Superioran diplomski nastup Aljoše Jurinića

Superioran diplomski nastup Aljoše Jurinića

27. rujna, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

aljosa jurinic

Koncertna dvorana HGZ-a, između ostalog služi i kao ispitna pozornica diplomaca Muzičke akademije. U utorak, 25. rujna 2012. godine u 20 sati, na vlastitom je diplomskom koncertu, nastupio i hvaljeni zagrebački pijanist Aljoša Jurinić (1989.), koji je već kao petnaestogodišnjak bio student gostujućeg profesora Karl-Heinza Kämmerlinga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na istom je mjestu priveo kraju i stručni studij u klasi prof. Rubena Dalibaltayana, a uz to je pohađao i pohađa škole poput Scuola di Musica di Fiesole (Firenca) u Italiji u klasi prof. Elisso Virsaladse i Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi profesora Noela Floresa. U dostupnoj faktografiji uočljive su i ovogodišnje prve nagrade na 3. međunarodnom pijanističkom natjecanju Spazio Teatro 89 – Encore! Shura Cherkassky u Milanu i na glasovitom svjetskom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u Zwickau.

Iako se, formalno, radilo o diplomskom koncertu, nakana mi je iznijeti osvrt predmnijevajući nastup – u njegovim stvarnim dimenzijama i objektivnoj kvaliteti – kao glasovirski recital. Biseri iz tekućih izbornika Debussyja, Chopina, Schumanna i Liszta, pogodovali su, u Jurinićevom slučaju, prezentaciji iznimne tehničke superiornosti, ali i podržali nedvojbenu sklonost romantičarskom opusu, dok se u povijesnom, ali i umjetničkom raskoraku našla jedino Haydnova Sonata za glasovir br. 46 u E-duru, Hob. XVI:31, unutar koje se, na decentan način, sublimiralo glasovirsko umijeće Mozarta i Bacha, nužno za cjelovitost, u ovom slučaju, diplomskog koncerta.

Obuzdanom strašću i neznatnom tremom daroviti je Jurinić, donekle očekivano, briljirao ponajprije u perfektnim izvedbama Debussyjevih Preludija iz prve knjige, Des pas sur la neige i Les collines d’Anacapri, te Schumannovih Pjesama svitanja, op. 133., kojima je uspio tijekom cijelog nastupa održati nemalu ugođajnu napetost u dupkom ispunjenoj koncertnoj dvorani. Nakon estetski isturene Konzolacije br. 3 u Des-duru, S. 172/3, uslijedila je Lisztova Mađarska rapsodija br. 13 u a-molu, S. 244/13, prirodno se nametnuvši kao grande finale Jurinićeva nastupa čiji je posljednji akord razgalio potaknutu i uključenu, uglavnom mlađu publiku.

Pijanista Aljošu Jurinića možemo promatrati diskurzivno, kao i njegove suptilne i izražajne interpretacije. Diplomom je dokazao da umije čitati knjige i tumačiti partiture, tako barem kažu ugledni i mudri ljudi, no kojim će putem sutra krenuti – možda ne sutra, ali uskoro, kad mentorska (o)paska prirodno utihne i otisne jasno oblikovanu umjetničku usamljenost – ostaje mu, vjerujem, rješiva zagonetka. Zanos mladenačkog pijanističkog razmetanja ubrzo će ga napustiti, ako već i nije, te dovesti pred kušnje zrelog umjetnika, one koje počinju na stamenim osnovama, a završavaju iza osjetljivih vrhova i minucioznih detalja velikih umjetničkih djela. Iza promišljanja Friedricha Schillera možda je vidljiv, barem u svojoj osnovi, i jednostavan zaključak – ¨nagon za sadržajem¨ i ¨nagon za formom¨, aktivirani u jednakoj mjeri, dovest će čovjeka do ¨nagona za igrom¨. A čovjek je potpuno slobodan samo ondje gdje se igra.

Igor Koruga T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<