SUD KRIVDE

SUD KRIVDE

26. srpnja, 2011.

Piše: Miro Glavutić

 Uerka je uspomena. Prije svega, uspomena na Leonida Šejku. Svi koji smo ga znali možda se udružujemo u Uerku, iz pijeteta. Kako je davno običaj prema mrtvima, taj pijetet sada ja nastavljam, jer mi je to ostavljeno u amanet, a bio sam i prvi potpisnik Knjige URK, to jest Knjige Uerke. Nikada neću shvatiti njegovu strast za klasifikacijama. Ali, nazvao se Velikim Klasifikatorom, i to dosta govori o njemu, a malo o Uredu za Registraciju i Klasifikaciju. Spočitavali su mi da sam ja od Uerke htio načiniti institut društvene moći, pod devizom ‘znanje je moć’. Štoviše: tajna je moć. Politika nije bila naša sudbina. Ali, sva moć nije bila u politici, niti će biti. Bila je u tajnim odajama, u alijeniranim vrhuškama, na nekim planinama. I ako volimo paradokse: u nekim kolibama. Samo bi iluminati rekli da moć i mudrost dolaze sa Siriusa, a rekli bi i da dolazi sa Saturna, Marsa, ili sa Zvijezde Zore. Rješavati tajne – da; stvarati ih – ne.

Knjige su strast Uerke. Chesterton je imao ideju da se utemelji posebno policijsko odjeljenje, koje će čitati knjige i u njima otkrivati buduće događaje, pa bi se tako u nekom elizabetanskom sonetu otkrio neki politički atentat. Koji bi se, sa nešto čitateljske sreće, mogao spriječiti. Poslije toga je Jacques Bergier sastavio čitavu književnu antologiju djela koja su najavila velike ili neobične događaje. Tako je unaprijed opisana tragedija Titanika. Koja se nije spriječila, jer Chestertona nisu uzimali ozbiljno. Ili to nisu htjeli Igrači kaosa, Jahači Tigrova. Našli su lažnog proroka, Kanađanina, koji je učio da je konac Gutenbergovoj galaksiji. To je vrijeđalo mistike knjige, fanatike riječi. Ali, informacije su dolazile sa svih strana i bibliofilija se mogla nadvladati bili kojim izvorom podataka.

 Na sastancima Uerke ponavljao bih Krležinu konstataciju: «Nitko ne čita teksta.» Možda se to odnosilo na Hrvatsku, ali sam je ja generalizirao. Mark de Ston bi se uvijek usprotivio, ili bi je shvatio kao štos; nije to značilo da se Gutenbergova galaksija iscrpila i da je knjiga umrla. Nikada neće knjiga umrijeti. I bit će pjesama, čak iako ne bude ratnika. Ray Bradbury je ovjekovječio tu ideju, s ljudima knjigama koji su učili knjige napamet, kada je izopačena utopija, koja se okončava u totalitarizmu, zapalila lomače knjiga i spalila biblioteke. Netko od nostalgičara preuzeo je na sebe da bude Rat i mir. Netko je bio Hamlet ili Macbeth. Bradbury je u Fahrenheitu 451 oslikao tu strast, koja bar donekle izražava Uerku, i donio je ideju još jedne plauzabilne biblioteke.

 Mediala je, u vrijeme krvave crvene utopije, održavala kult knjige. Nastao je mit tajnih i skrivenih biblioteka. Tekst se čita iz stotine razloga, pa i onog – policijskog. Ali, i iz revolucionarnih motiva. U Uerki se učilo čitati knjige. A kada sam rekao, na Simpoziju, da postoje barem dvojica koji nesumnjivo čitaju knjige, i to je bila sablazan. Naveo sam njihova imena, da bih uvećao nelagodu. Martin Gardner i Jacques Bergier. Ima li trećeg? Netko spomenu Roberta Templea, kineske štapiće, podzemne hodnike, čitanje kostiju, utrobu; čitanje zvijezda, brojeva, olova, predznaka, patterne kovina i pukotina. Robert Temple je iščitao mit Siriusa. I njegova Crnog Companiona. Samo ne znam za čiji račun. U prototipove Uerke ubrojiše i Charlesa Forta. Koji je sazdao moćnu forteanu. Slava mu i milost! I mene ubrojiše među one koji čitaju i koji pamte. Jesam li mogao pročitati smrt Male Hodak i jesam li odgonetnuo zagonetne naručioce hrvatskih smrti? Znali smo sve krvave zločince, koji obitavaju u zavjetrini vlasti, na dobrim apanažama i sinekurama, koji su uz Predsjednika, kao prst i nokat. Znamo za njihove zločine i žrtve. U jednoj priči, za Večernji list, razmatrao sam investituru atentata na Pukanića i Franjića i najavljene serije ubojstava, koja je obustavljena, jer je bila provaljena i već se počelo govoriti o tajanstvenim nalogodavcima; bili su tamo gdje po definiciji ne bi smjeli boraviti. U državi, koju je utemeljila Zločinačka udruga, sudovi, pravda, zakoni i institucije su zločinački. To je aksiom. Zločinačka udruga države, prema mjerodavnim odredbama jednog nizozemskog suda, generira zločin. Brojne su zločinačke hobotnice; oktopodi čiji pipci dopiru da mog telefona. Ne treba očekivati da ta država utemelji pravni poredak. Smiješno je sumnjičiti Caneta, ili Jocu Amsterdama. I zločine tražiti u mafiji, kada pola balkanske mafije ima hrvatske putovnice. I plivaju sakati leševi po jarunskim mrtvajama. Kako voditi borbu protiv korupcije, koju je na svoju nesreću pokrenuo Premijer te zloglasne države što sada tamnuje u jednom kazamatu u Salzburgu, kada je smisao zločinačke bande uvećati kriminal, koji je ugrađen u temelje države? U toj priči su Joca i Cane manje-više nevini i naivni. Svi oni upiru prstom u vrh zločinačke vlasti same države.

Pak Predsjednik suvišno tvrdi da u nas «ne boravi pravna država», kao što je to, na svoj humorni način, tvrdio i njegov Prethodnik. I toliki drugi. Hrvatski list Josipoviću dobacuje, tim povodom, «da pravne države neće ni biti dok je on na njenom čelu». Josipović, barem u Njemačkoj, može saznati da je došao na vrh jedne balkanske države, ne da bi donio pravdu, već da bi je posve ukinuo. Jest, tako mi Perkovića. Iza vidljive vlasti postoji nevidljiva hobotnica. Đavo je pojeo cijelu jurisprudenciju, počevši od Predsjednika, koji je, uz to, i Pravnik. Njegov neslavni put u Njemačku bio je debakl već i stoga što nije mogao udovoljiti njemačkim zahtjevima da im se isporuče krvavi hrvatski zločinci, čija imena već svatko zna, a koji su predsjedničkom milošću smještena u najzaštićenije vrhove Države. Magija ekstrema funkcionira tako da stvara oksimoronom ono što bi trebalo biti pleonazam: pravna država. Ili je to, već dugo, na djelu orvelovsko Ministarstvo Istine, sa svim paradoksima. To smo svi naučili čitati. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ante Matić
    #1 Ante Matić 28 srpnja, 2011, 04:23

    Bravo Miro!
    Uživao sam čitajući tvoj zapis.
    Želim ti dobro zdravlje. Ajde da se vidimo u subotu na Trgu Jelaćičevu oko podne. Srdačan pozdrav i do viđenja.
    Ante Matić

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code