OPLJAČKANO

DUGOVE NE TREBA VRAĆATI

29. siječnja, 2015.

Piše: Saša Radović

Demokracija je nastala u Grčkoj u 5. stoljeću prije Krista. Demokratija – grčki demos – narod i kratia – vladati. Demokratija je vlast mnogih u odnosu na vlast nekoliko osoba. Starogrčku demokraciju neki osporavaju, jer je samo mali dio građanstva mogao glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo.

Nakon tisućljetnih zamiranja demokracije, robovlasništva, feudalizma, fašizma, komunizma i raznih „izama“ u razvijenom svijetu stvoren je novi model demokracije – takozvana pseudo demokracija. Iza scenografije, izbornih kampanja i izbora krije se istina – kapital, banke, oligarhija bogatih pojedinaca i elite upravljaju zemljom bez obzira na volju birača, a često i protiv nje.

Dvadeset pet stoljeća nakon stare Atene u Grčkoj se ponovno rađaju klice demokracije. Nakon 40 godina vlasti dvoumlja konzervativaca i socijalista, dolazi na vlast dolazi nova politička snaga, stranka Syriza koja se zalaže za ljude koji žive od svog rada. Syriza ima 149 mjesta u parlamentu i za sastavljanje vlade potrebna su joj samo još dva zastupnika (151 mjesto). Već prvi dan nakon izbora riješena je koalicija i uspostavljena vlada.

Pobjednik izbora 25. siječnja 2015. i premijer Alexis Tsipras izjavio je: „Grčka ostavlja iza sebe katastrofalne mjere štednje, ostavlja iza sebe strah i autoritarnost, ostavlja iza sebe pet godina poniženja i patnje.”
S obzirom na to da spomenuta europska i svjetska „pseudo“ demokracija u potpunosti zapostavlja „život od rada“ i svaku empatiju prema svekolikom pučanstvu – pobjeda Syrize u Grčkoj predstavlja buđenje nove demokracije u južnoj Europi. Kad se uzme u obzir prošlotjedna odluka Europske središnje banke o početku programa kupnje državnih obveznica, ukupne vrijednosti 1,1 bilijun eura, usprkos protivljenju Njemačke, Syriza je unijela nemir u eurozonu. Tsipras najavljuje kraj nadzora grčkog gospodarstva koji vode Europska unija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond. Ta trojka je 2010. donijela paket pomoći Grčkoj od 240 milijarda eura u zamjenu za drastične mjere štednje.
Tsipras je ublažio predizbornu oštrinu, no pitanje milijardskih dugova ostaje otvoreno. Naglasio je kako se jučer dogodio “poraz elite i oligarha” te da su “pobijedili nada i rad”. Obećao je pronaći put iz “začaranog kruga” dugova. Obećao je narodu vratiti suverenitet, obećao je i da će se sukobiti s korupcijom.  “Mi smo vratili nadu, optimizam i dostojanstvo”, poručio je Tsipras.

Refleksija na Hrvatsku

Nema sumnje da će pobjeda Syrize proizvesti refleksije na Hrvatsku. Zajednička nit koja nas veže s Grčkom (i sa Španjolskom) je to što smo u grupi tri najugroženije zemlje Europske unije, s enormnim postotkom nezaposlenosti, osobito među mladima. Sve tri države imaju i pregolemu, parazitsku i preskupu upravu – u odnosu na proizvodnju i na broj stanovnika. No, i Grčka i Španjolska (uz progresivnu stranku Podemos!) izvlače se, a Hrvatska kaska za obje ove zemlje po svemu, pa i po milijardskim dugovima u odnosu na broj stanovnika.

Premijer Milanović i njegovih 20 nesposobnih ministara, kao i ostali izdajnici radnika (SDP, bivši komunisti!) i svih onih koji žive od svog rada, nastavljaju svoj „pravi put u propast“. Programski socijalni naboj, jedina temeljna vrijednost SDP-a promijenjen je u surovi koloplet neoliberalnog kapitalizma i klasičnog kriminala. Milanović brani svoje prijatelje tajkune (pa i tulumari s njima!) i ratne profitere, te nonšalantno izjavljuje: „Ne ćemo ganjati vještice“. Premijer, čini se nije čuo za moral, za civilizacijske i religijske norme – on ne zna da pljačka i zločin ne smiju proći nekažnjeno – i da treba oduzeti nezakonito stečenu imovinu. U naivnoj nadi da će dobiti i drugi mandat, premijer ne ide ni u prijeko potrebno drastično rezanje prenapuhane i preskupe državne i lokalne uprave. Strah od gubitka tisuća uhljebljenih glasova političkih parazita u upravi neopravdan je, jer je njegova politička smrt, u svakom slučaju neminovna. Uz najvećeg hrvatskog zlotvora, Mladena Bajića, zaštitnika Božidara Kalmete, Ivana Jakovčića, Jadranke Kosor, Ratka Mačeka, Tomislava Karamarka, Ivana Šukera, Slavka Linića do Ivana Jarnjaka i brojnih tajkuna milijardera – Milanović održava naodrživo – hedonizam elite financiran milijardskim kreditima. Grčevito drži vlast i grabi posljednje mrvice sa stolova gladnih Hrvata.

