KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

SVJETSKA PRIREDBA NASTALA IZ PREDVIĐANJA MILKA KELEMENA

2. svibnja, 2017.

Piše: Igor Koruga

Više od pola stoljeća prošlo je od – za ono vrijeme (1961) – nezamislive ideje dirigenta, skladatelja i zborovođe Milka Kelemena (1924), vezane uz utemeljenje Muzičkog biennala Zagreb, to jest, uz pokretanje međunarodnog festivala suvremene glazbe. S tim ogromnim iskorakom, posve nepriličnim za sputavajuću dogmu bivše jugoslavenske federacije, Kelemen je, između ostalog, imao na umu napokon odstupiti od sveukupne glazbene tradicije te od tada vrlo popularne darmstadtske škole, za koju je, valja reći, bio siguran da bespomoćno luta prema slijepoj ulici. Predviđanja hrvatskog skladatelja ubrzo su se pokazala točnima; Darmstadt je ostao tek poznati grad, a zagrebački je festival dobio status svjetske avangardne priredbe s opusom protegnutim od simfonijske i komorne glazbe, preko jazza, eksperimentalnog glazbenog teatra, elektroničke i alternativne glazbe, do suvremenog plesa. Proročka i prosvjetiteljska uloga festivala očuvala se sve do danas, točnije do netom okončanog niza koncerata pod umjetničkim vodstvom uglednog domaćeg skladatelja Krešimira Seletkovića (1974). Pregršt ideja, instalacija, koncepata i glazbeno scenskih eksperimenata zagrebačka je publika, od 22. do 29. travnja, imala mogućnost pratiti na Teslinom platou, na pozornicama novootvorene Kinoteke, Zagrebačkog kazališta lutaka, ZeKaeM-a, Hrvatskog glazbenog zavoda, Kocertne dvorane Vatroslav Lisinski, Kulturno informativnog centra, Muzeja za umjetnost i obrt, kazališta Komedija i kazališta &TD, Muzeja Mimara, koncertne dvorane Blagoje Bersa, u sklopu MA, te u Crkvi sv. Blaža, u Bazilici Srca Isusova i u Tunelu Grič (koji spaja Mesničku i Radićevu ulicu). Osobno sam popratio svega nekoliko zbivanja koja sam, uslijed naklonosti glavnog organizatora, Hrvatskog društva skladatelja (HDS-a), mogao sam odabrati.

Kraljica žabica

Otvorenje je bilo namijenjeno svim dobnom skupinama. Riječ je naime bila o dječoj lutkarskoj predstavi Žabica kraljica koju je redateljski i dramaturški vrsno obradio Rene Medvešek (1963), u dosluhu s autentičnom glazbom skladateljice mlađe generacije, Sare Glojnarić (1991). U trima izvedbama stare i mudre priče o dubokoj ljubavi, 23. i 24. travnja u 11 i 18 sati u ZKL-u, uživljenošću u ulogu istaknuo se glumac Adam Skendžić (1991) koji je kao promišljeni kraljević, u potrazi za kraljicom, slijedio jedino opojan žabičin pjev, odnosno pjev nadmoćne sopranistice Marije Lešaje (1983). Kako zvukom i efektnim svjetlom (Sven Ćustović), slijed zbivanja bio je popraćen i vrlo inovativnim lutkarskim i scenskim oblicima (Danijel Serdarev). Dojam izvedbene perfekcije nije izostao niti na koncertu popularnog francuskog Ansambla intercontemporain koji je pod ravnanjem dirigenta Davida Fulmera (1981), u nedjelju 23. travnja u ZeKaeM-u, više nego kompetentno protumačio djela Huguesa Dufourta (1943), Brune Mantovanija (1974), Berislava Šipuša (1958) i Pierrea Bouleza (1925-2016). Između ¨strukturalnog zvuka¨ (Dufourt), ¨granularne sinteze¨ (Mantovani) i zamagljenih pulsacija i ponavljanja (Boulez), smjelošću se, u wagnerijanskom stilu, istaknuo upravo naš Šipuš, u dijelovima vlastite skladbe In der Ferne (U daljini), prigodno napisane za Ansambl intercontemporain.

U posve drugom smislu

Na jedinom najavljenom jazz koncertu, dakle onom Chrisa Jarretta (1956) i domaćeg Abstract Construction Collective-a (Šćekić, Nestorović, Levačić, Jovanović, Žužić i Križić), 24. travnja u 22 sata u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa (MA), činilo se kao da je izostalo konstruktivnije ¨slobodno improviziranje na klaviru¨. Nametnulo se, međutim, i šire pitanje, ono umjetničke uvjerljivosti: nisam samo shvatio je li zbog preslobodnog stila američkog pijanista, ili pak zbog grafičke metode pisanja glazbe priznatog gitarista i skladatelja Zorana Šćekića (1972) ¨kojom se može postići kompleksnost forme i bogatstvo aranžmana utvrđivanjem gotovo svih glazbenih parametara, osim onog koju notu svirati i kada je svirati¨. Srećom, u posve drugom smislu i prizemnoj (manje avangardnoj, ako uopće) improvizaciji moglo se uživati pet dana kasnije, 29. travnja, u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Ondje je, naime, naš poznati orguljaš i skladatelj Ante Knešaurek (1978) nepunih sat vremena improvizirao na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara: Željka Mucka (Čovjek i Par), Davorina Radića (Čuvari i Noina predstava), Tihomira Lončara (Sjena i Trag sunca) i Vladimira Blažinovića (Pietà i Krist i slijepac). U najzahtjevnijoj ulozi skladatelja i improvizatora, poput svojih uzora Frescobaldija, Buxtehudea, Bacha, Regera i Messiaena, Knešaurek je uspio pronaći konkretne akorde i glasovne pravce te njima opisati likovne teme onostranog i zemaljskog, smrti i života te svjetla i sjene.

Tunel kao provokacija

Maštovitim prožimanjem svjetla i sjene predstavio se, naposljetku, 29. travnja u Tunelu Grič, i oblikovatelj svjetla Marino Frankola unutar inovativnog glazbeno scenskog projekta, ili hibrida opere, TE. Tvorci djela, Ana Horvat (1985) i Dalibor Bukvića (1968), spojeni kao pripadnici različitih skladateljskih generacija, različitog glazbenog izričaja, pa i medija za koji skladaju, udružili su svoje kreativnosti u tunelu, koji je, zapravo, poslužio ponajprije kao scenska i dramaturška provokacija. Za cjelovitu čaroliju hibridnog žanra – čiji je dvoslovni naslov (TE) asocirao na Thanatos i Eros, na Telurij, otrovni polumetal neugodnog mirisa koji je dobio naziv po zemlji, i/li na ton t, poput Tišine, i čija je radnja otkrila ideju podzemne izolacije ljudske vrste (u koju se lako mogla uključiti i prisutna publika) – bili su ipak najzaslužniji poletni i motivirani pjevači i akteri vokalnog ansambla Antiphonus, predvođeni, dakako, sve poduzetnijim Tomislavom Fačinijem (1975). T