odnosi se na pritisak balkanskog krim miljea i gubitka podrške klana Osmani. Vjerojatno su oba razloga zajedno rezultirala ostavkom. No, za ovaj drugi „razlog“ potrebna je malo šira elaboracija:
Nekoliko aktualnih sudionika iz hrvatske politike, naftnog i duhanskog businessa, te trgovine drogama i ostalim djelatnostma krim miljea – čine danas kompaktnu Mrežu na našim prostorima. Usko povezani subjekt su i banke, poglavito Hypo banka i Zagrebačka banka.

Između navedenih u donjem tekstu, Ivo Sanader zauzima visoko mjesto, no svi oni pripadaju posljednjoj generaciji izdanaka velikog jugoslavenskog klana kojeg je davnih 1970.-ih instalirao osnivač komunističke tajne policije, jedan od tzv. „vođa revolucije“ u tekstu već spomenuti, Ivan (Stevo) Krajačić.
Poliičko teritorijalna jezgra te grupe tijekom 1980.-ih godina bila je u tadašnjem Gradskom komitetu Saveza komunista Zagreb. Još uža jezgra nalazila se u općinskom komitetu SK Trešnjevka. Klan je preuzeo Franjo Gregurić, visokorangiani službenik komunističke Gospodarske komore Grada Zagreba i pripadnik nomenklaure Gradskog komiteta SK Zagreba. Fanjo Gregurić hrvatski je državni naftni monopol INA preuzeo 1981. godine, nakon ubojstva tadašnjeg direktora INA–marketinga, Stjepana Đurekovića koji je pripadao rivalskom komunističkom klanu (Pave Gaži, republički sekretar SUP-a SRH u to vrijeme, tvrdi da je Đureković ubijen zbog istrage o malverzacijama u INA-i) .
Franjo Gregurić je bio uključen u sve kriminalne aktivnosti komunističke tajne službe koje su se odvijale preko poduzeća Astra. Bila je to trgovina oružjem jugoslavenske proizvodnje, šverc naftom, te stvaranje crnih fnancijskih fondova Astre Zagreb. Tijekom Domovinskog rata u program je uključen duhansk lobi i trgovina drogama. Tim tajnim fondovima Gregurić je sudjelovao u financiranju dolaska HDZ-a na vlast, te je kasnije bio vođa jedne od dviju frakcija vladajuće stranke. Njegovom inicijativom, Tuđman je promoviao Nikicu Valentića, najprije u direktora državnog naftnog monopola INA, a zatim u premijera hrvatske Vlade. Nakon Valentića predsjednik Vlade Republike Hrvatske bio je Zlatko Mateša, u privatnom životu zet Franje Gregurića.Sljedeća Račanova Vlada također je bila pod utjecajem Gregurićevog klana, koji je preko Zagrebačke banke imao financijsku vast, a Račan mu je bio marioneta. Klan je tuneliranje državnog naftnog monopola vršio preko raznih off shore kompanija s kojima je INA poslovala, zatim poslovnimoperacijama u Rusiji, ali i putem kompanije CRODUX u Zagrebu.

Na ovom mjestu počinje i neverojatni uspon obrtnika, vodoinstalatera Ivana Čermaka u zagrebačkom predgrađu Trešnjevka. Čermak je bio „politički aktivan“ u tom predgrađu (Savez komunista, Socijalistički savez radnog naroda) i to na području općinskog kometa komunističke partije Trešnjevka, središta najuže jezgre tzv. „Krajačićevih kadrova“. Ta grupa u drugoj je polovini 1980.-ih godina na svoje čelo postavila Franju Gregurića. 

Ivan Čermak 1991. godine postaje glavni logistčar HV i vlasnik kompanije Crodux. U dvije ili tri godine, u vrijeme Domovinskog rata, Čermak od osrednjeg vodoinstalatera postaje general i enormno bogati naftni magnat. Dobit od njegovog poslovanja procjenjuje se na cca 460 milijuna eura, no to sasvim sigurno nije samo njegov novac. Prvu tvrtku pod nazivom Crodux, prodao je austrijskom OMV-u. Croduxje 1996. od Janafa dobio pravo na gradnju rezervoara u Omišlju na Krku, pri čemu je Janaf bio i jamac za kredit. Nedugo nakon što je rezervoar izgrađen, Čermak je krajem 1999. OMV-u prodao Crodux, tvrtku s 15 benzinskih tvrtki, navodno za 150 milijuna eura. Prvi Crodux je ugašen, ali nove tvrtke imaju isto ime.
Sanaderov bliski suradnik, Robert Ježić također je produkt Gregurićevog kana. Njegova priča ima sve značajke uspona u HDZ-ovim tajkunskim krugovima. Ježić je početkomdevedesetih uspostavio bliske kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve. Ježić se upisuje u HDZi dobiva iskaznicu s brojem 83. Počeli su veliki poslovi. Direktor Plive, Branko Mikša usmjerava poslove u okviru Plive Hamburg posredno preko Ježića. Gregurić tada postaje predsjednik Vlade RH i Ježić obavla za njega povjeljive poslove i privatne, poslovne aranžmane. Uskoro Ježić vodi svoje poslove u Hrvatskoj i uvodi tvrtku Landmark Chemicals SA iz Švicaske te fimu BMS iz Belgije. Landmark Chemicals i BMS vrlo brzo, sredinom 1993. i 1994. godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor Franjo Gregurić.

