Piše:Jasna Babić
Milijan Brkić, ljubimac Tomislava Karamarka, nema dovoljno radnoga staža da bi regularnim putem okupirao mjesto ravnatelja policije, koje sada zauzima Oliver Grbić, nimalo drag svome ministru unutarnjih poslova, koliko god glumili uzajamno uvažavanje. Zato se traže prijeki i izvanredni putovi, već zacrtani kroz domaću politiku, od kako je aktualna šefica HDZ-a, poput marionete, postavljena bez stranačkih izbora. Plan je da se, do željenoga ravnatelja, nekako izigra regulirana metodologija, a da Brkićeva instalacija ipak ne izgleda barem nezakonito.
Prije svega, taj Milijan Brkić, do sada poznat kao „specijalac“ i špijun, koji je tek nedavno uspio pribaviti sav dokazni materijal o završnim stupnjevima kriminalističke naobrazbe, trebao bi naciji dokazati da nije samo smjesa policijsko- jurišnoga mesa, nego da je u mirnodopsko vrijeme razvio istražno- kriminalističku inteligenciju, upravo primjereno svojim posljednjim diplomama i ambicijama Tomislava Karamarka, njegovoga ponajvećega poklonika .
Drugi je faktor –zlosretna medijska korporacija EPH čiji gazda vapi za političkim jamstvima osobnoga opstanka izvan anti-korupcijskoga zamašnjaka. Tako nastupa kao medijsko-logistička potpora svakoj gluposti iz policijske mašte čak triju država: ovdašnje, Srbije i Republike Srpske. Vrhunac kojim će se jednoga dana baviti istraživači novinarske regresije u trash-literaturu dostignut je baš ovih dana, u 30-tak kartica nedjeljnoga Jutarnjega lista. Prezentirani kao „istraživanje“ najvećih korporacijskih sila, u njemu su izmišljeni cijeli dijalozi između nestale djevojke i njezinog navodnoga egzekutora. Lagana, beletristička forma trebala bi zabavljali EH-ovo čitateljstvo na ljetnim plažama, o čijoj popunjenosti ovise budući EPH-ovi hvalospjevi ministru turizma Damiru Bajsu, koji je Gazdu riješio balasta Adriatic. neta.
No, priča nije nimalo beletristička. Opaka je, opasna, doslovce svjedoči o realitetu u kojemu se Hrvatska koprca 2011., zahvaljujući činjenici da usred tzv. pravne države njezina politička, policijska i medijska elita naprosto vapi za truplima i leševima, uz primjerenu količinu zatvora i zatvorenika, užasavajući se živućih i koliko-toliko slobodnih ljudi. Ako nismo zagazili u fašizam, za njega već sada postoje sve ponajbolje pretpostavke.
Za tu nasilnu, koliko ustrašenu i očajničku demonstracija MUP-ove pameti, već dva mjeseca služi priča o Antoniji Bilić i Draganu Paravinji, iz dana u dan, sve udaljenija od bilo kakve mogućnosti da se istina razgrne od laži, ali sve srodnija morbidnim fantazijama i paničnim političkim potrebama svojih eksploatatora. Njih je, pak, sve više. Razmnožili su se do te mjere, da se upravo sastavlja udružena istražna komisija hrvatskoga i srbijanskoga MUP-a, koji modeliraju novo bratstvo i jedinstvo, među-državnoga i puno ispravnijega bratstva-jedinstva, za razliku od do sada poznatoga i komunističkoga: među narodima i među društvima. U takvim okolnostima, konačni rezultat je prirodan: nitko ne zna je li Antonija Bilić doista mrtva – premda oba MUP-a to očajnički žele – ali je Dragan Paravinja već oglašen, ne samo za ubojicu, nego i za sveopćeg seksualnoga manijaka, koji bespomoćne djevice ubija po cijelom Balkanu, još od 1994., počevši od jedne beogradske novinarke.
Kako ovih dana zamjećuje Denis Latin na stranicama FB-a, posljednjega medija bilo kakvoga mogućega razgovora i polemike u Hrvatskoj, valja očekivati da se na Paravinju, najnovijim policijskim „saznanjima“ navali smrt kralja Aleksandra, norveški masakr i američki 11. rujan.
Naime, predestiniranom ravnatelju policije, s državnom licencom o vlastitoj kriminalističkoj racionalnosti, tema je odavno izmaknula kontroli, unatoč isušivanju cijeloga jezera u Dalmatinskom zaleđu, koji će nesumnjivo u budućnosti postati tema za sebe, vezana uz troškove u recesijskim uvjetima. Ali za sada, kriminalističke diplome koje Milijana Brkića vode u smjeru nasljednika Olivera Grbića, evidentno, nisu iskorijenile istrenirane reflekse „specijalca“ , koji su probijali neprijateljske zidove. Zato ono što zahtjeva sofisticiranu istragu on pretvara u sve bješnju lovačku potragu, čak ne za mogućim ubojicama ili otmičarima 17-godišnje Drnišanke, nego protiv jednoga-jedinoga čovjeka koji se zove Dragana Paravinje.
Zašto? Prije svega riječ je Srbinu iz njegovoga i Karamarkovoga zavičaja, utoliko nečemu što je obojici osobno poznato od malih nogu. Nadalje, riječ je o politički nevažnom hrvatskom Srbinu, nekakvom šoferu, za kojim nitko neće suzu pustiti ako je kvalificiran među monstrume, premda možda neviniji od svih kćeri ucviljenih balkanskih matera. Treće, taj tričavi Srbin baš je lijepo povukao za nos jake, najjače snage MUP-a dajući im fikciju o mrtvom truplu, bačenom u jezero njihovog zajedničkoga zavičaja. A zašto i ne bi lagao nakon iskustva s gomilom lažljivih kriminalaca, koje je MUP prigrlio kao suradnike i pokajnike, simulirajući uspješne istrage? U konačnici, zašto bi govorio istinu, kada istinu nitko ne želi ni vidjeti ni čuti, ponajmanje olicija triju država. Njihova je, naime, zajednička ideja da u statističke izvještaje navedu što više riješenih slučajeva i tako dokažu uspješnost gdje se ona uopće ne traži.
Ukratko, da se Antonija Bilić nakon svega, nekim čudom pojavi živa – bila bi linčovana strašnije od Paravinje. Samo mrtva Antonija je policijski i politički dobra Antonija. 
