TROMBERIJA ZA TRUBU U C-u, ZA PICCOLO TRUBU I KRILNICU

TROMBERIJA ZA TRUBU U C-u, ZA PICCOLO TRUBU I KRILNICU

15. travnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Ovo je najsretniji dan u mom životu! – izjavio je Milko Kelemen (1924), ugledni hrvatski skladatelj, na tiskovnoj konferenciji uoči koncerta za pamćenje, u koprodukciji Muzičkog biennala Zagreb (MBZ-a) sa Zagrebačkom filharmonijom i njenim Plavim ciklusom, održanog u petak 12. travnja u 19.30 sati u Velikom Lisinskom. Zna li se da je upravo Kelemen doajen i utemeljitelj MBZ-a, da je, nadalje, još 1955. bio sudionik ljetnih darmstadtskih Tečajeva za novu glazbu te da je i dan danas, u devedesetoj godini, neprocjenjivi dragulj na vrijednoj kruni svjetske kreativne glazbene scene, izravna bi se rečenica mogla i dodatno pojasniti. Kelemena je, naime, iznenadila odlučna narudžba Hrvatskog društva skladatelja i MBZ-a, četriju praizvedbi djela živućih hrvatskih skladatelja. Uz njega samoga praizvedbe su pripremili i Tomislav Oliver (1987.), Danijel Legin (1984.) te Davorin Kempf (1947.), svi bivši studenti Muzičke akademije u Zagrebu. Snagu i uvjerljivost njihovih jednostavačnih skladbi prenijeli su i dodatno istaknuli pomno odabrani solisti poput mezzosopranistice Ivane Srbljan, klaviristice Mie Elezović i trubača Vedrana Kocelja, dok je glazbenu bajku kompetentno i precizno vodio naturalizirani Francuz i rođeni Švicarac, maestro Luca Pfaff.

Međuzvjezdana ozračja

Logički podijeljen na dva dijela, koncert je započeo djelima mladih skladatelja – Leginovom Nebulom (lat. oblakom), za simfonijski orkestar i Oliverovom Vacanom (pjesmom u prozi), za glas i simfonijski orkestar – čija su specifična zvučna, međuzvjezdana ozračja (Legin), nove tehnike sviranja (prisutne kod obojice) i oštre dinamičke prijelaze (Oliver) Zagrebački filharmoničari primjerno zvučno opisali. Predanog, usredotočenog i strpljivog Pfaffa nije namučio niti težak korak sa zahtjevnom mezzosopranskom dionicom Ivane Srbljan koja je dominirala u izvedbi duhovne pjesme, točnije, uglazbljenih tekstova pjesnika svetaca hinduističke bhakti tradicije X. i XI. stoljeća. Osim po opsegu, Oliverovo je djelo nadišlo Leginovo i u kompleksnosti, razradi ideja te raznovrsnosti i suodnosu pojedinih instrumentalnih dionica i zvukova.

Prvi rezidencijalni skladatelj

U nastavku koncerta, nakon dobro došle pauze, imalo se što uživati u posve drugačijim poticajima i zanatskim nastojanjima Davorina Kempfa i Milka Kelemena. Kempf je, u ulozi prvog rezidencijalnog skladatelja u 140 godišnjoj povijesti Zagrebačke filharmonije, slobodno prokomponirao svoje prvo od obećana četiri djela, Concerto Corale, koncert za klavir i orkestar. U igri nizanja zanimljivih varijacija dvaju ključnih motiva iz Bachovog korala Es ist genug Kempf se koristio i B-A-C-H motivom te prirodno orkestrirao pratnju, oblikovanu u skladu s temeljnom misli iz uvodne klavirske kadence. U još dvjema virtuoznim kadencama, svojevrsnim sintezama cjelokupne klavirske literature, istaknula se Mia Elezović, specijalistica za klasičnu i suvremenu glazbu s kojom Kempf već dulje vrijeme potiče suradnju.

Signali i igre

Vrhunac predstave očekivano je uslijedio u Kelemenovoj Tromberiji, za trubu u C-u, piccolo trubu, krilnicu i orkestar, napisanoj još 2002. godine te do sada, iz nekih razloga, čudom neizvedenoj. Može bit da je upravo ta praizvedba, sudeći prema internetskim najavama na više svjetskih jezika, medijski najdalje doprla kao zbivanje na ovogodišnjem MBZ-u. O Kelemenu, njegovim djelima i vezi sa suvremenošću (i) danas je suvišno raspravljati. Jer on je oduvijek umio zvukom opisati ono što je i (za)mislio, sanjao, a takvošto je uspjelo tek nekolicini skladatelja, općenito mislim. Kompozicijski, uvijek je znao što prethodi, a što slijedi, i to prirodno, vodivši se uglavnom intuicijom, darom, a potom i inovativnom skladateljskom vještinom. Kelemenova se Tromberia nije oslanjala ni na kakve reminiscencije, nadljudske i/li mistične poticaje te na novosmišljene teoretske modele, već na originalan i razumljiv glazbeni rukopis koji je svatko mogao, u grubo, i odgonetnuti. To svakako nije bilo jednostavno, no Kelemenova je partitura obilovala signalima, igrama sa solistom i slušateljima, s orkestrom i egzotičnim instrumentima. Do krajnjih granica Kelemen je uspio napregnuti najboljeg solista večeri, Vedrana Kocelja, i to na tri instrumenta, sučelivši ga s orkestrom, ponajprije s limenim puhačima s kojima je sudjelovao u ječnim ekspresijama, ali i profinjenim, striktno definiranim invencijama.

MZB je tako, u subotu 13. travnja, završio kako je i započeo, djelom Igora Stravinskog, ali ne u HNK-u već u u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Lirsku je priču u tri čina, Slavuj, redateljski osmislila Dora Ruždjak Podolski, a izvedbom je ravnao dirigent Mladen Tarbuk. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<