I druge su majke u sebi oplakivale svoje nestale sinove u našemu selu. Samo je Bajuša to činila javno, svakog svibnja sve do svoje smrti. I, gle, čuda i ironije sudbine. Jedne godine, poskok se iz suhozida izvukao
Piše: Ante Matić
Kad sam bio dječak u mojemu rodnom selu Borčanu, svakog proljeća u svibnju mjesecu, ojađena baba Bajuša iznosila je iz kuće prozračiti odoru svoga nestalog, kletog sina Ivana. Vezenu košljulju, čoeno đile srmom i zlatom opšiveno, modre čojene raitoze, koparan, džemper, priglavke, pomru i čelenku, nježno bi i pažljivo po suhozidu prostirala, kao da živu ranu razotkriva i nabrajala tiho, a tako žalovito, da bi čini mi se iz kamena suzu izmamila.
To je činila svakog svibnja. Tako je to tužno bilo vidjeti i čuti da mi i sada, nakon 60 godina, kad se toga sjetim, dođe suza na oko. Svake godine u svibnju mjesecu Bajuša je oplakivala svog nestalog, mrtva sina Ivana. I druge su majke u sebi oplakivale svoje nestale sinove u našemu selu. Samo je Bajuša to činila javno, svakog svibnja sve do svoje smrti. I, gle, čuda i ironije sudbine. Jedne godine, poskok se iz suhozida izvukao, smotao i sunčao na koparanu. Prvi ga je ugledao Bikan i ubio, osjekavši mu glavu lopatom.
Nestalo devet ljudi iz našega sela
Partizanska zmija je samo poslije rata usmrtila više od sto tisuća momaka, kažem momaka, mladih ustaša i domobrana, a o drugima da ne i govorim. Dovoljno je spomenut Kočevski rog, Jazovku, Hudu jamu, Pečovnik, pa da čovjeka zahvati jeza od partizanske zmije i groza od komunističke aždaje. Svojedobno je bivši predsjednik države Hrvatske u Izraelu govorio o nekakvoj ustaškoj zmiji. Dabogda mene ujela ustaška zmija ako je ima. A dabogda njega ujela partizanska zmija ako je nema.
Kad sam malo porastao, pito sam dida Luku zašto onako žalovito plače i nabraja baba Bajuša, a did mi je povjerio strašnu istinu o stradanju hrvatske zarobljene vojske na nekom austrijskom polju i nestajanje ljudi poslije rata, pod okriljem noći. Kad su položili oružje i predali se Englezima, oni su ih izručili partizanima, a onda su ih partizani mučili i ubijali na dugom putu od tog polja do Makedonije. Marševi smrti, nepregledne kolone zarobljenih ustaša i domobrana, partizani su ubijali na razne način i bacali u slovenske jame i tenkovske rovove, u masovne i pojedeinačne grobnice uzduž tog dugoga i krvava puta, kojim je prolazila poražena hrvatska vojska. U toj strašnoj koloni, koju su kasnije nazvali križni put, nestao je i stric Mirko, kojeg je did nazivao, moj kleti Mirko. Iz našega sela tako je nestalo devet ljudi. Za grobove im se ne zna. Onda je meni did Luka pričao o Nezavsnoj Državi Hrvatskoj, o Velikom ratu i stradanju naših ljudi poslije rata. Uvik bi završavao svoju priču riječima:
Inglezi se dabogda o sebi zabavili, a partizani dosta jada vidili.
Kad mi je pričao o nesritnoj Endeaziji, kako je on nazivao Nezavisnu Državu Hrvatsku, uvijek bi mi pripelio na kraju, da o tome nikom ne govorim, da šutim. U toj šutnji i nekom čudnom strahu od partizanske zmije, odrastali smo i tek se poslije izbora 1990. godine počelo javno govoriti o nestaloj hrvatskoj vojsci poslije Drugog svjetskog rata, o mrtvim ustašama i dombranima.
Božja država
U školama smo učili da su partizani dobra vojska, oslobodioci, a ustaše i domobrani zločinci, krvnici, koljači, pa su lagali da su ustaše u Jasenovcu pobili 700 hiljada Židova, Srba, Roma i ponekog Hrvata. Pričali su nam neke partizanske krvave bajke, a majke ustaša i domobrana uzalud su pokušavale saznati i gdje su im stradali sinovi, gdje su ih zakopali. Čak su preorali onaj dio zagrebačkoga groblje Mirogoja gdje su bili grobovi ustaša. Jednostavno su pokušavali sve, da ispadne tako, da nisu postojali ustaše i domobrani. Svaki trag su htjeli zamesti. I tako smo godinama slušali laži i klevete o ustaški koljačima. Sotonizirali su čak i državu, pa su je nazivali zločinačka NDH. To još uvijek čine partizanska djeca i unuci. Oni ne žele razlikovati državu od režima. Kad bi bilo po toj logici, kako su nastajale i što se događalo u državama, možda bi samo jedna država se spasila, a to je Vatikan. Naime, gotovo svaku državu stvarao je neki grešan čovjek i radio je pogreške (to se zove režim), samo su Isus i sveti Petar stvarali Božju državu, koja se zove Vatikan. T
2 komentara
Uskoči u raspravuo,ante…nakraju sa mrznjom si se rodio sa mrznjom zivi…a sta ces reci dragom Bogu na kraju svoga puta ?…da si mrzio cjeli svoj zivot i da si trovao druge, da nikad ne oprastas,da neznas sto je milost…iako sam se rodio poslje ww2 ja tvoju mrznju osjecam zadnjih 30god.
svojim prokletstvom si unisto 3 generacije dusa bez grijeha koje sada bjeze glavom bez obzira.
idi dovraga kad si vec kreno ali mene ostavi na miru.
Ti nisi normalan. O kakvoj mržnji govoriš. Baš si jadan. Jedan si od neuspjelih primjeraka ljudske vrste. Neke stvari ćemo stvariu ti i ja rješavat pred Božjim, licem u onaj dan suočenja svih stvorama koji su ikad živjeli i zvali se ljudi. O kakvoj ti mržnji govoriš? Apage satanas!