OPLJAČKANO

UBIJ HRVATSKE DOMOLJUBE

18. srpnja, 2013.

Piše: Saša Radović

Kažu da je šutnja zlato. No, jako je teško „začepiti gubicu“ na neke izjave našeg političkog vrha. Ponekad se čine uvredljivim za zdrav mozak prosječnog hrvatskog građanina. Titov dril i drakonsko kažnjavanje verbalnog delikta ostavilo je dubok trag, čak i na novim naraštajima, pa su javni komentari rijetki. Na žalost elite, ima neprilagođenih.

BAGERI NEĆE RASKOPATI CESTE

Dobre primjere za navedeno, možemo naći u izjavama predsjednika Vlade, Milanovića uoči sjednice Glavnog odbora SDP-a. Naš premijer kaže da „autoceste ostaju u Hrvatskoj“, što znači da će ostati tamo gdje jesu, čak i kada uđemo u Schengen. Dobro da svekoliki puk zna da bageri neće raskopati ceste i da ih nitko neće odnijeti. Vijadukti, mostovi i tuneli također ostaju u Hrvatskoj. Dakle, nikakvih opasnosti od koncesije na 50 ili 100 godina – neće biti. No, drugi dio, onaj o cestarini nije tako bezopasan. Kaže premijer da će se cestarina precizno regulirati ugovornim odnosima između koncesionara i Hrvatske. No, to precizno reguliranje može biti i – astronomska cestarina. Tko zna tko će i kako će se ugovarati sa stranim koncesionarima cijena vožnje po našoj vlastitoj Domovini? Hoće li se dogovarati detalji u kakvom restoranu? Svekolikom puku odmah iskaču pred oči slike sudnice, suca Turudića i našeg bivšeg premijera Sanadera. Naš Ivo optužen je zbog snimka „nevinog“ razgovora u restoranu sa Zsoltom Hernadijem. Snimak nema tona, ali se vidi da piju šampanjac i igraju se s nekim papirićima. Navodno je Ivo inkasirao deset milijuna eura za „ustupke“ MOL-u. Može li tako biti i s cestama?  

Netko bi se mogao uvrijediti zbog insinuacije, ali previše toga smo se nagledali, naslušali i doživjeli u ovoj moralnoj kaljuži. Dvadeset godina kajekakvi predsjednici, premijeri, velikodostojnici i ostali politički šljam varaju, kradu i pljačkaju ovaj jadni narod. I surovo progone one koji im bace istinu u lice.

I da damo ceste za 3 milijarde eura, odnosno za 22,5 milijarde kuna, to je samo desetina duga. Naš dug je 200 milijarda kuna, a godišnje poraste za više od 20 milijarda. Dakle u smislu nekakvog vraćanja duga, 3 milijarde eura su – malo! Te tri milijarde od cesta odmah bi „popapala“ proždrljiva administracija i opet – ništa! Možda bi ostalo nešto sa strane za kakav crni fond i za inozemne privatne račune?

Ako prodajemo (koncesija na 50 do 100 godina je isto!) morat ćemo prodati i „svoje gaće“, jer nam nedostaje devet desetina da pokrijemo dug. Na red će doći; rijeke, šume, otoci, more… Naši potomci morat će zlatom plaćati stranim koncesionarima skupu vodu iz naših izvora.

BAJIĆEVI TUNELI

Smeta i premijerova izjava:“ “Netko je za to odgovoran, farbao je tunele i obećavao besplatan prolaz kroz njih, no sve dođe na naplatu”. Što je to došlo na naplatu? Pa nitko živ ne odgovara za tu krađu i neće odgovarati dok god imamo DORH. Zašto Milanović svojim ugodnim tenorom nije konkretno prozvao imenom i prezimenom onoga ili one koji su nas u tom tunelu pokrali. O nadaleko čuvenoj „aferi Nesklad“, farbanja tunela po cijenama pet puta većim od standardnih sve znaju i vrapci na granama. Zašto premijer krije krivce milijunske pljačke iako imamo detaljne podatke? Umjesto da direktno optuži lopove i da bajnog Mladena Bajića pozove na odgovornost zbog zaštite evidentnog kriminala – premijer kao maca kruži oko vruće kaše.