U rafineriji Rijeka Ježć i sponzori na račun INA-e zaradili sumilijarde USD. U istom periodu Ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu). Iako je INA u postupku privatizacije djelomično prodana stranim investiorima, strukture Franje Gregurića uvijek su je u cijelosi kontrolirali, a i danas je kontroliraju. Ivo Sanader dolazi u prvi plan i polako preuzima Mrežu. On je na izvjestan način otvorio granice prema istočnom podzemlju i intenzivnije uključio tvrdi albanski lobi u poslovanje paralelne Mreže. Nafta još uvijek ostaje na prvom mjestu u stvaranju crnih fondova, ali sprega sa jednimod najmoćnijih svjeskih narko lobija – razlomila je dugogodišnji kontnuiet.
Ježićevi poslovi šire se u INA-inim petrokemijskim dijelovima, OKI, DINA, Adriavinil Split, te Polikem Zadar. Robert Ježić praktički je preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad OKI-jem. Nakon povlačenja Gregurića, kan preuzima Hrvoje Šarinić i postaje mentor Roberta Ježića. Relativno brza smjena Šarinića nije omela poslove, jer su Gregurić i Šainićbili i dalje vlo utjecajni u gospodarskim krugovima.
Svi podaci upućuju da je Robert Ježić od početka bio povjerenik HDZ-ovog paralelnog sustava na čijem ječelu bio Ivo Sanader. Ta je čvrsto organiziana Mreža u ime trećihosoba sustavno pljačkala hrvatske resurse. Iza nominalnih vlasnika, duboko u sjeni krila se (i krije se!) poliička i kriminalna elia – pravi vlasnici hrvatskih resursa. Ta Mreža, ogranak spomenutog jugoslavenskog kana, bila je srž ranzicijskog procesa u Hrvaskoj u režiji Franje Tuđmana i HDZ-a. Povjerenici su uz stvaranje enormnih fondova Mreže (tranzicijski, ratnoprofierskiplijen, duhan, droga…) osigurali i svoju osobnu milijunsku imovinu. Taj proces kulminirao je uhićenjem Ive Sanadera, ali i Roberta Ježića, te još nekih marginalnih satelitskih pipaka. Neosporno je da će se taj krug znatno proširi, „povjerenici“ su uzdrmani, ali svi pokazatelji usmjeravaju na zaključak da Mreža panično pokušava nastaviti svoj posao.
Ogranak Mreže (izvan naftnog businessa) koji zadire u najcrniji dio podzemlja (duhan, droga i dr.) daleko je teže pratii, jer tamo vrijede drukčija i surovja pravila. Imena glavnih šefova nepoznata su široj javnosti. Zbog toga povezivanje „polulegalnih“ naftnih, carinskih i nekih blažih krijumčarskih poslova s crnim podzemljem droga i trgovinomljudima – zahtijeva vrlo sposobnog bosa (cappo di banda).
Potrebno je naglasiti da područje djelovanja Mreže nadilazi državne granice i da se proteže i izvan balkanskh prostora.
Po nekim relevantnim izvorima Sanader je bio dobar vođa hrvatskog paralelnog sustava – ali ne i kompletne Mreže. Njegov „svojevoljni odlazak“ s funkcije premijera dogodio se pod oštrom prijetnjom crnog podzemlja (klan Osmani) upravo zbog nesposobnosti vođenja i nadzora nad kompletnim poslovanjem Mreže.
Ostaju intrigantna pitanja: “Tko će preuzeti taj umreženi produkt HDZ-a s krim miljeom Balkana?“ „Čije su najveće firme, kompanije i banke u Hrvatskoj, jesu li nominalni vlasnici i pravi vlasnici?“
Hrvatska i dalje tone. Sanader je samo vrh ledenog brijega. Ostala je njegova zločinačka mreža čvrsto upletene politike, državnog aparata i kriminalnog miljea. Ostala je netaknuta i hobotnica s preko 200 makrolopovskih obitelji. Nesposobna predsjednica Vlade, Jadranka Kosor, dugogodišnja suradnica Ive Sanadera zabila je posljednji čavao u lijes Hrvatske, financijski je upropastila svoju državu. Uz blagoslov njezine Vlade, podobnima je oprošten porez, pa je ukupni neplaćeni porez početkom 2012. godine iznosio nevjerojatnih, preko 50 milijarda kuna.
Znakovita je Jadrankina opčinjenost velikim bivšim šefom i izjava na saboru HDZ, lipnja 2008.: „Mi u Hrvatskoj imamo brend koji je dobitna kombinacija, a taj se brend zove Ivo Sanader! Kud bude išao Ivo ići ću i ja!  Dragi Ivo, dragi moj prijatelju, nikada te neću iznevjeriti!“
Nitko ne upire prstom u prebogate ratne i pretvorbene profitere iako njihovi zločini ne zastarijevaju. Može li nam nebo pomoći? T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<