KOLUMNA METAMUZIKA

SVESTRANI DIRIGENT IGOR TATAREVIĆ

22. ožujka, 2013.

Piše: Igor Koruga

Uvijek me spopadne žalost i doslovno mi navru suze na oči kad slušam i gledam posljednji stavak (Presto-Adagio) Haydnove Simfonije rastanka u fis-molu, br. 45, Hob I: 45. U njemu se, naime, nakon prve teme, uobličene u instrumentalno pitanje (violine) i tutti odgovor (orkestar) te provedbe i generalpauze s koronom, svojom neobičnošću ističe smireni Adagio u kojem glazbenici, jedan po jedan, prestaju svirati i počinju samovoljno napuštati pozornicu. Među posljednjima, na taj se korak odluči i dirigent koji napušta grupicu glazbenika, uskoro svedenu na violinistički duet koji završava stavak i djelo.

HAYDNOVA GLAZBENA MISAO

Glazbeni biografi otkrili su da je poznatim skladateljskim postupkom Haydn imao namjeru ukazati na nužnost povratka većine glazbenika svojim ženama i obiteljima u austrijski, točnije, gradišćanski Eisenstadt, a sve nakon višetjednog, produljenog boravka na madžarskome dvoru plemića Esterházyja. Postoje indicije i o tome da se rijetkim scenskim momentom personificiralo osipanje tadašnjeg muzičkog establišmenta, što je također vrlo moguće. Meni se, ipak, nametnula vizija vještog skladatelja (Haydna) koji sve dirljivijim obradbama iste, definirane glazbene misli neumorno prkosi oskudici vezanoj uz broj aktivnih izvođača. Premda se i sam dirigent, pretpostavimo Haydn, ubrzo odlučuje napustiti pozornicu – vizija ne slabi, jer na njegovo stupa Haydn-glazbenik, jedan od dvojice violinista koji, na samome kraju i unatoč svemu, nastoji slušateljstvu prenijeti zanos, tugu i pomirenost do tišine i razrješenja posljednje note.

MOZARTOVA 29-a

Ako se opisanom prizoru pridodaju obične, bijele svijećice, postavljene uz rub pozornice – koje na kraju ostaju jedini izvor svjetla gore spomenutoj dvojici violinista – onda se konkretno misli na nastup Hrvatskog komornog orkestra (HKO) u utorak 19. ožujka u Velikoj koncertnoj dvorani HGZ-a, pod ravnanjem svestranog dirigenta Igora Tatarevića. Uz spomenute neobičnosti, mladi su glazbenici HKO-a svojim kvalitetnim muziciranjem zorno opisali i Haydnovo eksperimentiranje s tonalitetima, sinkopama, disonancama i dinamikom.

Jednako uvjerljivo, ako ne i uvjerljivije, HKO je pristupio interpretaciji poznate Mozartove Simfonije br. 29 u A-duru, KV 201 (186a), čijom je jednostavnošću izraza i gracioznom živahnošću salcburški skladatelj završio period ranog simfonizma i već idejno skicirao osnove nekih budućih opera, simfonija i glasovirskih koncerata. U odnosu na Haydna, za fagot umanjeni, tipični ¨salcburški¨ orkestar ovoga se puta sastojao od dvije oboe, dva roga i gudača. Puhači, napose rogovi, izvrsno su se uklopili u orkestralno tijelo u kojem se, logikom djela i kvalitativnom nijansom, istaknula takozvana continuo skupina (dva violončela i kontrabas).

MUKA PO NJIRIĆU

Klasični instrumentarij predvidio je i Nikša Njirić (1927), hrvatski skladatelj, pedagog i glazbeni publicist pri skladanju svog trostavačnog Koncerta za klarinet i gudački orkestar kojeg je, na praizvedbi, sjajno protumačio klarinetist Bruno Philipp (1978), inače pobjednik 1. Hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika ¨Papandopulo¨ 2012. u Zagrebu. U pentatonički oblikovanoj temi prvoga stavka (Moderato) Philipp se doslovno nadmetao s orkestrom, dok se u vituoznom Rondu trećega spretno nosio s karakterističnim harmonijskim (kvartnim) sklopovima koji skladatelja očito nisu ostavili ravodušnim.

Iako brojna Njirićeva djela krase prije svega motoričnost i polifonija, praizvedena se skladba učinila pomalo inertna; s blagim harmonijskim preljevima i izraženim instrumentalnim ¨bojama¨, a sve u asimetričnim, folklornim mjerama (5/8, 7/8 i sl.). Nenadani završetak značajnoga djela, posebno za klarinetiste, označio je početak ovacija i trenutak za spontane fotografske trenutke te poklone organizatora u vidu diskretnih buketića namijenjenih vremešnom skladatelju, iscrpljenom solistu i preciznom dirigentu.