S druge strane imamo starce u dronjcima koji u najlonske vreće trpaju ostatke hrane iz kontejnera za smeće. I mlade, sposobne, snažne kojima je jedini cilj bijeg iz ove močvare kriminala i zla. U takvom ozračju pogubne stvarnosti hrvatskog puka, pogled prema jugu, prema hrabrom grčkom puku, otvara oči hrvatskom čovjeku. Možemo li zaista progledati i lustrirati vinovnike hrvatske propasti – i zauvijek ih maknuti s političke scene? Dobro nam je znano da je jedini spas eliminacija nesposobnog SDP-a i zločinačkog HDZ-a – iz vlasti i iz oporbe? A dobro je znano i to da je maknuti ovo dvoumlje izuzetno teško demokratskim putem. Uz njihove milijunske crne fondove, mogu platiti kordone specijalaca s dugim cijevima. Neće prezati ni od najgrublje akcije.

Svijetle točke i jedina nada da prijeko potrebne promjene doživimo bez vatrenih ulica i oružane reakcije elite – dvije su grupacije mladih i obespravljenih; stranka Živi zid i Radnička fronta. Živi zid ima temeljne smjernice slične Syrizi. Uz imperativ oduzimanja opljačkanoga, vrlo je važna i borba Živog zida protiv hrvatske bankarske mafije. Javna je tajna da strane banke u Hrvatskoj nisu „strane“ nego su većinski vlasnici hrvatski pretvorbeni zločinci. Živi zid i sve popularniji lider, Ivan Vilibor Sinčić, u nekoliko su mjeseci potisnuli ORaH i postali treća stranka u Hrvatskoj.

Radnička fronta još nije stranka, ali je u osnivanju. Lijevo orijentiranoj Radničkoj fronti temeljna je vrijednost briga za radnike koji žive od svoga rada (ono što je SDP izgubio!), sve ostalo je manje važno. Ta briga i empatija za osiromašenog hrvatskog čovjeka implicira siguran uspjeh na budućim izborima.

S lijeve strane (uvjetno rečeno) ostaju još Liberali i zeleni ORaH, no obje stranke su u padu rejtinga i teško je pretpostaviti njihov doprinos u budućim političkim promjenama. Liberali su pali zbog stranačkih svađa, a ORaH zbog posrednog priklona predsjednice Mirele Holy SDP-u kroz podršku Ivi Josipoviću. Odlikovanjem Bajića, Josipović dodatno je uvrijedio pošteni, misleći dio nacije, svrstao se u politički otpad i povukao za sobom gospođu Holy i stranku ORaH.

Njihovi dugovi, a ne naši

Ukoliko Živi zid i Radnička fronta uspiju potopiti brod SDPHDZ, prepun kriminala, korupcije i crnog kapitala, Hrvatska može krenuti putem demokratske Grčke. Tri su uvjeta hrvatskog spasa:

Oduzeti opljačkano i time smanjiti dug.  

Drastično rezati parazite u državnoj i lokalnoj upravi.

Rješiti visoku zaduženost.

Najveći problem, visoku zaduženost, moguće je riješiti u okvirima međunarodnih pravila. To ni u kojem slučaju ne mogu ni SDP, ni HDZ zbog njihovih nezakonitih dogovora s kreditorima.

U svojoj knjizi HISTRIA TERRA NIGRA, 2010. godine objavio sam i zatražio od hrvatskog naroda da prestane plaćati dugove koje su učinili ONI, a ne mi! Epitet zločinaca zaduživači su zaslužili, jer su dugovi nelegitimni. Zbog nelegalnog zaduživanja trebalo bi suditi odgovornim osobama za kazneno djelo protiv naroda.

Moju objavu: Vlast je uzurpirala pravo zaduživanja, premda narod ništa nisu pitali, promovirali su dr. Slavko Kulić, dr. Davor Pavuna, mr. Karino Hromin Sturm i Davor Domazet Lošo. S tim se slaže i ugledni belgijski stručnjak Éric Toussaint, koji je svojedobno bio član međunarodne Komisije za reviziju javnog kredita Ekvadora i koji je pomogao toj zemlji pri otpisu inozemnog duga.

Alexander Sack, predavač na europskim i američkim sveučilištima, postavio je koncept takozvanog „nevoljnog duga“. Za proglašenje „nevoljnog“ duga i sukladno tomu – ne vraćanje duga – potrebna su tri preduvjeta:

Dug se uzima bez odobrenja i znanja naroda

Dug je potrošen na aktivnosti koje ne donose benefit narodu

Zajmodavatelj zna za gornja dva preduvjeta, ali ih ignorira

Hrvatski narod nikada nije odobrio zaduživanja, hrvatski politički šljam o zaduživanju sam je odlučivao. Nitko ne zna, gdje su uzeti krediti, koliko, kada, koliko je pokradeno…? Drugi preduvjet; općepoznata je činjenica da ti dugovi nisu donijeli benefit narodu. Osim toga, općepoznato je i kod nas i u svijetu, da je dobar dio tih kredita pretočen u privatne džepove. Treći preduvjet također je evidentan: Zajmodavatelji su dobro znali i danas dobro znaju da je hrvatski narod ogorčen zbog samovoljnih dugova vlasti, a katastrofalno stanje standarda i dostignuti rub egzistencije u Hrvatskoj – nikako nije benefit narodu. Sve to, zajmodavatelji ignorirali su!

S obzirom na to da su gore navedeni preduvjeti evidentni u Hrvatskoj – dug je „nevoljan“ odnosno nelegitiman. Ne treba ga vraćati!

Prvi „nevoljni dugovi“ u 21. stoljeću evidentirani su i anulirani (ne plaćaju se!) u Iraku. 2003. godine. Irak je odbacio goleme dugove Saddamovog režima. Poznati su spomenuti su i „nevoljni“ dugovi Argentine, Ekvadora, Islanda…

Pobjeda grčke Syrize kao jaki demokratski poticaj možda inicira buđenje pasivnog hrvatskog puka.

Anno Domini MMXV./ 7.