I da se vratimo na koncesije autocesta, nažalost ne znam jesu li ili nisu dobri primjeri koncesija u Francuskoj, Italiji ili Španjolskoj – ali znam da to u Istri ne valja! Iako premijer navodi Istru kao dobar primjer, osim par dana u špici sezone „ipsilon“ je prazan (preskup)!

ZGRAŽANJE SVJETSKE JAVNOSTI

Sljedeća Milanovićeva izjava posebno iritira misleći dio nacije: „Mi smo racionalni i trezveni, za razliku od naših suparnika“. Kakva razlika? Je li racionalno i trezveno braniti udbaške ubojice hrvatskih domoljuba, isto kao što su ih branili HDZ-ejci i Mladen Bajić? Podlo doneseni Lex Perković, dva dana prije ulaska u EU – neizbrisiva je sramota svih nas 4,3 milijuna hrvatskih građana (jer smo kukavički pognuli glavu!). U hrvatskoj povijesti Perkovićev zakon, po svojoj amoralnosti, može se usporediti samo s rasnim zakonom donesenim u lipnju 1941. godine s punim naslovom “Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda”. Ubij Židove, ubij Rome, ubij hrvatske domoljube!

Državna amnestija ubojstava, protivna svim civilizacijskim i religijskim mjerilima (Ne ubij!) – nezabilježen je čin u 21. stoljeću. Osim u Hrvatskoj!

Zbog zgražanja europske i svjetske javnosti Vlada pokušava ublažiti stanje administracijskim odgodama. Predlaže izmjenu Ustava o zastari – da (kao!) ubojice ipak budu izručeni pravdi.

Slijedi proziran spin – jedna od najružnijih javnih podvala, odugovlačenje, kupovanje vremena. Pred nama je dugo toplo ljeto, duga odgoda bilo kakvih izručenja ili mudrih zaključaka. Do pozne jeseni, do povratka političke elite s Brijuna, s hvarskih i inih plaža ili iz šumovitih ladanjskih kuća (možda iz Radmanovog bohinjskog hotela?!), ubojice mogu čekati. A, mogu i nestati u južnoameričkim šumama ili u nekoj od banana republika. Uz debele bankovne račune – sve je moguće!

Slijedi dugotrajan administrativni postupak, usuglašavanja, rasprava, prezentiranja prijedloga izmjene Ustava… Do konačnog teksta i donošenja može proći mnogo vremena, a prijedlog može biti i odbačen. Karamarko je najprije oštro odbacio suglasnost, a zatim nevoljno pristao, laburisti su odbili, Vesna Pusić (HNS) također odbija – što znači da je potrebna dvotrećinska većina u Saboru upitna. Prepucavanja, hinjene svađe, pa i uvrede pridonose akciji. Što dulje do bolje, vrijeme liječi sve rane, uz dugotrajno kupovanje vremena – možda Europa zaboravi svoje potjernice.

Sarkastični igrokaz s Lex Perkovićem i s izmjenom Ustava na dugom štapu, može prevariti retardirani dio našeg puka – ali nikako i razvijeni svijet. Jasno je da prozirnu, naivnu, baš ni malo lukavu priču o zaštiti udbaškog klana, a samim tim i zaštiti milijardskog kapitala pretvorbenih zločinaca – neće progutati iskusni europski lideri. Mala je vjerojatnost da će zaboraviti svoje potjernice.

No, to našoj vrhuški i nije previše važno. Ako treba zaštiti Perkovića i ono što on predstavlja – Milanović i comp. riskirat će ne samo sankcije – nego će upotrijebiti i sve raspoloživo što jedna država ima!

Anno Domini MMXIII.